Četvrtak
26.09.2019.

Autorica se smije svemu što ne smije




Extra_large_canva_-_two_green_and_three_red_chili_peppers
A+ A-


Subject: Autorica se smije svemu što ne smije
From: Olja Savičević Ivančević
To: Ivana Bodrožić

Draga Ivana,

Iako smo se u zadnje vrijeme nastojale češće vidjeti i čuti, svaki od naših razgovora bio je isprekidan nekom obavezom: telefonski poziv, zakazan sastanak, povratak djece iz škole, polazak zadnjeg vlaka, odlazak mog aviona, tvog broda. Ali zapravo, tako obično i bude s ljudima koje volimo i s kojima smo živi, ne možemo se zaustaviti i svaka priča ima nastavak, s ostalima razgovor završi u pet rečenica, jezik je sveden na replike, bez mogućnosti izraza, nepovezan sa svojom vlasnicom. To i je neka bit pripovijedanja i pisanja, nije dovoljna samo želja ili strast prema tome, često je presudan onaj kome se obraćamo, adresant, onaj ili ona s kojima imamo potrebu ostati u četiri oka i osjećamo "tebi želim, mogu, trebam reći, govoriti". To je ujedno priča o Autorici i Čitateljici, kroz koju se obje ostvaruju, jedna od najsnažnijih međuljudskih veza koje postoje, zasnovana na nekom davno nenapisanom ugovoru o naklonosti, razumijevanju, poštovanju i neokrnjenom povjerenju. Piši mi i voljet ću te, čitaj me i voljet ćeš me. I obrnuto, uzajamno, bez obaveza.

Pa evo nas, nije da tamo nismo već ranije rado bile, ali sad smo pod ugovorom – u ulozi čitateljice i autorice, naizmjenično. I to je, čini mi se, glavni razlog zbog kojeg sam pristala na ovo javno dopisivanje s tobom, dijeljenje radosti pisanja s dobrom prijateljicom. Ako pretvorimo naše razgovore u zadatak, lakše ćemo sebi opravdati, taj "gubitak vremena", zadovoljstvo čavrljanja preko mejla – stara je to boljka s kojom se treba izborit dok gore lampice na alarmima, gradovi i šume svijeta, dok nam svima doslovno gori i topi se pod nogama, dok gore, čemu šutjeti, i zaboravljeni ručkovi na špaherima…

Prije nego što sjednem za radni stol, rastežem se, miješam kavu – ne pravu, tursku kakvu mi ti znaš skuhati, nego instant, jer ja volim baš tu falšu kavu, koja je za rasne kavopije splačina, iz nekih razloga koji nisu samo pitanje okusa ili ukusa, o čemu bismo (o nezaobilaznoj vezi kave i književnosti!) također mogle jednom prilikom, možda i na ovom mjestu – i evo me da se dogovorimo o čemu ćemo u formi i žanru "književne kolumne" preko ovih mejlova raspravljati. Uvijek je tu pitanje smije li se ćaskati u ova teška i zajebana vremena urgentnih tema – evo nekidan je naš kolega pisac i novinar zbog vulgarne, ali bezazlene pjesmice završio pred sudom, a predsjednica države u isto vrijeme otkriva spomenik zločincu koji je u smrt poslao sedam momaka. Svijet je mahnit i obezglavljen, kako mu prići. Postaju li sve teme koje nisu političke naravi, efemerne i treba li baš zbog toga pisati o sitnicama koje život znače, olabaviti barem u prijateljskim mejlovima i na književnim portalima, da bismo sačuvale dragocjenosti svakodnevice – u prolaznu slavu svega što vrijedi. Ako govorimo više o smislenim i dobrim sitnicama, možemo li malo povećati opseg lijepog i vratiti važnost i normalnost standardnom životu (kakav naslućujemo)?

Što je primjereno, a što neprimjereno? Što autorica uopće smije, a što ne smije? U kojoj mjeri treba kalkulirati, paziti da se ne bi zamirila? Koliko prave slobode smije uzeti ta nejaka autorica. Koliko će za istu platiti ignoriranjem, minoriziranjem, dignutim nosovima, zgroženim natpisima, zaobilaženjem pri dodjeli stipendija i sličnim lokalnim trendovima sa suptilnim oblicima cenzure, ma tko će o tome voditi računa – bolje odmah tastaturu o klin. Bilo je, je l' da, i puno gore, ali dušo draga, da mi je vidjeti tko će, recimo, tebe odvratit, tko će zaustavit tu nečujnu energiju toplotnog udara. Izazivam li vraga? Iskustvo kaže vjerojatno da.

Sastavila sam, malo iz zabave, malo da nas podsjetim, najviše jer nitko nije, a i da se ne zaboravi, jedan kratki popis komentara i stavova na koje sam imala nepriliku naletjeti kroz godine književnog rada, pa ih ovdje podastirem, onako kako mi padaju na pamet:
Autorica ne smije biti autorica
(Ozbiljna autorica bi trebala birati univerzalne teme i pisati bez "ženskih" emocija i sentimentalnosti. Nema većeg komplimenta autorici nego da piše kao muškarac.)
Autorica ne smije biti autor.
(Autorica ne bi smjela zatomiti svoju izvornu žensku prirodu.)
Autorica ne smije ostati mlada nakon tridesete.
(Autorica mora biti zrela, tridesetogodišnjakinje u pubertetu su degutantne. Muškima to ipak nekako stoji.)
Autorica ne smije prestati biti vječna debitantica.
(Nakon što je otkriju, prestaje biti toliko zanimljiva, pa neka barem bude mirna i pristojna.)
Autorica ne smije imati stav.
(Docira.)
Autorica ne smije ostarjeti.
(Vještica. Ogorčena baba.)
Autorica ne smije izgledati loše.
(Ružne žene su čitateljima nezanimljive.)
Autorica ne smije izgledati dobro.
(Inače – citiram jednog kritičara – "uspjeh duguje seksualnim pretenzijama recenzenata".)
Autorica koja drži do sebe ne smije pisati o seksu.
(Neukusno. Vulgarno i bespotrebno. Drugorazredno. Privlači pažnju, a možda je i opsjednuta.)
Autorica ne bi trebala pisati o politici, prije nego što navrši pedeset.
(Jer je ionako nitko neće ozbiljno shvatiti.)
Autorica danas i ovdje ne smije reći da je feministkinja.
(Zamjerit će se muškarcima i "ostalim" ženama. To smo nadišli, mi smo ravnopravni i feminizam je suvišan.)
Autorica smije biti glasna, dapače poželjno je, samo dok ne kritizira nešto opasno.
Autorica ne smije javno pohvaliti kolegicu.
(Ne čitam domaće autore, ali ne čitam ni žene. Ako kojim slučajem nešto pročitam, osim sebe, i nije mi nešto.)
Autorica ne smije biti lezbijka.
(Prilijepit će joj etiketu i gurnuti je u ladicu, sa strane.)
Autorica ne smije biti heteroseksualna.
(Ženica. Dosadno. Pogotovo ako ima muža i djecu.)
Autorica ne smije biti ni biseksualna.
(Privlači pažnju, pravi se važna. Osim toga to ni ne postoji.)
Autorica ne smije biti profesorica.
(Nije dobro to što su žiriji počeli nagrađivati učiteljice.)
Autorica ne bi trebala imati djecu.
(Trebala bi se žrtvovati za umjetnost i odreći se obitelji. Tu nešto mora patit!)
Autorica ne smije biti Srpkinja ili neka slična devijacija iz istog spektra.
(Neprijatelj naroda i prije nego što progovori. Uostalom, zar nije dovoljno što je žena.)
Autorica ne smije biti Hrvatica.
(Dosadno. Pogotovo ako ima muža i djecu. U ime obitelji. White trash.)
Autorica ne smije biti jako uspješna.
(To je sigurno preko kreveta. Vjerojatno su joj u krevetu i romane napisali.)
Autorica ne može biti bard ni genije.
(Ne može. Takva su njena biološka ograničenja.)
Autorica ne smije biti uspješna u inozemstvu, pogotovo ne uspješnija od kolega.
(U domovini joj se takvo što neće dogoditi.)
Ozbiljna autorica ne bi trebala pisati za djecu.
(Drugorazredno. To, zapravo, i jesu njezini dosezi.)
Dvije autorice ne smiju imati kolumnu isti dan u istom novinskom prilogu.
(Popunjena je ženska kvota. Sve teme o kojima žene pišu su ženske.)
Autorica nikad ne smije pisati o tome kako je biti autorica.
(Frustrirana. Pretjeruje. Hormoni.)
I tako dalje, već znaš… Slobodno nadopuni.

Preko čitanja književnost sam doživljavala kao prostor iznimne slobode i kao spisateljica mislim to isto. Ali što znači ne pristati na rad među ovakvim zagradama, pod gornjim tvrdnjama? One su sada i ovdje prisutne kao povremeni ili konstantni pritisci i sve što možemo je nastaviti pisati kao da ih ne primjećujemo, baš kao da ne postoje. Ali ne i šutjeti o tome da postoje, mada je poželjno.

To je ujedno odgovor na protupitanje – što autorica smije? Nasmijati se svemu tome, nastaviti pisati jer to je njen posao. I to je zapravo sve što mora.

Usput, mislim koliko sve ovo što sam sad načela nije odmaklo od vremena Flauberta koji je u svojim Pismima s putovanja prijatelju opisao položaj spisateljice u društvu: "Almeja znači učena, plava čarapa, nešto kao drolja, što dokazuje dragi moj, da sve žene-pisci…" I tri točke, nije dovršio što to sve žene-pisci, a ipak je rekao.

O čemu u ovom trenutku u knjigama pišu i u javnosti govore književnice? Nijedna se, naravno, ne drži ćaknutih propisa u zagradama. Arundhaty Roy, Ali Smith, Ljudmila Ulicka, Margareth Atwood, Chimamanda Adichie, Svetlana Aleksijevič, Olga Tokarczuk, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Ece Temelkuran upozoravaju na opasnost od gubitka ljudskih prava, prava žena, na rastući populizam i fašizam, progon neistomišljenika, pišu o ženskoj seksualnosti i o starosti, inzistiraju na pitanjima migranata i zatvaranja granica, pokušaju ponovnog uspostavljanja zametnutih veza između čovjeka i (njegove) prirode? Rumena Bužarovska, Tanja Mravak, Senka Marić, Monika Herceg… pišu o novom vremenu na nov način, o vezama i braku, o tijelu i tjelesnosti, o nepostojanju sigurnog mjesta za žene, o nasilju i, napokon, o klasi.

U konačnici uvijek je riječ o patrijarhatu, još uvijek je zapravo uglavnom riječ o tome: o neravnopravnostima koje perpetuiraju patrijarhat i kapitalizam, o nemogućnosti opstanka i prirode i društva u ovim okolnostima, i o pokušaju da se na to ukaže, da nikada, barem u književnom tekstu neravnopravnosti bilo koje vrste ne postanu normalne. Kad se bolje promotri, možda nijedna profesija u ovom trenutku nije tako srčano posvećena borbi protiv društvenih nepravdi i kritična spram vlasti u svojim zemljama kao pojedini, najčešće upravo oni ponajbolji, ljudi "od pera", a na svjetskoj razini, rekla bih, pogotovo žene.

Ali koliko god visoko dizale glave u dobro oblikovanim rečenicama naše su sudbine uvijek pomalo pognute, nepovlaštene.

Voljela bih znati kako je to pisati iz mirnog i sigurnog mjesta, izmiče mi to, jer kao što imamo potrebu prije pisanja očistit svoj prostor, tako u meni živi žudnja da se svijet koji me obuhvaća uredi, postane stabilan, da jednom pišem s distance zagledana u život oko sebe kao u more ili nečija lijepa usta, bez osjećaja da će me stvarnost bez napora otpuhnuti. 

Piši mi o čemu razmišljaš, reci mi što ćemo – radoznala sam čuti Ivanin glas koji i gvozdena vrata otvara, a uvijek nas osokoli i prodrma, podmete mi feferon i skoči malo dalje, tamo gdje sam htjela, a mislila da se ne smije. Smije(m) se, naravno.

Radujem ti se,
Olja


*  *  *

Re: Autorica se smije svemu što ne smije
From: Ivana Bodrožić
To: Olja Savičević Ivančević

Draga Olja,

Dobila sam tvoje pismo. Prvo sam pročitala kratki mail, a onda prije nego što sam otvorila privitak, pristavila sam vodu za kavu (ne mogu se spasiti od tih prženih zrnaca, miris me podsjeća na moju babu koja, dok okreće ručicu bakrenog mlinca, ispotiha psuje sve odreda, najčešće dedu, đava te lipi odnija da te odnija, di si sad zaglavija), raspakirala vrećicu iz dućana, smotala jedan tanki duvan (autorica koja puši dok piše – kakav klišej), kao da zadržavam dah jer znam da me čeka trenutak radosti. Duboko sam uvjerena da iskrena radost uvijek dolazi iz prepoznavanja, a prepoznavanje je najvažniji i najdojmljiviji sastojak dobre književnosti. Kad prepoznaš da nisi usamljena. Kako počinjem čitati ta radost kotrlja se dalje sa svakom tvojom rečenicom, sa svakim uvidom koji si u uvodnoj kolumni (dvije autorice u istom danu objavljuju na istoj stranici) podastrla pred Čitateljicu mene i oblikuje u veliku kuglu smisla koju sad trebam zakotrljati nazad, prema tebi, u toj, kao što kažeš, najsnažnijoj vezi međuljudskih odnosa.

Dotaknula si se dovoljno pitanja, prepreka, dilema, toliko mnogih i važnih da bi trebale najmanje dvije Elene Ferrante s još četiri knjige od po četiri toma kako bi ispričale i raspetljale stvari iznutra. Istina, riječi se (nasreću ili nažalost) uvijek na kraju pokažu snažnije od bilo čega drugog, spominješ kolegu novinara neki dan privedenog u policiju (navodno jer se nije javio na poziv), a ja ću s mukom u želucu preskočiti Predsjednicu i spomenuti žalostan primjerak ljudske vrste, u medijima poznatog pod nadimkom Daruvarac, koji je prebio mladu djevojku, a policija ga tri tjedna nije potražila da otopčne sa služenjem zatvorske kazne koja mu je bila dosuđena. Pravdali su se ozbiljnim priopćenjem da mu je odvjetnik bio na godišnjem odmoru pa mu nisu mogli uručiti poziv. Eto, u prvom slučaju žrtva je bila samo mlada djevojka, dok su u slučaju kolege novinara žrtva bili domoljubni osjećaji koji su stradali od satiričnih riječi, ne od batina i nasilja. No to je valjda ispred razbijene glave jedne žene. Zaista, kako tom svijetu prići? Ali za početak ovog prvog pisma, da se vratim bliže zadanoj temi, ipak ću nešto izdvojiti, kao jedan od mogućih zaključaka koji se nadaje na dnu tvog niza "bisera", popisa komentara i stavova. 

Evo što mene muči: autorica bi trebala biti dostojanstvena. Nakon što je na teži način, i u pravilu vrlo brzo, naučila kako stvari u svijetu stoje, teret te spoznaje ne bi joj smio oduzeti dostojanstvo (nekoliko opaski iz vlastitog asortimana, da ne davim previše):
Je li vam to muž pomogao napisati knjigu?
(- ugodno ćaskanje s čitateljem prilikom promocije prve knjige;)
A tko čuva dječicu dok ste večeras s nama?
(- prvo pitanje naoko suvislog moderatora književnog događanja, dajem ruku u vještičji kotao da isto pitanje nikad nije postavio niti jednom kolegi autoru koji ima dječicu;)
Sve je to sjajno s nagradama za poeziju, ali ja ne bih voljela da ti završiš u nekim toplicama s gušom!
(- dobronamjerni komentar iz uže obitelji, ujedno i stereotipna slika pjesnikinje, sama, neshvaćena, odbačena, s gušom, ali lijepo piše;)
A može joj se pisati kad ima tko će je uzdržavati.
(- autorica koja je u braku;)
Neodgovorno je ne imati stalan posao ako već imaš djecu.
(- autorica koja nije;)
Što ne pišeš nešto lijepo pa te neće napadati, samo se svađaš! I tako to.

E sad, kao što već rekoh, svi i sve znamo kako stvari stoje, ali osim što one tako stoje, nije zgodno da ih baš tako i ističemo, izgubit ćemo svako dostojanstvo. Jer, autorica, čini mi se najviše od svega, kao i svaka žena, treba biti dostojanstvena i svaku nepravdu podnositi šutke i stoički kao Žena Vrsna, a ne da okolo plače i kukumače kako joj je teško jer je šikaniraju. Kad neki naši bradati kolege na sav internet zaviču kako ih je netko uvrijedo, omalovažio njihovu pisanu riječ, uskratio im uži izbor neke nagrade, to se zove književna polemika i ima određenu težinu. To sa ženskim dostojanstvom, moda je koja je u zadnje vrijeme zahvatila čitavo društvo, prelijeva se i u ovaj književni svijet, u kojem bi ravnopravnost trebala biti preduvjet za staviti olovku na papir.

Još gore od dobrog izgleda, od tridesetogodišnjakinje u pubertetu, njezina pisanja o seksu i seksualnosti, o politici prije pedesete, od uspjeha u inozemstvu, od krive ili suviše prave nacionalnosti, jest nedostojanstveno podnošenje prirodnog poretka stvari. Ako se autorica slučajno pobuni, ne samo da je više neće shvaćati ozbiljno, dogodit će joj se nešto još gore. Počet će je žaliti. A kad te netko počne žaliti, ispadaš iz igre. Sažaljenje te elegantno degradira u niži rang racionalnih bića i samim time oduzme ravnopravnu poziciju. Zato, u tom naopakom svijetu koji si toliko dobro opisala u samo jednom pismu, nudim nekoliko naopakih pravila koja bi trebala vrijediti, kako bismo ostale na putu dostojanstva, ne suviše zamijećene i lišene sentimentalnih ispada.

U tom slučaju autorica smije: pisati isključivo za čitateljice, pisati u slobodno vrijeme koje će negdje stvoriti, a neće biti oduzeto od djece, špahera, čišćenja, objavljivati rijetko i neprimjetno, stavljati naglasak na svoju žensku, luckastu i prevrtljivu prirodu, tražiti zaklon i zaštitu, simpatično govoriti o odricanju, pisati isključivo fikciju, jao si ga njoj ako posegne za pravim i vlastitim životom, to je tek deguntatno i nema nikakve veze s pravom književnosti (zamislite samo kolegicu Karlu Knausgaard!), biti decentna, diskretna, sretna, ukratko dostojanstvena. Naravno, u ovom pravom svijetu, u kojem želimo postojati i pisati, neka njih đava lipi odnese, reći ću ti o čemu razmišljam.

Dok ovdje polagano pada večer, pišem ti iz svog stana, sjedim za kuhinjskm stolom, pišući valjda, kako je ono jednom kolega i bard Igor Mandić spretno skovao, kuhinjsku književnost (u ovom trenu njega i Flauberta, neka mi ne zamjere, zajedno vješam o klin). Za stolom za kojim sam ti ono jednom, a nećeš me nikad za to prestati zezati, ponudila feferone. Pitala si me, imam li neku salatu (onako kako Dalmatinci pjevaju: salaaatu), a ja sam ti uz bolonjez ponudila feferone, nisi se prestala smijati deset minuta, jer su nama u Slavoniji feferoni legitimna salata. A i meni je smiješno što je vama lešo meso legitiman ručak. Ustvari, pišem ti iz mirnog i sigurnog mjesta, a to mjesto smo stvorile ti, ja, naše omiljene autorice i autori, naše čitateljice i čitatelji. I zato ću se drznuti za kraj ovog prvog pisma, možda nedostojanstveno na ovom mjestu, kao neki ludi dejavu, objaviti pjesmu koju sam ti napisala još prije dvije godine (ali neobjavljenu) dok nismo ni znale da ćemo se dopisivati pod ugovorom. Moja ženska intuicija govori mi da je ovo pravo vrijeme i mjesto za to. Dakle, kad me pitaš o čemu razmišljam, nudim ti poeziju, sentimentalnu, iz pravog života, punu svakodnevice i tragova autorice.

Do idućeg puta, to će možda biti i neki feferoni, uvijek vezani uz književnost, koja je uvijek vezana uz sve.

*  *  *

Danas ću napisati pismo Olji,
kažem si svaki dan,
ima već mjesec dana kako stoji u inboxu.

Danas je dan kada ću odgovoriti
na sva njezina pitanja.
Pisat ću Olji,
pomislim i ustanem iz kreveta.

Pustim dan u sobu, još jedan.

Sve što me pita, kad me zove draga,
jer me ne zove tako bezveze,
suočit ću se sa sobom
kad me pita za plavokosu djecu
za novu zbirku
za američko izdanje
za kolumne i događaje
kad me zove sebi.

Kad prošetam psa, pisat ću Olji.
Oko podneva zaboravim,
sjetim se predvečer, onda je strka pa ne stignem,
kad svi legnu,
pisat ću Olji.

Ugasim svjetlo, dugo se vrtim
ili s kauča gledam u ekran
dok me ne omame ubojstva u Las Vegasu.

Često mislim na tebe.

Na tvoju tamnokosu djecu,
dječaka koji nije tvoj nego svoj,
kako ga moj nosi dalje od Cetine
da se ne skotrlja u ledenu rijeku.
Čuvam tu sliku čuvanja
i isušujem sve hladne i duboke vode.

Na curice, cure, djevojke,
plave, smeđe i ljubičaste kose
koje su naše koliko i nisu,
u kojima već sad raste
koliko ljubav toliko i smrt
i tko li će za njih imati riječi,
zavjereničke poglede dublje od vremena
kome će biti, draga.

I na nove zbirke
O čemu smo već toliko pisale?
Srebrni meci u redeniku oko struka,
mogu li se potrošiti,
mogu li sve do Amerike,
mogu li svima ili samo nekome.
Pisati pjesme danas, čitave knjige o ljubavi i hrabrosti,
probijati se s njima kroz život, draga, plaćati račune,
zamrznutom slikom naranče ili hrpice snijega koja se topi
u ovom vremenu zaglušujuće buke.

Nova zbirka stoji kao kubura na zidu
spavaće sobe mog dede.
Kao neko oružje, a nije ga spasilo.

I imam na umu,
mada te nemam, po godinu dvije,
da sam dobrodošla.
Imam te usred noći, kao u noir filmu,
ispred svojih vrata,
u svojim riječima, samo pokucaj,
dok vani lije ili žari,
dok se seljačine ubijaju u dolini prve menstruacije,
dok se oporavljamo od ljubavi i čuđenja,
uvijek iznova,

Tvoja I.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.