Srijeda
09.10.2019.

Ne želim umrijeti s trideset




Extra_large_canva_-_hourglass_with_green_sand_on_black_background
A+ A-


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Ne želim umrijeti s trideset

Draga Olja,

ne znam jesi li primjetila, ali vrijeme, u zadnje vrijeme, prebrzo prolazi. Kažu da je to zbog toga što smo stariji pa se ono ubrzava, najviše iz razloga što je s godinama u životu sve manje novih iskustava i senzacija, a sve više rutine, obavljanja radnji o kojima niti ne razmišljamo pa onda u tome što radimo ne sudjelujemo ni srcem ni umom. Znaš ono kako bude kad otputuješ u neki novi grad, u taj dan stane toliko puno mirisa, kilometara, važnih razgovora, susreta, muzeja, parkova, trgova, prirode i najednom se život produlji kako ovdje, čini se ponekad, više nije u stanju.

Danas je, primjerice, nedjelja, već skoro podne, za sat vremena moram biti kod mame na filovanim paprikama (hvala bogu, danas ne kuham), onda ćemo popiti kavu, vratiti se doma, red pregledavanja zadaće, red tjeranja na vježbanje violine, red pregledavanja mejlova, a onda je već večer (sinoć se javna rasvjeta upalila u 18:45, vremena je zaista sve manje). Hoću reći, ponovilo se već toliko puta, prohujalo u trenu i stopilo u jednu jedinu nedjelju s okusom punjene paprike (eto, tko o čemu, ja o paprikama). Jedino što može izbušiti rupu u toj nesmiljenoj traci koja se ubrzava jest nekoliko stranica knjige u krevetu pred spavanje, ne mičeš ni nožnim prstima pod jorganom, a iskustva, uvidi i uzbuđenja te zapljuskuju sa svih strana, potom noć, kratka sekvenca besvjesti, osipanje komadića sna, i novi dan. Vremena je zaista malo.

Ali znaš, s tim vremenom, brine me jedna druga stvar. Neki dan je moja kćer došla kući iz škole, sjela na naslon kauča i rekla: "Ne želim umrijeti s trideset godina." Ne znajući odakle smrtna opasnost vreba, ipak sam je uzela za ozbiljno i pokušala saznati kako je nekome tko će tek napuniti četrnaest takvo što palo na pamet. Meni se s četrnaest činilo da moj život nema kraja, iako i sama znaš u kakvim smo zajebanim vremenima mi potrošile pubertet. Uglavnom, ispostavilo se da to nije strah od rata, nije bolest, nije tinejdžerska tjeskoba, nego je realna mogućnost kraja naše Zemlje. "Ne želim umrijeti s trideset, vi ste svi imali čisti zrak i nezagađeno more, snijeg po zimi i puno pitke vode, a što čeka nas", bio mi je jedan od onih nelagodnih trenutaka majčinstva jer je to takvo pitanje/iskaz na koji nemam odgovor.

Znaš Gretu, šesnaestogodišnju klimatsku aktivistcu koja je potaknula srednjoškolce da petkom prosvjeduju protiv daljenjeg zagađenja Zemlje, i moja kćer prati njezinu stranicu, a zadnjih dana sam i sama puno toga pročitala kao reakcije na njezin potresan govor u UN-u vezan uz klimatske promjene. Ne mogu izbiti iz glave količinu gluposti koje su uglavnom sredovječne i stare prdonje, dobro kaže moje dijete, koji će ionako otegnuti papcima za koju godinu, izrekli na njezin račun. Izdvojit ću samo nekoliko koje se ponavljaju.

"Greta predstavlja agresivnu religiju s totalitarističkim pretenzijama, ponašaju se kao dogmatici", ovo dolazi iz pera domaćeg kolumnista, prenaglašenog katolika koji stalno hejta aktualnog Papu, licemjera i pametnjakovića čija je religija ima svoju banku, nekoć je spaljivala žive žene, a dan danas im ulazi u krevete, pod suknje i trudi se urediti čitavu državu po zakonima nedvidljiva bića. Tvrde oni i da je "ljudska odgovornost za kilmatske promjene neopravdano pretjerana i da nas ne čeka katastrofa" – smrdi mi to na vječno izbjegavanje odgovornosti i svaljivanje krivnje na nekog drugog te potpuno odsustvo samokritičnosti i introspekcije (žene su krive za neplodnost, migranti za nezaposlenost, poremećeni susjedi za rat, you name it...). Nadalje, uvriježilo se da mlade koji se petkom okupljaju i prosvjeduju protiv zagađenja Zemlje nazivaju "zelenom fašističkom mladeži"?! Kako su samo došli do toga i prema kome su ti mladi fašisti: plastičnim bocama u oceanu, ispušnim plinovima, otpadnim vodama, krčenju i paljenju šuma koje održavaju eko sistem, ne razumijem? Kao šećer na kraju, dolazi spuštanje na osobnu razinu: "Bolesna švedska djevojčica koja iskazuje pubertetski prezir prema starijima, zlostavlja roditelje da budu vegani, a sve kroz obično pubertetsko histeriziranje i agresivno obraćanje odraslima."

A ja si mislim ovako, Greta bolesna, a Trump i Putin zdravi? Zdravi my ass! Ako ona iskazuje "pubertetski prezir" kako bi se onda nazvao prezir koji političari, naši i strani, iskazuju kad nas nazivaju stokom sitnog zuba, kad nas neprestano drže na rubu rata, ma bolje da ni ne nabrajam dalje. Također, simpatično je kad je zovu izmanipuliranim djetetom, ne znam zašto misle da netko sa šesnaest ili četrnaest godina treba biti izmanipuliran da bi se zapitao hoće li doživjeti tridesetu, i zašto ne bi mogla jasno artikulirati vlastite misli? Reći ću ti što ja mislim o tome, a ti mi, molim te, kaži, da li ti se čini da je tako. Mislim da je ta određena vrsta sredovječnih, privilegiranih muškaraca toliko iziritrana mladom djevojkom zato jer kuže da dolazi kraj, ne planete Zemlje, boli njih dupe za zajednicu čovječanstva, kuže oni da dolazi kraj njihova svijeta koji se temelji na beskonačnom izrabljivanju slabijih, patrijarhatu, izbjegavanju posljedica, premoći utemeljenoj na mišićnoj masi.

A draga moja, dobra Greta samo nastavlja niz djevojaka koje mijenjaju svijet, a znamo ih, na sreću se tako ideje i šire, preko knjiga. Pipi Duga Čarapa koja je bila najsnažnija djevojčica na svijetu, a njezina autorica Astrid Lindgren poznata kao aktivistica u borbi za prava djece i životinja, također dopisnica 1948. iz Sjedinjenih Američkih Država u kojima se neposredno suočavala s diskriminacijom nebjelačkog stanovništva, Trumpu bi se svidjela. Zatim Lisbeth Salander, književna androgina junakinja koju krase samosvijest, emancipacija, ponajbolje muške i ženske osobine i koja svakom svojom akcijom potkopava patrijahalnu sliku o ženi i stereotipnu reprezentaciju ženstvenosti. I da, sve su one "bolesne švedske djevojčice", neuklopljene i neprilagođene u takozvani normalan svijet u kojem vrste izumiru, djeca se stvarno izrabljuju, žene ubijaju, a Trump vodi najjaču svjetsku silu. I eto nas opet kod književnosti koja predvodi revoluciju i spašava živote.

Molim te piši mi i reci što misliš da nas čeka. Ti dobro znaš kakvo će biti 22. stoljeće i ja ti vjerujem. Ako stigneš, pošalji mi tu pjesmu, rado bih je pročitala kćeri.
Idem sad na paprike pa te čekam u inboxu.

Zagrljaj,
Tvoja Ivana

P.S. Mi smo dosta smanjili konzumaciju mesa pod utjecajem Grete, ali baki se po tom pitanju ipak nitko ne usudi suprostaviti, ne vjerujem ni da bi Lisbeth.

 

To: Ivana Bodrožić
Re: Ne želim umrijeti s trideset

Draga Ivana,

jesi li mi ovo poslala mejl bar sedam dana prije nego što sam očekivala, u žurbi zbog kraja svijeta? Znala sam da će tako bit, ti brzo i lako, a ja sporo, polako.

Meni je već prekasno da umrem u tridesetima, pa se mogu opustit, a i konačno shvaćam (četrdesete su nove desete?) da je još sve ispred mene i da za ništa nije kasno – pa ni za kataklizmu. Spomenuta rutina vjerojatno uzima danak, ali iskustvo to nadomjesti, manje gubimo vrijeme na pogrešne stvari, brže uočavamo i mičemo se iz pogrešnih situacija, bez puno osvrtanja. Ono što me u ovom trenutku tare i krade mi vrijeme, a ne mogu umaći, je birokracija kakva nije viđena ni kod Gogolja i Kafke: papirologija, obrasci, ugovori, aplikacije, prijavnice, mejlovi, zamolbe, pristojbe, požurnice – ispunite, popunite, pošaljite, potpišite, ažurirajte, mejlom, poštom, žurno, kasnite, vratit ćete, platit ćete, istekli ste… I to uvijek u najljepše doba u godini, kad sve dozrijeva nekim finim prirodnim redom i tjera nas da se zaustavimo zapanjene ljepotom, a tad se zaustavi i vrijeme u nama, jedino tada ga i imamo, čini mi se.

Nije lako shvatiti da nam doba digitalizacije nije donijelo više slobodnog vremena, nego nas pretvorilo u robote za tipkovnicama i šalterima: mogla sam već završiti novi roman da se silom prilika nisam posvetila papirologiji, ovako prekarna, kao što si i sama, uvijek na nekakvom navodnom "tržištu" koje je stalno u rasapu i panici. Samelje nas neprimjetno taj zračni satni zupčanik, ni ne okrenemo se, a prošlo ljeto, godina, ni ne okrenemo se, a već umjesto da nakon igre guramo žedne glave pod špinu, mi filtriramo vodu, umjesto jabuka koje pršte dok ih grizemo s korom, nas grize savjest jer ne znamo hranimo li ili trujemo svoju djecu i jesmo li uopće bile prisebne kad smo ih odlučile donijeti na ovaj sumnjivi svijet. Nekad me usred noći probudi strah za kćer i sina: kod mene je to roditeljski strah od ratova koji mi je za razliku od gladi, žeđi, tajfuna, zaraznih bolesti... i ostalih posljedica koje donose prirodne katastrofe, poznat. Muči me, često, s obzirom na okolnosti, kakve su statističke šanse da nas neki rat konačno zaobiđe i poštedi jednu generaciju ako dosad nije nijednu – koliko se pamti?

Mladi ljudi poput Grete Thunberg, mene hrabre, a ne plaše, oni šire dobru vijest punu optimizma, a ne besmislenu paniku kako im zlonamjerno prišivaju. Ta dobra vijest kaže da postoje one i oni koji će se srčano boriti na strani istine, protiv moguće klimatske kataklizme i svih mogućih kataklizmi, a protiv bezočnih svjetskih gazda, da će nastojati da stvari preokrenu u svoju i našu korist makar bilo i pet do podne. Pitanje stoji li netko iza Grete čini mi se potpuno sporedno u usporedbi s onim što njena pojava znači pa ako netko iza nje i stoji, nadam se da ima moć i da će stajati što duže i postojanije. Što se širenja panike tiče, mene panika hvata od pogleda na Trumpa, Putina, Kim Jong-una, od svih tih čudaka s lošim frizurama kao i od većeg dijela Hrvatskog sabora… Kakva li nam se budućnost piše s njima s obzirom na stvari za koje se ti ljudi zalažu i žive?

Uostalom, svijet u smjeru promjene pokreće uvijek ono što mu najviše fali. Sad mu fali emocija, izgubljena i potisnuta, jednostavno ljubav prema čovječanstvu, srčanost i odsutnost cinizma nasuprot totalne mizantropije koja se širi u svim mogućim oblicima i smjerovima – zato ga i može protresti djevojčica. Također, možeš programirati i stipendirati manjeg ili većeg zlotvora i njegove budale, ali mirotvorci i burevjesnici (u nedostatku preciznije riječi koristim ovaj dobar stari izraz), sjetimo se kroz povijest, pojavljuju se sami, nepozvani. Odvažne žene i plemeniti muškarci, kakve spominješ. Poput recimo, zašto ne, Stiega Larssona i njegovog Mikaela Blomkvista koji također nosi prezime i nadimak lika Astrid Lindgren – dobro si rekla: sve je povezano. Trebala je jedna mudra Astrid da na svojim knjigama (na Kalleu Blomkvistu i Pipi) odgoji jednog časnog Stiega koji će kasnije svojim knjigama preko heroine Lisbeth osnažiti nove generacije hrabrih djevojčica i dječaka. Negdje sam vidjela komentar kako je dijete Greta T. zapravo uzviknulo ono što je svima jasno – car je gol, samo što ja tu nigdje, među svjetskim liderima, ne vidim cara, samo jednu malu caricu.

Odgovara li suvremena književnost na ovo o čemu sada pričamo i što se događa u društvu ili ostaje u kuli bjelokosnoj? U zapadnim zemljama sve je značajnija pojava Natural Writing (pisanje o prirodi možda bio točan prijevod); kod pojedinih inozemnih književnih stipendija potiče se i navodi kao najpoželjnija referenca, a nedavno sam u Edinburghu na jednom od velikih evropskih književnih festivala imala priliku vidjeti čitav nemali odjeljak, upravo s natpisom Natural Writing, u kojem su se našle znanstvene knjige i spekulativna fikcija s temom klimatskih promjena zajedno s putopisima, prozom i poezijom koja slavi prirodu i povratak istoj. Dakle, književnost je odgovorila s čitavim novim žanrom.

Evo, i kod nas to isto, zasad neimenovano, ulazi na mala vrata, ali na lijep način, s pjesnicima mlađe generacije. Usputna primjedba: zanimljivo, pjesnikinje su sve glasnije oko prava žena, a pjesnici oko budućnosti stabala. I jedno i drugo vrijedi podržati, ali voljela bih čuti više pjesnika ili pisca, muškaraca, koji će se oglasiti oko prava i položaja žena, kojima smeta sve ovo što se u posljednje vrijeme događa po tom pitanju – to bi bilo osvježenje. Pjesnici i pisci koji npr. javno čitaju na "žensku temu" – zašto je to kod nas toliko neobično, nezamislivo? Općenito, čini mi se da je feminizam bez feminista razlog zašto pokret za ravnopravnost žena – barem u ovim krajevima – ostaje uglavnom zatvoren u svojim nišama. Za početak, odgajajmo ih, odgajajmo feministe, to je ekološki.

Pitaš me, duhovito, što nas čeka?

Moram podržati tvoju pametnu K., jer ako se na vrijeme ne zabrinemo hoće li njena ili sljedeća generacija doživjeti naše godine, možda ih zbilja ne dožive? Briga je u ovom slučaju dobra, a ne pretjerana, ona je preventiva. Odrasli su izdali djecu. Umjesto da im budemo oslonac, sigurnost, da ih naučimo ono najljepše i najsmislenije – voljeti život i uživati u njemu, njihovu budućnost smo doveli u pitanje. Upravo mi, njihovi roditelj, tetke, stričevi, djedovi i bake svojom smo nebrigom prilično ugrozili svijet, ostavit ćemo im ga u puno gorem stanju nego što smo ga zatekli i imaju puno pravo vikati na nas sve dok to ozbiljno ne promijenimo. Trebali bismo im zahvaliti.

Svatko tko nije ignorant može se informirati o klimatskim promjenama, uostalom, najbanalnije, svatko tko pokušava reciklirati kućno smeće mora ostati zapanjen i zabrinut količinom plastične ambalaže koja se skupi na dnevnoj bazi.

Evo i jedna priča, lijepa i tužna, aktualna! Pričala mi je dobra poznanica, umjetnica i redateljica, kako je snimala kratki filma inspiriran sudbinom bižnonota, pradjeda koji je napustio Brač ne bi li pronašao sreću u Ognjenoj zemlji, ali tamo je, na kraju svijeta odmah po dolasku ostavio kosti. Inače, mjesto se zove Porvenir što znači budućnost. Desetljećima kasnije, ona, njegova praunuka posjećuje to mjesto i zbilja svjedoči jednom drugom mogućem kraju svijeta od onog geografskog jer tamo, blizu Južnom polu, već godinama se osjećaju konkretne posljedice globalnog zatopljenja, nedaleko tope se glečeri i to se vidi prostim okom.

Napisala sam i pjesmu o tome, posvetu pjesmama Latinske Amerike i Dalmacije, ali u njoj je, kako se već s pjesmama tih krajeva desi, od ekologije ostala samo melankolija. U njoj nema onog političkog optimizma kao u pjesmi Dvadeset i drugo stoljeće koju si tražila da ti pošaljem, iako je već izašla na ovom portalu, pa evo – tko je čitao neka preskoči ako mora. Napisana je pretprošlog ljeta za našu djecu i njihovu djecu.

I poruči K. da se ne sekira, njihovo vrijeme dolazi, moja će kćer glasati već na sljedećim izborima, a i K. će za koju godinu, kao i sva ona mladost koja u golemom broju izlazi na ulice vođena nadom i riječima Grete Thunberg. I eto šanse. (Ostavljam na trenutak po strani pesimizam intelekta u ime toliko potrebnog optimizma volje.)

Čekam s neobičnim veseljem sljedeća pisma!

A sad, što bi rekao jedan dragi prijatelj, jurim i ljubim,
Tvoja Olja


Dvadeset i drugo stoljeće

Pametna naša djeca
Već su spasila
Zemlju od ljudi
Mrtve od živih
Vjeru od religija
Vratila okus hrani
Odvojila pravdu
Od istine
A istinu od točnosti
Također, a što je
Jednako važno,
Odvojila su zauvijek
Ljubav od obaveze
I užitak u njoj
Od razmnožavanja
Svaku djevojčicu na romobilu
Svakog dječaka i njegova psa
Stavila su ispred države i nacije
Našla su
– To i nije bio problem –
Način
Da svi imaju krov
Nad glavom
Da svi jedu
Voće i povrće
I imaju pravo na
Dobre bolnice
Najbolje što
Možemo
Napraviti za sebe
Kažu ta djeca
Koja se, evo, upravo rađaju
Jest zbrinuti
Pogotovo lijene
Posebno glupe
Osobito slabe
A ponajviše nesposobne
Čemu inače naš talent
I znanje
Naša strast za radom
Snaga i vještina
Mudra naša djeca
Kao da i nisu naša
Otvorila su granice
I ponovo je došlo
Šašavo vrijeme
Otključanih vrata
Osigurala su svima
Sate za knjige
I večeri za kino
Nešto novca za
Putovanja
Prekrojila su sve
Imperative u
Ne osuđuj
I ne budi kreten
Učinila su to
Bez diktature
(Ako se uzme
U obzir
Da obrazovanje
Nije diktatura)
Njihovi zatvori
Nalik su na škole
A što ne može znanost
Može poezija
Kakvi su procesi
Doveli do toga
I je li palo
Više krvi nego
Što svakodnevno pada
Da bi svijet konačno
Postao normalno mjesto
Da bi život konačno postao
Vrijedan življenja
– Nećemo saznati
Jer nećemo vidjeti
Dvadeset i drugo stoljeće
Mi još stignemo samo
Učiti od te djece
Koja se nisu ni rodila
Stignemo posaditi
Limun na trgu
I gledati kako raste
Bez obzira na posljedice
Reći strancu da je
Dobrodošao
Zaboraviti neprijatelje
I ostarjeti
Među prijateljima
Mi još stignemo
Pročitati stotinjak knjiga
Pedeset puta zapjevati
I iako izgleda beznadno
Glasati
Uvijek za ljevičare
Mi se još možda stignemo
I sresti
I poljubiti pred svijetom
Što misliš
Ako sve ovo napravimo
Hoće li brže doći to
Dvadeset i drugo stoljeće

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.