Četvrtak
12.01.2012.

Criticize this!: 'Japanski dnevnik'




A+ A-

IZDUBLJEN U PREPISU

U svom Japanskom dnevniku (VBZ, 2010) Rade Jarak različito definira svoje zapise koje je sakupio tokom šestomjesečnog lutanja zabitima i zaseocima Sjevernog Japana, kao i labirintima Tokija, najvećeg modernog megalopolisa. Kako i sam kaže, prvobitna namjera je bila otići u Japan, koji je, za njega kao pisca i slikara, savršena slika iz koje treba samo prepisivati. Svoju 'tehniku' u ovoj knjizi, međutim, ne ocjenjuje kao putopisnu, niti fotografsku, jer je ne primjenjuje za opisivanje površine, već ju je, pronikavši u samu bit Japana, učinio metaforičkom. Prva konstatacija je sasvim na mjestu, jer ove bilješke predstavljaju parodiju i putopisa i fotografije, dok je zadržavanje na detaljima s površine japanske svakodnevnice omogućilo stvaranje jednog 'iščašenog' svijeta dnevnika.

Posjeta Japanu stipendirana je u sklopu slikarskog rezidencijalnog programa, a rezultirat će izradom triju portreta: Danila Kiša, Thomasa Bernharda i Franza Kafke. Ne radi se samo o autorima koji su ostavili značajan uticaj na Jarkovu poetiku. Dublje razloge ovakvom izboru možda otkriva Jarkov esej iz 2006. 'Tri razine književnosti' – djelo navedenih pisaca čini 'svijet za sebe', ono je neuklopljivo u kulturu u kojoj je nastalo, izdvojeno načinom na koji tretira nebitne sporedne stvari (uspijeva ih oneobičiti i uzvisiti do nekih novih sfera). Čini se da taj uticaj nije zaobišao ni Jarkovu tehniku portreta: za jedno Kafkino oko koristi crni gumb koji još iz Zagreba poteže po džepu, za drugo – zahrđali ključ sa asfalta u Kopenhagenu.

Oko pleše na površini
Iako perspektiva potpunog stranca donekle opravdava zadržavanje pažnje na površini japanske svakodnevnice, ona je ovdje samo podsticaj za oneobičen zahvat u poznato i svakodnevno. Tome treba dodati osjećaj čovjeka-putnika, čiji je dom na putu, na tračnicama, na cesti... osjećaj koji ga mazohistički i na rubu egzistencije 'smiruje' i zadržava u Japanu, isti onaj o kojem je pisao promrzli Walter Benjamin u Moskovskom dnevniku, mladi izgladnjeli Orwell, hronično u oskudici, u Niko i ništa u Parizu i Londonu. Paralela sa piscima-putnicima je uspostavljena i citatima iz Orwellovog, Benjaminovog, Mandeljštamovog, Paveseovog dnevnika.

I koliko god se trudio da ne dotiče velike teme i događaje, nesvakidašnji (strani, ironični, distancirani) odnos prema okruženju u kojem se zatekao omogućava otvaranje fikcionalne dimenzije najobičnijih i najbanalnijih 'stvarnih' događaja, odnosno metaforičku upotrebu jezika pri opisu okolne stvarnosti. Takav pristup – pričanje podređeno mehanizmu slobodnih asocijacija, pažnja zadržana na trenutnom i prisutnom – otežava 'dešifrovanje' junakovog profila. Evo šta otprilike imamo: hrvatski pisac i slikar četrdesetih godina, otac dvoje djece, razveden u Japanu boravi uz oskudna, gotovo zanemariva primanja. Društvo su mu kolegice Bugarka Julija, Amerikanka Nyassa Shannon; dogodi se i poneka avantura s gejšom (Sakuna) ili nekom 'simpatijom' (Machiko-san). Napaćen japanskom klimom, japanskom formalnošću, preciznošću, 'zatvorenošću' (svi proizvodi imaju uputstvo samo na japanskom, skoro niko ne govori engleski), nesocijaliziranošću (nedostatak kafića i 'socijalnog druženja' u Fukushimi), ali oduševljen Japankama, iznimno lijepim i najmelanholičnijim ženama na svijetu...

Brzina Calvina
Zbunjujući karakter bilješke duguju i dovođenju stvari do krajnosti, propitivanju granica i tematiziranju tabua. I kad, u skladu s nazorom da je život fikcija, na Tokiju nastoji primijeniti pet Calvinovih pravila (šesto se izgubilo) za novu prozu, svaki taj pokušaj završava u paradoksu: brzina se 'preliva' u sporost (brzi vlak se s vremenom čini spor kao lokal), mnogostrukost u jednoličnost (tokijski urbani pejzaž: samo zgrade, zgrade i zgrade) ili uniformnost, preciznost u 'otvorenost stvari' (na primjeru japanskog jezika i gramatike) itd. Odnos prema japanskoj kulturi, međutim, nije očišćen od ustaljenih navika ili stereotipnih ubjeđenja jednog Evropejca, koji je dezorjentiran i nesnalažljiv u zemlji koja mu je daleka, doslovno i metaforički. Ipak, izvrgavanje ruglu ili ironiziranje japanskih običaja, javnih mjesta, religioznosti, mentaliteta itd. skoro uvijek završava u humorističnom ili parodijskom tonu, kao što je u slučaju gomilanja svakojakih pokrivala i pomagala koje Japanci upotrebljavaju.

Jarak se ne libi tvrditi i to da Japancima nedostaje dimenzija kršćanstva, neki tobožnji civilizacijski osjećaj krivnje: Japancima nedostaje dimenzija kršćanstva, monoteizma. To kažem ja, koji sam čitav život napadao religiju, ali sam je, izgleda, vjerovatno civilizacijski, dijelom usvojio. Ponajprije kao osjećaj krivnje. Takav stav obrazlaže tvrdnjom da je Japan sačuvao pogansku strast, koju tek njihova vanjska 'ceremonijalnost' suspreže, pa se postavlja pitanje šta je u civilizacijskom usvajanju kršćanstva nas poštedjelo ceremonijalnosti i šta se desilo s našom poganskom strašću. Ovdje nije čudna ni opaska na povratku kući: Vraćamo se u Europu, u 'civilizaciju'. Ponavlja li to stereotip, ili je i on samim ponavljanjem ironiziran, smješten u kontekst ovog fantazmatičnog svijeta Japanskog dnevnika?

Dalí u Tokiju
Košmarna logika dnevnika, naposlijetku, ostvarena je specifičnim metaforama, recimo, neujednačenim i raznorodnim zapažanjima o Tokiju (Tokio je: ludnica na zemlji, napet, perverzan i nekako 'kreativno' poticajan da ne bi čudilo da u njemu uz dva spola postoji i nekakav treći, nepregledno more betona, najljepši grad na svijetu, najtužniji grad, košnica, Kafkin san). Ponekad Jarak kroz cijeli dnevnički zapis razvija metaforu, kao u odlomku 'Satovi' gdje ranije hiperboliziranu japansku preciznost sahranjuje prikazom košmarnog doživljaja nemogućnosti orijentacije u vremenu: kasne svi satovi u zgradi, glavni službeni sat na ulazu, sat u 'kafiću' žuri, tačni satovi na željezničkoj postaji se ne podudaraju...

Jarak nastoji prikazati svijet ispražnjen smislom, po uzoru na Kafkinu neklasičnu fantastiku, a takav nalazi u Japanu. Ostaje da se pitamo da li mu je taj svijet znakova kao tipičnom Evropljaninu jasan i jednostavan na prvi pogled ili je stvarnost zapravo ostala ispod vidljivog sloja potpuno neprozirna i tajanstvena.

Piše: Lamija Neimarlija
foto: oisa (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.