DBC Pierre

Samoprozvani DBC ('dirty but clean' - prljav ali čist) Pierre ili tek Dirty Pierre, pravog imena Peter Warren Finlay, opisuje samog sebe služeći se sljedećim riječima: luđak, budala, prdeća mašina, čudak i seronja, pa ne čudi što je mahom zaintrigirao javnost nakon što je 2003. godine osvojio Booker Prize.

Rođen 1961., ovaj je Australac većinu djetinjstva i mladenačkog doba proveo odrastajući u bogatoj, privilegiranoj obitelji u Mexico Cityju. Iako je statusno pripadao u svega dva posto elitnog meksičkog društva, bolje se snalazio na ulicama grada s Meksikancima ili ludirajući se s druge strane granice, u Teksasu. Kad je imao šesnaest godina razbolio mu se otac, koji je tri godine kasnije i umro, a razuzdani Pierre odjednom se morao početi brinuti za cijelu obitelj. Ubrzo je tadašnji predsjednik Jose Lopez Portillo odlučio nacionalizirati cijeli bankarski sustav, uslijed čega je Pierreova obitelj izgubila sav imetak – događaj koji je on u nadolazećim godinama često nazivao 'početkom svih svojih problema'.

Gotovo cijelo iduće desetljeće Pierre je proveo u narkomanskoj izmaglici, baveći se ilegalnim i neprofitabilnim mutnim poslovima. Propustivši mogućnost obrazovanja nakon srednje škole, Pierre je eksperimentirao sa svim raspoloživim vrstama droge, putujući okolo, ne vežući se ni za kog i ni za što. Trideseti rođendan dočekao je u dubokim dugovima, od kojih je najpoznatiji onaj kojeg je zaradio, kako sam priznaje, varanjem svojih prijatelja. Namamio je naime nekolicinu prijatelja da investiraju velike svote novca u podvig otkrivanja Montezumina zlata nedaleko od Mexico Cityja. Budući da je tamo živio, prijatelji su povjerovali u mit o postojanju zlata koje je on, gotovo domorodac tih krajeva trebao pronaći, te učiniti bogataše od sviju njih. Umjesto toga, Pierre je otkrio novu strast – kockanje. 

Također je uspio u potpuno nesvjesnom, 'high' stanju prodati kuću svojeg sedamdesetdvogodišnjeg prijatelja, američkog slikara, iako tvrdi da je to jedna od slučajnih grešaka, kakve više nikad ne bi želio ponoviti. 

1990-ih godina, lud od brige zbog silnih dugova, te nekoliko oštrih kamatara kojima je dugovao, ali i iscrpljen nakon godina drogiranja, Pierre se povukao s narko i društvene scene i otkrio vuka samotnjaka u sebi, 'iznova se polarizirajući i dekonstruirajući', kako je sam izjavio. Prošao je kroz terapiju odvikavanja i savjetovanja, te shvatio da je dotakao dno i da će se ili dići, kao feniks, ili skroz propasti. Uz pomoć terapije se osvijestio i shvatio da u realnom svijetu ne može tek tako dugovati nekoliko stotina tisuća dolara, nego da mora pod hitno početi raditi – i to bilo što. Uz neprestanu podlogu ruske orkestralne glazbe kojom je u to vrijeme bio opčinjen, počeo je raditi    kao grafički dizajner.

Iako nije imao dostatno obrazovanje ni za koji od poslova koje je prvotno želio, a budući da je uvijek volio i pokazivao talent za vizualne umjetnosti (čak mu je u tinejdžerskoj dobi objavljeno nekoliko kratkih stripova), uspješno se zaposlio. Inače, sam je više puta naglasio da ima prilično loš životopis, s nekoliko poluuspješnih pokušaja pronalaženja samog sebe u poslovima koje je obavljao, te da ne zna bi li i sam sebe zaposlio koliko je bio neuspješan u građenju karijere.

No ubrzo je shvatio da dotadašnjim tempom nikad neće uspjeti vratiti sve dugove, pa je počeo vagati hoće li se radije ubiti ili napisati veliki, neamerički roman i pritom nešto zaraditi. Iscrpile su ga depresija, samoprijezir i koketiranje s mislima o suicidu, pa je odlučio napraviti veliki rez, te se 2000. godine doselio u Irsku (gdje živi i danas), a gdje je odlučio i objaviti svoj debitantski roman, na kojem je počeo raditi godinu dana ranije.

Iako nije bilo jednostavno, nakon tri godine porođajnih muka svjetlo dana ugledao je Vernon God Little, mračna satira o događajima koji su uslijedili nakon masakra u jednoj teksaškoj srednjoj školi. Iako je glavni lik, petnaestogodišnji Vernon Gregory Little mnoge podsjetio na DBC-a, on je uporno tvrdio da ga nije inspirirao vlastiti život, već da ga je na pisanje natjerao bijes zbog lažljivog društva u kojem svi živimo.

Naime, nešto prije masakra u Columbineu, 1999., na vijestima je vidio snimku privođenja jednog tinejdžera optuženog za višestruka ubojstva. Prije negoli se snašao, spontano je napisao nekoliko stranica teksta pisanog u prvom licu, iz ubojičine perspektive. Pišući polako, u glavi mu se iskristalizirala ideja prema kojoj dječak uopće nije bio kriv, već je bio žrtva ignorantskog društva koje mu je donijelo više zla nego koristi. I tu se rodila ideja za Vernona.

Vernon, nezadovoljan, tipičan tinejdžer koji, kad ne sluša Eminema, provodi dane žaleći se o besmislenosti života i ubijajući vrijeme kako stigne, nađe se u nemogućoj poziciji nakon što njegov najbolji prijatelj Jesus Navarro, sin meksičkih imigranata, počini masakr u njihovoj školi. Jesus pobije šesnaest učenika i učitelja, a naposljetku i sebe, puštajući jedino Vernona na slobodu. Obitelji poginulih, novinari i krvožedna masa zahtijevaju osvetu, te se kao savršeno žrtveno janje pokaže upravo samozatajni Vernon, koji se u to vrijeme i sam upliće u niz laži, slušajući savjete svojih najbližih. Naivan i nevin dječak biva osuđen na smrt, a pravda je u glavama krvnika – javnosti, zadovoljena.

Već je samom nominacijom za Bookera uzburkao književni svijet, jer su se mnogi pisci pobunili da DBC Pierre nije pravi Britanac, no još je veće iznenađenje uslijedilo s objavom pobjednika, 14. listopada 2003. Jedan član žirija izjavio je da su se za Pierrea odlučili za manje od jednog sata, jer je riječ o odličnoj crnoj komediji (ujedno i jedinoj komediji koja je ikad dotad osvojila ovu prestižnu nagradu) koja "ne prikazuje samo našu uznemirenost, već i oduševljenje modernim SAD-om". Ugodno iznenađeni DBC prilikom preuzimanja novčane nagrade od 50.000 funti izjavio je tek da ti novci neće ni dotaći njegov džep, jer pokrivaju tek trećinu njegovih dugovanja. Cijeli iznos odlučio je pak dati prijatelju čiji je stan svojevremeno prodao, a ostale vjerovnike staviti na neko vrijeme na čekanje.

Britanski 'The Guardian' usporedio je Pierreov prvijenac sa South Parkom, a GQ je autora stavio na listu '100 najboljih stvari na svijetu u 2003.'. Nakon Bookera, Vernon God Little osvojio je još brojne nagrade, među kojima i Boolinger Everyman Wodehouse i Whitbreadovu nagradu za najbolji debitantski roman. Većinom je bio nominiran za britanske nagrade, što su mnogi prozvali antiameričkom propagandom, no Pierre je istaknuo da mu nije bio cilj vrijeđanje i ismijavanje Amerikanaca, već onog dijela društva koje se povodi za onim za što dio američkih političara lobira. U romanu često koristi farsu, no ova crna komedija prikazuje dio čovjeka koji, ponavlja Pierre, svatko ima urođenim, jer se u izvanrednim, prijetećim situacijama ljudi spuštaju na najniže razine, razmišljajući samo o spašavanju gole kože, koristeći pritom kao sustav eliminacije 'neprijatelja' prije svega predrasude i formirajući klanove za zajedničku borbu za preživljavanje.

Iako je Vernon pak u knjizi cijelo vrijeme okružen religijom, svatko misli samo na sebe, pa tako i dječak s vremenom počinje sve stavove stvarati sam, promišljajući o sebi i kroz sebe, po čemu u mnogome nalikuje Pierreu, koji je često ponavljao da se osjeća izgubljenim, jer iako je živio svugdje i uvijek se brzo prilagođavao novonastalom okruženju, upravo zbog čestih selidbi dugo je imao osjećaj da ne pripada nigdje i da se neće nigdje ni smiriti dok se ne 'pomiri' sam sa sobom.

2006. Pierre izdaje drugu knjigu Ludmila's Broken English u kojoj opisuje malo vjerojatan susret Istoka i Zapada nakon što se Ludmila Derev nađe na ruskoj internetskoj stranici koja oglašava žene koje se na ovakav način 'nude' za brak. Odlučna da spasi svoju obitelj od gladi, Ludmila se kroz ovu gorku priču upušta na odiseju u svijet i u pronalazak svoje ženstvenosti. Tisućama kilometara dalje na Zapadu, sijamski blizanci Heath nakon 33 godine abdominalne spojenosti prežive operaciju razdvajanja, te prvi put napuste instituciju u kojoj su živjeli, a koja je navodno osnovana za zbrinjavanje nezakonite djece Charlesa II. Odjednom na slobodi, blizanci se prepuste brojnim mogućnostima iskušavanja slobode, demokracije, samosvijesti i seksa. Iako nije ponovila uspjeh prvijenca, i ova knjiga smjestila je DBC-a među sam vrh britanskih pripovjedača i pisaca.

Pierre se nakon izdanja druge knjige 2006. uputio nazad u Meksiko, gdje se bacio na istraživanje pada stare civilizacije Asteka. Posjećujući njihova negdašnja prebivališta, te prateći put španjolskih osvajača do glavnog grada Asteka, snimio je dokumentarac, kojeg je opisao kao miks povijesnog i filma ceste.

Ove godine pak, od 27. travnja do 9. lipnja, u londonskom kazalištu postavljena je predstava rađena prema romanu Vernon God Little, koju je režirao Rufus Norris. Budući da je deset dana prije premijere došlo do još jednog masakra u SAD-u, ovaj put na Virginijskom Tehničkom sveučilištu, Pierrea su sa svih strana obasuli ponudama da piše tekstove o virginijskim događajima. No sve ih je redom odbio uz obrazloženje da je on 'stručnjak' za ono što će tek uslijediti, te da ne piše po narudžbi. 

A zbog čega točno piše, objašnjava jedan od njegovih najpoznatijih citata: "Pišem zato što je to najsjajnija i najintimnija veza koju mogu uspostaviti s drugim dušama."

Kad se njegove knjige (dosad je prevedena samo Vernon Bog Little), napokon budu mogle naći i na policama domaćih knjižara, zasigurno će se moći spojiti i s velikim brojem poklonika s naših područja.