Četvrtak
24.10.2019.

Kome bi dala Nobela?




Extra_large_head-776681_1280
A+ A-


To: Ivana Bodrožić
Subject: Kome bi dala Nobela?

Draga Ivana,

na početku ovog pisma, bez obzira na subject, odmah želim naglasiti da neću pisati o tome je li ili nije trebalo dati Nobelovu nagradu Peteru Handkeu

Odmah ću navesti i razloge zbog kojih ne želim pisati o tome. Ispričavam se svima koji će, čitajući ovaj uvod, te vanknjiževne razloge naći banalnim i nedostatnim u usporedbi s književnim, poetičkim razlozima. Razlog je taj što ne znam s kojim argumentima bih mogla braniti književno djelo nekog vrhunskog pisca/Miloševićeva apologete pred tobom. Pred onom devetogodišnjom Ivanom koja je zbog Miloševićeve politike odrasla bez oca i još ne zna gdje su mu kosti. A i iz poštovanja prema brojnima iz moje obitelji koje su fašizmi, uključujući i srpski i hrvatski podjednako, ubili, protjerali, raselili, zapalili im domove. Za nekoga je to literatura, za nekoga stvarnost: onako kako je u ratu u kojem smo odrastale nestao bez traga tvoj otac, tako je, na isti način, u onom prije bez ikakvog traga nestao moj djed. Njihove su se nikad pronađene kosti izmiješale negdje pod ovom nesretnom zemljom, tamo gdje je napokon potpuno svejedno što je jedan od njih bio Hrvat, a drugi Srbin. I nažalost, nije ovo što pričam miješanje krušaka i jabuka jer što je nekome ekscentrična politička zabluda, egzotična atrakcija i manje ili više vješto sročen putopis, drugome je život i sudbina. Netko kome stari nije nestao na Ovčari ili netko tko ne zna kako je to kada si tinejdžerica i bojiš se izgovoriti vlastito ime i prezime (jer zvuči "presrpski", "četnički", "trofazno") – a takvih na sreću ima sasvim dovoljno (kažem ovo bez trunke cinizma) – neka iznose svoje argumente za i protiv, rado ću i sa zanimanjem pročitati svaki. Ali bih dopustila sebi da na ovom mjestu, na ovu temu, pred tobom i pred sobom, ostanem bez riječi. Ionako, čemu, pa ljudi poput nas po Peteru Handkeu niti su ikad postojali niti postoje.

Pisala bih ti o nekim razmišljanjima koja iz ove situacije proizlaze, a tiču se istine (preciznije: istinitosti) i laži u književnosti, pa i samih nagrada i nagrađivanja.

Nitko, imalo upućen, nema iluzije o privatnoj ili javnoj figuri pisca ili spisateljice koji mogu biti baš svakakvi. Ubojice (Burroughs), razbojnici (Villon), razvratnici koji su sijali dječicu po sirotištima (Rousseau), nacisti (Hamsun), antisemiti (Céline)… dali su neka genijalna djela, ali ta djela nisu bila kontaminirana bijednim i opasnim idejama. Ona su, što je zapravo fascinantno, ostala čista od tih upliva i istinita (bez fejka, bez varanja čitatelja, što je jedan od preduvjeta dobre literature).

Jesu li mi više značili pisci s kojima sam plakala: Primo Levi, Danilo Kiš, Anne Frank, Dider Eribon, Imre Kertezs… od Hamsuna ili Célinea? U ljudskom smislu svakako da, u smislu čitateljskog užitka u tekstu, kako kad, valjda ipak podjednako.

(U Putovanju nakraj noći zapravo me smetala mizoginija, stilski savršena mizoginija, ali to Célineu koliko sam uspjela pratiti, nije spočitavano jer to je jedan od onih opće prihvatljivih šovinizama iz društvene nesvijesti čije gorke plodove beremo i danas.)

Pisac, dobar, pa i sjajan pisac, može biti vlasnik suludih ideja, pa i budala, zločinac ili kriminalac glavom, to su činjenice, za takve ljude postoje drugi sudovi koji nisu književni, ali – što je to književnost u službi zločina? Što je to vrhunski napisana knjiga koja laže? 

To je vrhunsko govno u celofanu.

A zločin u književnosti bila bi laž o zločinu.

Barem bismo mi koji se bavimo ovim opsjenarskim zanatom (opsjenarskim u smislu pisanja kao zavođenja riječima koje zahtijeva obostrani pristanak) mogli znati nešto o suptilnim, ali toliko važnim, nijansama između laži i fikcije.

Svakodnevnog hohštapleraja ima na svim literarnim razinama, i duboko ispod "nobelovskih visina", od toga da netko svjesno prisvoji nečiju ideju, čitave rečenice, stihove, potpisujući ih kao svoje do toga da osobnost pod pseudonimom, lažnim imenom, iz neke osvete, jada "razotkriva" ljude pišući laži i "alternativne istine" itd. Ali sve su to rubne, paraknjiževne anomalije, male gnjusobe jedva vrijedne da se na njih ozbiljnije osvrnemo, a stvari postaju ozbiljne kada se u književnom tekstu ovjeri neka opasna laž – jer u književnom tekstu ona dobiva kvalitetu istine – te se ta laž blagoslovi i nagradi.

A Nobelova nagrada, što god književni posvećenici sada govorili o njoj, jedino je priznanje koje je sišlo među ljude i postalo simbol nečega što predstavlja univerzalnu humanističku vrijednost. Govorim o tome kako ovu nagradu doživljava "običan svijet". To da "običan svijet" ništa ne čita nije nešto u što sam sklona povjerovati u ovom kontekstu i do kraja jer upravo će ti sporadični čitači iz navedenih razloga posegnuti za nekim Nobelovcem i možda samo za njim/njom.

S druge strane smatram velikom greškom i nagrađivanje iz bilo kojeg neknjiževnog razloga: "književnosti izvan teksta nema". A Nobela ne bih dala ni Dylanu dok god postoje svi ti sjajni pisci koji zaslužuju priznanje – on je ipak već naširoko čašćen i priznat i važniji za jedan svijet izvan knjiga, svijet drugačijeg teksta, ali tko mene što pita, još ću ispast snob… O ovdašnjim prijateljskim i neprijateljskim praksama ne mogu nagađati, preslabo ih poznajem i trudim se, koliko je moguće, vjerovati u profesionalno poštenje; uopćeno – ne vrijedi knjiga manje ili više ako je nagrađena, ali svaka nagrada u književnosti vrijedi onoliko koliko vrijede knjige koje su je dobile. Uostalom, svi smo čitali Bernharda – meni uz Elfride Jelinek ipak najdražeg Austrijanca – i "Moje nagrade".

Zaključila bih ovo pismo mislima Saše Stanišića koji je, komentirajući odluku žirija da mu dodijeli Njemačku književnu nagradu, izrazio radost što je prima kao predstavnik "književnosti koja nije cinična i nije dvolična i ne pravi od čitatelja budale tako što poetično zaodijeva u laž." Takvu je književnost stvarao i onaj koji je na ovim prostorima oduvijek bio simbol Nobelove nagrade, ne samo za književnost – Ivo Andrić, kojemu literarni tračeri, oportunisti i paraziti na literaturi zamjeraju oportunizam i slično, pa je ipak njegova nenametljiva i snažna književna etika do danas ostala nedostižna. Takvu književnost, kakvu spominje Saša, stvaraju i one što su na tren ostale u sjeni ovog "skandala": nobelovka Olga Tokarczuk ili jedna od ovogodišnjih dobitnica Bookera Margaret Atwood (uz Bernardine Evaristo).

Na tren, kažem, jer njihova književnost ne gubi i ne dobiva ništa s bilokakvim skandalom izvana. Suvremene i odvažne, autentične, blistavi umovi svog vremena, čitane su bile i ranije, prije nagrada, a čitat će se i dalje. One znaju kako se izmišlja istina, njihova odgovornost prema riječima je fino ugođena i premda potpuno različite, svaka na svoj način imponira sviješću o odgovornosti i snazi koju može imati zabilježena riječ u današnjem i budućem trenutku, kao i svijest da ta snaga proizlazi iz ljepote riječi i rečenica.

Eto, možemo se i igrati – njima bih dala Nobela (ali već ga imaju ili gotovo imaju) – kao i Arundhati Roy, Ali Smith ili Dubravki Ugrešić

Pitanje za tebe glasi: kome bi ti dala Nobela i zašto? I ne zaboravi da je tvoj red da mi pošalješ pjesmu na "zadanu temu". Voljela bih neku tvoju, ali ti biraj…

Pozdravljam te i jedva čekam da te ponovo vidim,
Olja

P.S.
Jesi li uočila da zadnjih godina ponovo jača tendencija, pritisak koji ne dolazi toliko izvana koliko iz same književnost – nastojanje da "lijepa literatura" bude društveno relevantna, da odgovori na izazove vremena. Velika je vjera u pisanu riječ onih koji smatraju da je književnost i danas važna i utjecajna. Tako joj se, makar donekle, uistinu vraća relevantnost u društvu. Ali najbolje je od svega što književnost to ne mora, zbilja je moguće pisati o bilo čemu, otvoreno ili zakučasto, hermetično ili angažirano ili – oboje (sjetimo se Daše), ako je to pisanje dobro, ako je u književnom smislu istinito: divlje slobodno i beskompromisno odgovorno – svojim čitateljima i svojoj profesiji – u isti mah.


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Kome bi dala Nobela?

Draga Olja,

dok traje šesti dan štrajka učitelja i nastavnika za veće plaće i bolje uvjete rada, dok vičem da me se čuje preko cijelog stana pa vjerojatno i kroz prozor: "Zatvaraj vrata!" jer djeca su kod kuće, umjesto u školi, tekstove ipak treba napisati, treba domisliti svašta. U samo ovih nekoliko dana kako ne idu u školu, ne zato jer cure po kaučima i ne znaju što bi sa sobom, nego jer su im umovi nezaposleni, ne mogu prestati razmišljati kako je ipak najveća od svih vrijednosti uređenog društva obrazovanje. I to, kako bi draga, dobra Borka Pavićević znala ljutito reći: "Ne edukacija! Nego obrazovanje! Svi se danas nešto, bre, educiraju, možeš misliti! Sve je to šuplje! Dok reč obrazovanje u svom korenu ima obraz! Obraz! To je ono ključno!" Evo, uvijek se toga sjetim kad netko kaže obrazovanje, Borke i obraza.

Zamišljam kako bi izgledao taj naš život i naše društvo da je svatko prepušten sebi, osuđen na skromne ili čak manje skromne, ali opet vrlo ograničene, kapacitete vlastite okoline, zakinut za kontinutet raznih dostignuća; znanstvenih, humanističkih, umjetničkih, koje im u najformativnijim godinama života većinom vrijedni ljudi pokušavaju utuviti u glavu.

Pitaš se, vjerojatno, kakav je ovo asocijativni luk u odnosu na početak tvog pisma i kud ovo ide? Pokušat ću pojasniti svoje razloge, kako je popularno ovih dana reći, vanknjiževne i književne. Kako si postavila temu, i slažem se, nisi mogla preskočiti velikog i prestižnog Nobela, tako si se u prvom dijelu pisma dotaknula sudbina mog oca i tvog djeda pa se sad osjećam pozvanom da kažem nešto o tim vanknjiževnim razlozima u odnosu na novog Nobelovca. Pokušat ću biti kratka i jasna.

Mnogo toga je ovih dana napisano na tu temu u različitim varijacijama, oni koji podržavaju dodjelu Nobelove nagrade Miloševićevom apologeti galame u tekstovima i na društvenim mrežama: "Ne treba pisac biti moralna veličina!" I ja sa slažem. Ali postavljam pitanje, zar ne vidite postoji li išta između "moralne veličine" i "javnog podržavatelja zločinca"? Hoću reći, kao da morate biti jedno ili drugo, nema treće opcije? Ali ljudi vole svoditi stvari na jednostavne krajnosti, tako se lakše svrstavaju, lakše razumiju u kompleksnom svijetu gdje sveukupnost života uglavnom prebiva u prostoru između njih.

Zahvaljući kvarnosti ljudske prirode stradali bi tvoj djed i moj otac, ili već nečiji, ovako i onako. Bojim se da još nismo pronašli način kako popraviti tu čovjekovu slabost koja se očituje u paketu koji dovodi do rata; pohlepi, vječitom odmjeravanju snaga, gaženju slabijih, pretendiranju na tuđe, sebičnosti i agresiji. Nije tu Peter Handke posebno značajan lik, ali značajna je simbolika. Umjetnost ima tu nevjerojatnu snagu da simbolički obrađuje stvarnost, a ti simboli se onda vraćaju među ljude i uspostavljaju vrijednosti u određenom društvu. I Nobelova nagrada koja se dodjelje umjetniku ima tu simboličnu vrijednost i, kako si to dobro rekla, spustila se među ljude. Ljudi joj vjeruju pa je u stanju i oprati zamazanu biografiju i baciti sjaj na određeno, ne tako genijalno djelo, iz opusa nekog velikana.

Osobno, ne vjerujem u vrhunsku umjetnost lišenu ljudske odgovornosti, ah, kako to gordo zvuči! Ali to je za mene upravo ona Borkina razlika između edukacije i obrazovanja. Briljantan stilist, lingvistička inventivnost, sve sjajno i blistavo, a onda, ako me razumiješ, dođe tako jedan rat, i svo napredovanje, sav progres, sva inventivnost padne u vodu jer ljudska životinja ode toliko unatrag da su potrebna desetljeća kako bi se društvo od toga oporavilo i ponovo krenulo naprijed. Lingvistika postaje šuplja, riječima nedostaje obraz, a ja se onda uvijek pitam, čemu, zaista, čemu svo to umijeće i sva ta pusta umjetnost.

Kužiš, mi smo toliko kratko na ovom svijetu, to je treptaj u vremenu, oprosti što zvučim kao kolega Tadijanović, ali hoću reći, nitko se od nas ne može spasiti od toga, od života na koji smo osuđeni, često besmisleno bolnog na ovom svijetu. I ako svoje kapacitete koje smo dobrim dijelom razvili jer su postojali oni prije nas i oni u našem vremenu zbog kojih smo mogli odlaziti dalje u svim poljima; književnosti, glazbi, znanosti, bilo kojem, i ako sve te uvide, sav taj napredak nećemo iskoristiti da ovaj kratak i bolan vijek olakšamo drugima i sebi, čemu onda sve?

Ne znam jesam li uopće blizu odgovora na tvoje pitanje, draga. Ako sam odlutala predaleko, jer u subjectu ipak piše, kome bi dala Nobela, u ovom trenutku bez razmišljanja bih se odlučila za Margaret Atwood. Njezin značaj na književnom i vanknjiževnom planu je nevjerojatno velik i utjecajan. Također, zanimljivo je to da se sama ne svrstava u moralne veličine, a čak niti jednom u svom dugom, plodnom životu nije podržavala zločince ili zločinačke režime. Satisfakicija u književnom tekstu je iznimno visoka, a u vanknjiževnom sam plakala više puta samo gledajući seriju Sluškinjina priča nastalu prema njezinu istoimenu romanu, koji će, i već je do sada, obrazovao generacije i generacije mladih žena i muškaraca. Posebno tamo gdje je edukacija zakazala. Nemalo sam se iznenadila kada sam vidjela da su seriju nedavno počeli emitirati na Hrvatskoj televiziji, jest da je termin nepopularan, negdje tamo oko ponoći, ali eto, probila se i do nas.

Do naše Hrvatske u kojoj je moguće da skupina mladića godinu dana siluje mladu djevojku i kada ih ona napokon prijavi, bez da nju sasluša, sud mladiće pusti da se brane sa slobode. Roditelji mladića, bez obraza, podržavaju svoje sinove, a dio društva sumnjičavo propituje motive djevojke, gledajući s koje strane da joj zalijepe krivnju, psihijatar Gruden se glavom i bradom pita koliko je to njoj možda bilo interesantno. Inače razuman i odličan pisac Pero Kvesić na svom Facebook profilu raspravlja o lingvističkoj razlici između pojmova spolni čin bez pristanka i silovanje, inzistirajući na golemoj razlici, pa kaže: "Naime, spolni odnos bez pristanka je spolni odnos bez pristanka, a silovanje je silovanje. Silovanje je spolni odnos protiv nečije volje uz upotrebu sile, a u odnosu bez pristanka nema fizičke sile ili nije nužno prisutna." Eto, to je naš vanknjiževni kontekst, a ako me pitaš postoji li književnost izvan teksta ili stvarnost izvan književnosti, ja bih rekla da je sve to povezano finim, ali toliko čvrstim i neraskidivim nitima. A te niti su, po mom mišljenju istina, ili još bolje, istinitost. Ona na koju si se ti referirala na kraju svog pisma. I naravno, ne postoji samo jedna istina, razliku čine autentičnost i poštenje u odnosu na zatvaranje i mazanje očiju da bi se stvarnost namjestila.

Sve je to, zapravo, dosta jednostavno. Mnogi su to znali objasniti bolje od mene, pogotovo što se tiče pisaca i književnosti. Zato ću ti ovog puta, umjesto pjesme, poslati Savjete za mladoga pisca velikog Danila Kiša. Osobno, mislim da si ih ti odavno usvojila, onako sama od sebe, ali meni uvijek osvježe srce i um. Valjalo bi da stignu i do Petera pa dok skuplja gljive po padinama da još malo promisli o svojoj ulozi u svijetu.


Šaljem ti zagrljaj,
Ivana


Danilo Kiš
Savjeti za mladog pisca (1984.)
Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik
do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.