Četvrtak
25.10.2012.

Criticize this!: 'Dani'




Extra_large_list
A+ A-

Miroslav Mićanović, Dani. Meandarmedia, Zagreb, 2011.

NEŠTO DRUGAČIJI DANI

Miroslav Mićanović je prozaik, pjesnik i esejista, dugogodišnji urednik časopisa Quorum i učesnik projekta 'Pisci na mreži'. Dani su njegova posljednja zbirka kratkih priča, objavljena u ediciji 'Serija EX' izdavačke kuće Meandarmedia iz Zagreba. Tačnije, Dani su skup narativnih isječaka, ili kako je to napisala Helena Sablić Tomić 'krhotina', u kojima Mićanović upisuje meditacije o 'sasvim običnim' stvarima. Njegove teme su ljubav, putovanje, prolaznost, a njegova opsesija odnos teksta i tijela. Čitajući Dane, posebice poglavlje 'Čovjek koji je obitelji nosio kruh', u mislima mi se neprestano vrzmala priča jednog drugog, mračnijeg i gnjevnijeg autora, Ellisa Sharpa. Ovaj avangardist, glas londonskog podzemlja, čije se priče radikalno opiru komercijalizaciji, često i razumljivosti, napisao je kratku priču 'Toga dana' u kojoj protagonist Antonio Grissell susreće otjelovljeni tekst Johna Miltona Izgubljeni raj. Priču sam pročitala baš u Quorumu, kao i kratki esej Zorana Roška o tom L'enfant terribleu savremene engleske književne scene. Iako postoji dosta razlika u poetikama Sharpa i Mićanovića postoje i dvije tačke u njihovim rukopisima u kojima se ogleda njihova bitna povezanost. Prva je fascinacija tekstom/tijelom, a druga njihov položaj unutar nacionalne književnosti.

Za Mićanovića, baš kao i za Sharpa, tekst je tijelo, a tijelo tekst. 'Tekst-tijelo' ima svoje bilo, svoje htijenje i unutarnju logiku, baš kao što se 'tijelo-tekst' pojavljuje u obliku riječi, nikada dovršene priče. Možda bi se ova zbirka mogla nazvati i 'U potrazi za savršenom pričom'. Ne toliko radi činjenice da autor traži taj savršeni oblik, nego iz razloga što u svom traganju on okriva suštinsku 'ranjivost riječi'. Njihovu nesavršenost i trošnost on postulira u samu srž pripovijedanja, a što se posebice ogleda u naslovima poput: 'Priča od udaraca, priča koja je izgubila dijelove svoga tijela', 'Priča koja je htjela provjeriti svoje trajanje – napisana 1984. godine' i 'Trominutna priča'. Nesavršenoj prirodi teksta u potpunosti odgovara nedovršenost svijeta (svijet je uvijek proces) koja se odupire svakom formalnom ustrojstvu. Dani su tekst u kojem mjestimično zatičemo poeziju, esejistiku, pa čak i dnevničke zapise. Slobodna forma Mićanovićevog rukopisa se može dvostruko tumačiti. Neko bi rekao da je slobodna forma najlakša za pisati, da je u njoj najmanja mogućnost pogreške s obzirom da 'ne polaže račune' nikakvom načelu pisanja. Međutim, iako u slobodnoj formi, Dani nisu lišeni unutrašnje logike. Pisani su vrlo sistematično i promišljeno. Njihova forma, koliko god bila fluidna, odražava autorov stav o svijetu i jeziku. Tu je, kao što je sam autor izjavio "riječ o traženju vlastite uloge i mjesta u svijetu u kojem su tekstovi već napisani i uloge podijeljene". Otuda ne čudi ni česta refleksija u tekstu na druge pisce. U Danima nalazimo 'tragove' Rolanda Barthesa, Danijela Dragojevića, Mihaila Bulgakova, Davida Ohlea, Edvarda Kocbeka... Ali ako je sve već napisano, o čemu pisati? "Znati da pisanje ništa ne nadoknađuje, ništa ne sublimira, da je ono upravo tamo gdje ti nisi – to je početak pisanja", napisao je Barthes u Fragmentima ljubavnog diskursa, a citirao Mićanović i te riječi pretvorio u moto svog rukopisa. Traženje vlastite uloge i mjesta u svijetu u Danima nalikuje sklapanju razbijenog ogledala u kojima autor pokušava ponovo pronaći svoj odraz. On ga pokušava uhvatiti u životu malih stvari, u transformacijama jezika, u lirskom i narativnom, u onom što neprestano iščezava.

Ellis Sharp je, po mišljenju mnogih, rijedak slučaj u britanskoj književnosti. On se u potpunosti opire komercijalizaciji. Recimo, njegove knjige je teško pronaći u knjižarama. O njemu se često šuti, njegov lik i djelo, iako čovjek piše već pune dvije decenije, su nepoznanica za širu čitalačku publiku. S druge strane Mićanović je itekako 'vidljiv' (najviše zahvaljujući svom uredničkom poslu) u savremenoj hrvatskoj književnosti, ali se njegova poetika i estetika nalaze na marginama nacionalne književnosti. "Moram ti priznati da sam sa hrvatskom prozom u onom neuhvatljivom odnosu, sličan tipu koji se ševi s djevojkom daleko višom i većom od njega. Ako je u njezinu središtu, ostaje mu samo loviti njenu glavu, samo prema njenim odjecima, ... sluti (ili pogađa) šta se događa tamo gore", napisao je Mićanović u Danima.  Taj neuhvatljiv odnos ogleda se u činjenici da njegova poetika ne sadrži 'potrebnu dozu' socijalne angažiranosti koja bi skrenula pažnju većine na sebe. Dani nisu šokantni, u njima se ne seciraju boljke tranzicijskog društva, niti se otkrivaju traume prošlosti. Za razliku od toga Mićanović se bavi drukčijom stvarnosti, svim onim malim, očito za većinu naših autora nevažnim, pojedinostima intimnih sfera mišljenja i osjećanja. Intimno se u Danima pojavljuje kao ono što je primarno, egzistencijalno. Pojedinac je pretpostavljen društvu, ali taj bijeg od socijalne stvarnosti, nije ništa drugo nego poetička pobuna protiv diktata tzv. tranzicijske književnosti.

Mićanović se poigrava jezikom, u vremenu u kojem, sudeći prema preovladavajućim književnim praksama, funkcionira samo ogoljena istina. Za njega nema jedne istine, niti 'gole' stvarnosti. Ništa nije neposredno dato. "Pitanja je mnogo, kao što je i kratkih priča oko nas bezbroj i događaju nam se kad i ne pomišljamo da nas njihova značenja okružuju, dodiruju i – čekaju." Uvjerenje da svaka stvar u sebi sadrži 'višak' značenja, kojeg je moguće uhvatiti jedino magijom riječi, daje čitavom djelu lirski ton u kojem se očituje pjesničko – filozofska začuđenost svijetom. Ali autor je prepoznao i sve zamke koje sa sobom donosi takva osjećajnost, pa se u Danima često koristi i postupkom tzv. 'hlađenja emocija'. Time je autor uspio postići emocionalni balans.

Sklopljena u šest poglavlja (Gdje je tvoj sretni dan, gdje je tvoj sretni sat?, Stanje stvari, Čovjek koji je obitelji nosio kruh, Tijelo. Životinjam Gore i dolje - u hrvatskoj književnosti, Bol koju ćeš osjećati dio je sadašnje sreće) ova knjiga je prevashodno namijenjena strpljivim čitaocima. Onima koji kao i autor vjeruju u magiju riječi i pisanja. Onima koji žele čitati o našim 'nešto drugačijim' danima.

Piše: Lejla Kalamujić
Foto: HomaJay (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.