Četvrtak
23.04.2009.

Zec: Puka anarhija




A+ A-

Umjesto da komentiram Puku anarhiju Woodyja Allena, ja sam napisao kratku woodyallenovsku priču, dao se obrezati, počeo jesti kosher hranu (pa prestao) i dao oglas u novine da tražim mladu djevojku iz Pekinga s kojom ću razmjenjivati nježnosti i nerazumijevanje. Javile su se tri djevojke od kojih je jedna bila muškarac, druga je mislila da je mlada već duže od pola stoljeća, a treća je krivo pročitala oglas i mislila je da tražim djevojku za rad u pekari. Žemljice su joj stvarno izvrsne.
 
Jednog utorka, u iznenadnom naletu bijesa kojem je na psihološkoj fronti svesrdno pomagao paranoični strah od bliskosti, otvorenih prostora, kratkih rečenica i jelovnika na meni nerazumljivim jezicima odlučio sam ignorirati svoj pacifistički gard i nesklonost ka nasilju i krenuo se naoružati.
Uprkos svim svojim pozitivnim odlikama (lijep, visok, kratkovidan) sklopio sam pakt s Belzebubom, što će reći potpisao sporazum s Nečastivim.
Ili, da vam bude jasnije, krvlju parafirao predbračni s Luciferom i odlučio kupiti vatreno oružje.
U slučaju smrti svu svoju imovinu ostavio sam banci Purpurna ruža Kaira, jer bi je u suprotnom ista zaplijenila.
Svemu tome je kumovao jedan jedini telefonski poziv kojim je moja bivša šogorica najavila svoj iznenadni posjet sa svo troje djece za koje tvrdi da su moja iako je jedno starije od mene, a drugo dvoje su siročiči iz Malavija.
Moram priznati da već polako i sumnjam da mi je šogorica jer mi je bivša žena već nekoliko puta (usmeno i pismeno) izjavila da Hannah uopće ne poznaje i da ona nema sestru. Osobito ne iz Ukrajine.
No, uprkos svim materijalnim dokazima i svjedočenju svih mojih bivših djevojaka (najmoćnije je bilo svjedočenje Afrodite K.) koje su pod prisegom potvrdile da sam izuzetno impotentan i vrckavo duhovit, sutkinja je donijela presudu da tjedan dana godišnje mogu/moraju provesti sa mnom.
Kako ne znam gdje se kupuje vatreno oružje, uključio sam kanal TV prodaje, gledao i čekao.
Prvo su nudili komplet od 120 komada pozlaćenih posuda raznih oblika i veličina (koji bi inače platio dva miliona kuna) za ciglih 2499 kuna na 12 rata. Doživotna garancija, ako poživiš. I, ako naručiš u sljedećih pola sata, dobiješ i ručni sat Zelig koji može izdržati temperaturu do 200 celsijusa.
Kako sam oduvijek želio da iza mene nešto ostane, odluka nije bila teška.
Uostalom, nikada ne znaš kad ćeš gurnuti ruku u kipuće ulje i nakon toga hitno htjeti znati koliko je sati, pa sam zgrabio telefon i naručio.
Nakon toga stvari su se zakomplicirale.
Kupio sam turbo tihi usisavač snage 11.000 wati koji se može staviti na puhanje i koristiti kao turbina za mlazni avion. Na poklon sam dobio kanu od 6 metara koji se u tri poteza može pretvoriti u bungalov za četiri osobe u Crikvenici.
Kupio sam set magnetsko-azbestnih narukvica koje liječe sve poznate bolesti. Prodaju se pod sloganom 'Ako te ne ubije, čini te jačim'. Kao poklon sam dobio dodatno zdravstveno osiguranje i kućni set za kemoterapiju.
Kupio sam vreće za odjeću. Kako sam kupio 50 komada za poklon sam dobio i odjeću za vreće.
Kupio sam tenisko igralište u Burkini Faso, gradilište na Mjesecu i buduće ribogojilište na Marsu.
Kupio sam diplomu na Prometnom, tečaj ruskog za podmorničare i po jednu utakmicu u svakoj skupini na budućem europskom rukometnom prvenstvu.
Kupio sam i pištolj kodnog imena Razarajući Harry. Moram ga podići na pošti u nekakvom gradiću u Finskoj, a meci me čekaju iznad Broadwaya.

Obuzet manijom kupovanja tek sam nakon poziva banke da mi je minus dosegao razinu državnog duga i da mi svi organi, makar i u besprijekornom stanju ne mogu pokriti niti trošak kamata uspio sam se nekako obuzdati makar mi je unutarnji glas govorio: Uzmi novce i bježi. Niti sam imao novce, a zbog platfusa baš ne mogu niti bježati.
Malo je pomogla i činjenica da su mi poništili sve kartice, isključili telefon, struju, vodu, a slika moje glave nasilno odvojene od tijela (efektno postavljena na list salate) na plakatu je pozdravljala kupce u svakom trgovačkom centru uz poruku - On je u minusu, može se dogoditi i vama.

Bio je to Završni udarac. Milo za drago.

Nakon svega zazvonio je telefon. Šogorica je tražila objašnjenje zašto im nisam platio avionsku kartu prve klase nego su morali putovati ekonomskom i zašto ih limuzina nije čekala kraj aviona nego su morali pješke kao i svi ostali.
Objasnio sam joj ridajući što mi se sve dogodilo i kako mi je život odjedanput postao financijski nestabilan.
Zaključila je da me više ne želi vidjeti, faksirala mi izjavu da djeca nisu moja i predložila mi samoubojstvo pištoljem u Finskoj uz oporuku kojom sve ostavljam njoj.
Činilo joj se kao dobra ideja.
Rekao sam joj isto što sam rekao i svom prijatelju Allenu Stewartu Konigsbergu:
'Nije da se bojim umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi'.

Zec the toilet manager 
zeconfire@net.hr 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.