Četvrtak
19.04.2012.

Criticize this!: 'Čovjek bez dna'




Extra_large_tito
A+ A-

U LAŽI SU ČETVERE UŠI, ALI JEDNA USTA
Dejan Šorak: Čovjek bez dna (Algoritam, Zagreb, 2011)


Čovjek bez dna, roman–serija od tri priče, kronologijski uređene u cjelinu, ali i takve da se mogu zasebno čitati, prati razvojni put Ante Kartuma, nesuđenog režisera i agenta tajne policije SFRJ i neovisne Hrvatske, tijekom triju politički prijelomnih i prevratnih perioda — s početka sedamdesetih, s početka devedesetih, i tijekom dvijetisućitih. Iza kulisa svakog od tih političkih previranja nalazi se uvijek jedan čovjek, tajni agent Ante Kartum, koji će ih osobno scenirati i režirati radeći u svoju korist; a služeći se bezmalo dijaboličkom vještinom laganja, 'fabrikovanjem' događaja i manipulacijom.

Roman–serija Čovjek bez dna još je jedan žanrovski eksperiment između književnosti i filma, na kakve smo se od Dejana Šorka navikli s prethodnim romanima Kontrolna projekcija te Ja i Kalisto, odnosno trilogijom Američko-hrvatski u boji. Nećemo, međutim, u Čovjeku bez dna naći ni dosta žanrovski, a naročito ne tematski, novoga u odnosu na Kontrolnu projekciju. I Čovjek bez dna također je angažirani pseudohistorijski roman s elementima političkog trilera i komedije intrige. Radnja, kao i u Kontrolnoj projekciji, i ovdje pokriva dug vremenski period iz novije povijesti ovih prostora, ravan životnome vijeku svojeg protagonista. Međutim, prikazana je u epizodama udaljenim po par desetljeća, s obimnim retrospekcijama koje uvode svaku novu epizodu. Sve to je u Šorkovoj prozi već viđeno. Pa i sami Ante Kartum, 'čovjek bez dna', u biti jest ponovak Petra Tomašića iz Kontrolne projekcije.

No, ono što Antu Kartuma, ipak, bitno razlikuje od Petra Tomašića, a Čovjeka bez dna od Kontrolne projekcije, jeste mnogo jasnije prebacivanje tematskoga fokusa s pojedinca na sistem. Ante Kartum je instrument kritike političkog sistema i ideoloških matrica puno jasnije nego što je to Petar Tomašić — budući da je Kartum dio samoga tog sistema, ali još važnije, i aktivni tvorac ideoloških promjena od kojih će osobno imati neposredne koristi; dok Tomašić tek parazitira na ideološkom oportunizmu. U tome su pogledu vrlo značajni i motivi izravno preuzeti od Bulgakova: npr. 'fabrikovanje' kao glavni zadatak Ante Kartuma u tajnoj službi, naspram raskrinkavanja crne magije kod Bulgakova, kao i aluzija u vidu imena službenice ministarstva policije Margarete koja je u Anti Kartumu vidjela 'avet udbašku' (u trećoj priči 'Režiser'). Helem neise, Čovjekom bez dna kao da je Šorak pokušao na neki način popraviti Kontrolnu projekciju, izreći se ponovo na jasniji način. Ako to i nije bila svjesna namjera, neposrednijim izborom fokusa i pažljivijim strukturiranjem priče i motiva, a unutar istog tematskog okvira — upravo to mu je i uspjelo.

Pored toga, Ante Kartum nedvojbeno spada u red Šorkovih dosad najbolje izgrađenih junaka. Šorak je Antu Kartuma načinio subjektom čija se lična drama ujedno prelama i kroz personifikaciju političkih sistema i matrica, čije pak metamorfoze i gibanja razotkrivamo prateći Kartumovu životnu priču kroz epizode iz njegova osobnog života. Kao neostvareni umjetnik koji postaje državni službenik i policajac, te svoj talenat zadovoljava režiranjem događaja za tajnu policiju i sceniranjem političkih kretanja i poteza vlasti (ma koja ona bila) zarad vlastitog ćara, Šorkov Ante Kartum vjerovatno tematizira i nebrojene takve slučajeve iz jugoslavenske stvarnosti. Neuspjeh na prijemnom ispitu za režiju u Zagrebu, kismet koji mu nije dao postati profesionalnim režiserom, te saznanje kako niti Ante Kartum niti Šime Kuznjecov — njegov alter ego koji preuzima radeći u tajnoj službi — neće ostati upamćeni u povijesti po talentu i vještini, osnov su lične drame Šorkova glavnog lika, na bazi koje se uvode i univerzalne teme odnosa umjetnosti i politike. Ne samo što se umjetnost može zlorabiti radi političkih ciljeva ('fabrikovanjem'), nego ni politika nije imuna na refleksiju umjetničkih, dramskih tema; što Šorak, preko Ante Kartuma, pokazuje vrlo brojnim intertekstualnim referencama na antičke i Shakespeareove tragedije kroz čitav roman (Hamlet, Edip, Agamemnon iz Orestije, Macbeth i dr.).

A sve to, na kraju, bude relativizirano kao — laž, kao 'fabrikovanje' stvarnosti. Kako to u autopoetičkom maniru kaže Ante Kartum, alias Šime Kuznjecov, na prijemnom ispitu za režiju u početnoj priči ('Danac'), dakle priči kojom se i otvara roman: "Cinéma vérité. Jest, ali samo navodno. Navodni film istine, a laž zapravo. To je ono što ja hoću reći kao umjetnik, kao autor", jer kako će reći i kasnije, "cijeli svijet i nije ništa drugo negoli laž o samom sebi". 'Fabrikovanje' istine u režiji Ante Kartuma i njegova patološka potreba za izricanjem laži — od koje je potekla i uzrečica 'panta laže', aluzija na Heraklitovo panta rhei, kao moto ovoga romana–serije — u funkciji su relativizacije ideoloških matrica i mjerila koja politički sistemi nameću: svaka ideologija i svaka (re)konstrukcija događaja jesu samo spinanje od kojega će tek određeni pojedinci i centri moći imati izravne koristi. Aktualne političke teme sadašnjice ili recentnije prošlosti, poput borbe za nezavisnost Hrvatske ili tzv. 'rata protiv korupcije' u zemljama Balkana pred prijemom u EU, a koje u dominantnim političkim matricama imaju gotovo kanonizirani, neupitan status, kod Šorka se tako relativiziraju, pa i parodiraju i dovode do apsurda. Uključujući i samu državu za koju Ante Kartum satirično kaže: "Zašto onda ne bismo i cijelu državu dali nekome pametnome na koncesiju?".

A postojanje laži implicira i postojanje lažova. Time Šorak Čovjekom bez dna fokus kritičkoga promišljanja političke sadašnjosti i skorije prošlosti ovoga prostora nedvosmisleno jasno prebacuje na tvorce nametnutih ideoloških okvira i političkih promjena, oličene u Anti Kartumu, čime njegov novi roman–serija svakako dodatno dobija na značaju i vrijednosti. U tom smislu, dakle, i tematski uspjeliji od njegovih ranijih romana, Čovjek bez dna će sigurno postati jednim od reprezentativnih djela Šorkova književnog opusa, te stoga poziva na čitanje kako njegovu raniju publiku, tako i nove čitatelje i čitateljice.

Piše: Gjorgje Bozhoviq
foto: oranges and lemons (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.