Četvrtak
09.02.2012.

Criticize this!: 'Đavli od papira'




Extra_large_columbine
A+ A-

PISANJE S PREDUMIŠLJAJEM

Nakon zbirke priča Doggiestyle i romana Krimskrams Zoran Pilić piše opširan roman Đavli od papira (Profil, Zagreb, 2011) koji unatoč svom obujmu neće zagušiti čitatelja, a u isto vrijeme na jednostavan i nenametljiv način dopire do ozbiljnih problema suvremenog društva. Đavli od papira fikcijom otkrivaju stvarnost koja se čini dalekom, mogućom samo u dalekim zemljama ili na ekranu televizora, ali koja vrlo lako može svoj epicentar pronaći i u jednom kvartu kao što je Sloboština.

Okosnicu romana čini priča o Šamskom i Fredu, dvojici prozaika čiji se život vrti oko književnosti, ali i ostalih, sasvim uobičajenih životnih problema. Iako ih veže prijateljstvo, kao pisci se međusobno potpuno razlikuju. Fred je književni ekscentrik koji ne mari ni za što drugo osim za literaturu, dok je Šamski ipak mnogo više uronjen u svakodnevicu te u usporedbi sa svojim prijateljem čini se sasvim prosječnim pripadnikom zagrebačke urbane sredine. Šamski zauzima poziciju centralne pripovjedne svijesti iz koje promatramo zbivanja u romanu. Uz pisanje i rad u antikvarijatu mora balansirati i u zamršenim muško-ženskim odnosima. Iako je donekle zapostavio pisanje, u jednom trenutku započinje rad na tekstu za koji još nije siguran u kojem će smjeru krenuti. To je moment u kojem ulazi druga fabularna linija, odnosno drugi roman te Pilićev tekst poprima formu romana u romanu.

Columbine u Sloboštini

Pod radnim naslovom Tatoo, Šamski piše o dvojici mladića koji su tražeći smisao izgubili svaku nadu u život. Filip i Roko predstavnici su dijela mladeži koji nije pronašao mjesto u svojoj sredini. Njihovo razočarenje i apatija proizlaze i iz nestabilnih obiteljskih prilika, a sve to zajedno gura ih prema granicama društvenih normi koje će naposljetku i preći. Da će se Šamskijev roman baviti nasiljem među mladima postaje jasno u trenutku kad Roko detaljno proučava tragediju koja se 1999. dogodila u američkom gradiću Columbineu. Ubrzo rezignirani dvojac kreće u vlastiti ubilački pohod vjerujući kako time zapravo spašavaju bijedne smrtnike. Iako im se životni putevi razlikuju, obojica su uvjereni kako hladnokrvnim ubijanjem zapravo čine uslugu društvu čije su vrijednosti poremećene. Filip i Roko započinju svoju krvavu osvetu pucnjavom u lokalnom kafiću, a u adrenalinu i nekom lažnom smirenju koje su osjetili pronalaze razlog za nastavak ubijanja. Sljedeće žrtve odabiru instinktivno, ali po prepoznatljivom ključu – najprije presuđuju skinheadu na kojeg slučajno nailaze, a zatim i mladiću okrivljenom za prebijanje Rokova školskog kolege.

Pilić se ovim tekstom (kroz Šamskijevo pero) dotakao vrlo osjetljive i aktualne teme maloljetničkog nasilja. Nesreća u Columbineu bila je okidač mnogih sličnih. Iako nisu istih razmjera, fiktivna ubojstva u Sloboštini dijele s američkim slučajem jednaku uzročno-posljedičnu vezu. Mladići koji intenzivno osjećaju svoje nepripadanje društvu okreću leđa svemu što se smatra normalnim i svoje nezadovoljstvo odlučuju pronaći u destrukciji tih okvira u koje se ne uklapaju. Ovdje se najviše ističe vješta karakterizacija maloljetnih glavnih likova. Pilić je točno pogodio stanje uma i razmišljanja tinejdžera na pragu adolescencije koji sumnjaju u nametnute društvene obrasce. Razrađuje njihovu prošlost i otkriva koje su ih životne situacije dovele do ruba. Roko i Filip razumiju jedan drugoga zbog zamršenih obiteljskih odnosa iz kojih dolaze; Roko se mora pomiriti s činjenicom da ga je majka odlučila napustiti zbog ljubavne avanture, a Filip pokušava pronaći zajednički jezik s ocem koji nikad i nije želio biti roditelj.

Književni derbi na Wembleyu

Za razliku od ozbiljno intoniranog Tatooa, njegov roman-supstrat poslužio je Piliću da se malo naruga vlastitoj profesiji i svemu što je okružuje. Fred i Šamski te njihovi prijatelji spisatelji iz zajedničkog zagrebačkog književnog kruga Pilićev su pokušaj demistificiranja pojma 'hrvatski književnik'. U liku Freda Pilić je utjelovio stereotip preosjetljivog umjetnika kojemu književnost znači život te niječe sve što nije u službi literature. Fred u svojim hipertrofiranim umjetničkim nazorima ide do te mjere da mu pojava njegovih djela u javnosti izaziva fizičku bol. Iako ismijava Freda i njegovu vječnu underground poziciju, Pilić preko Šamskog ipak nastoji opravdati svoje zvanje objašnjavajući u tančine proces pisanja romana. Šamski je, recimo, realna, a Fred preuveličana slika hrvatskog pisca. Autor se našalio i na račun sporednih zbivanja na književnoj sceni. U jednom trenutku Fred komentira izdavaštvo i činjenicu kako se danas u Hrvatskoj lako može objaviti knjigu. No Pilićev parodijski ton najjače se ističe u opisu funkcioniranja književne nagrade u čiju je konkurenciju dospio i Fredov roman. Pozamašni iznos dodjeljuje se pod sponzorstvom auto-kuće poznatog njemačkog proizvođača vozila, a romani koji se natječu moraju proći različite etape jer se nagrada dodjeljuje kroz natjecanje po principu nogometne Lige prvaka. Jasna je to kritika današnjih književnih nagrada koje su izgubile na značaju te sve više padaju pod utjecaj ekonomskih, a ne književnih čimbenika.

Vjerojatno najbolji dio romana njegova je glazbena podloga. Đavli od papira imaju izvrstan soundtrack koji je Pilić ostvario ubacivanjem određenih muzičkih asocijacija (ime izvođača, tekst ili naslov pjesme) u pojedine scene. Primjerice, netom prije nego što će se Roko informirati o pokolju u Columbineu, s interneta 'skida' diskografiju Slipknota; zbog smirujuće Bowiejeve 'Space Oddity' u pozadini, scena ubijanja u kafiću vuče se u slow motionu. Ovim je postupkom Pilić dodatno pojačao atmosferu pojedinih epizoda, ali i postigao da one djeluju vrlo filmično. Takav spoj kadra i glazbe pogotovo se odnosi na posljednji prizor koji je po ugođaju vrlo blizak Haustorovoj pjesmi čiji su stihovi poslužili za naslov Pilićeva romana. Zbog toga se posljednja scena u romanu doima kao odjavna špica što na zgodan način zaokružuje tu vezu teksta i muzike.

Dva teksta, odnosno romana, kao sastavnice romana Đavli od papira međusobno se razlikuju po narativnoj strukturi. Šamskijevo pripovijedanje na prvoj razini ispresijecano je čestim ubacivanjem nasumičnih informacija u obliku digresija koje gotovo uopće ne utječu na radnju, već su samo tragovi nekih pripovjedačevih interesa. S druge strane, pripovijedač u Tatoou je vrlo koncizan, a opet ne robuje fabularnoj linearnosti. Zbog toga se drugotni roman pokazuje mnogo uređenijim od svog romana-okvira, dapače, sasvim bi sigurno mogao stajati samostalno. Čini se da je Šamski nadmašio Pilića u pisanju. Đavlima se može prigovoriti i nejednaka pripovijedna dinamika. Naime, nakon završetka Tatooa, dolazi do naglog reza primarne fabularne linije, i mnogi su događaji zbijeni u nekoliko pasusa, iako su se dotad Šamskijevi dani provlačili kroz čitava poglavlja. Ta žurba da se priča privede kraju pomalo narušava cjelokupni dojam. Ipak, bez obzira na sve vrline i mane teksta, Pilić je ukoričio zanimljivu emulziju dviju potpuno različitih tematika.

Piše: Ivan Telebar
foto: Columbine High School Massacre

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.