Četvrtak
08.11.2012.

Criticize this!: 'Kiamet via Vranduk'




Extra_large_vranduk
A+ A-

Fadila Nura Haver, Kijamet via Vranduk. Sarajevo: Dobra knjiga, 2011.

KIJAMET S HAPPY ENDOM

Fadila Nura Haver do sad je objavila tri zbirke pjesama i kratkih priča a Kijamet via Vranduk njen je prvi roman. S oduševljenjem prihvaćen od kritike i čitateljske publike, Kijamet predstavlja ambiciozan pokušaj da se prikaže povijest jedne bosanske obitelji kroz dvadeseto stoljeće, odnosno primarno, da se pokaže položaj i sudbina žena različitih generacija u toj obitelji. Dok mnogi svjetski pisci na prve strane svojih romana zapisuju stihove ili misli pjesnika i velikana koji su ih nadahnuli, naši autori preferiraju stihove popularnih pjesama bendova svoje mladosti. Fadila Nura Haver odlučila se za Daleku Obalu i njihove 'Kurve' i time je odmah čitatelju dala do znanja čime će se knjiga baviti: dakle, kurvama – kad se i zašto žene naziva kurvama, i koja je njihova strana priče. Titulu kurve, u ovom slučaju, nosi Behka, žena koja se udavala sedam puta, zadnji put za svog posinka. No, dok završimo knjigu, poneseni Behkinom nesretnom ali hrabrom sudbinom, zasigurno ćemo uzviknuti: Svi smo mi kurve!

Da bismo shvatili punu težinu te grozne riječi, i efekt koji je imala na Behkin život, njenu priču čut ćemo iz dva kuta. Jedan govori o mlađim generacijama njene obitelji čiji članovi ne znaju detalje njenog života. Ispričan je iz perspektive djevojčice Nihade koja odrastajući promatra, bilježi i pokušava si protumačiti bitke između svojih roditelja, pogotovo kad je u pitanju zloglasna tetka Bekha. Na svojoj majci Nihada vidi posljedice frustracije koju izaziva podređeni položaj žene u braku sredinom dvadesetog stoljeća; ali isto tako vidi i sitne osvete, pakosti i uskraćenja ljubavi kojima ona poseže da s mužem izravna račune. U detaljnom opisu njihovih strategija, pobjeda i gubitaka, te u nijansiranju značenja u dijalozima leži glavna snaga autoričine naracije. Odličan je i izbor djevojčice kao naratora; s njom čitatelj može prisluškivati razgovore odraslih ili naivno ulijetati u škakljive teme koje netko stariji ne bi dirao, a kroz njene pokušaje tumačenja svijeta možemo vidjeti kakav utjecaj na dječju psihu ima sustav vrijednosti kojim se služi njena obitelj i društvo. Tim više što se taj sustav vrijednosti mijenja prema potrebi članova društva, pa kad žele, žene poput Behke mogu osuđivati i prezirati ili u drugom trenutku prihvatiti i slaviti.

Drugi dio knjige Behkinu priču predstavlja iz njene vlastite perspektive budući da je zasnovan na zapisu koji sama ostavlja. Narator je nominalno Behkina unuka, Almasa, mada autorica već nakon prvog poglavlja zaboravlja na to i prebacuje se na sveznajućeg, neimenovanog pripovjedača. Pritom ostaje neobjašnjeno kako Almasa zna za sve događaje i razgovore kojima Behka nije prisustvovala; recimo, na koji je način njen djed, Daut-beg Faizbegović, govorio o svom zetu, budući je mala vjerovatnost da je svoje mišljenje podijelio sa maloljetnom unukom.

U ovom dijelu priče radnja opet teče u dva paralelna toka. U jednom Behka sjedi pred zgarištem svoje kuće i proživljava svoj kijamet u Vranduku slušajući likovanje svojih sugrađana što ju je zadesila prikladna kazna za navodno razvratan život i svjesna da je jednoj epohi njenog života došao kraj. U isto vrijeme raspliće se njena prava životna priča i doznaje istina o nepravdama koje su joj nanesene. A takvih ima mnogo. Kako se nižu tako raste i naš pravednički bijes i dok dođemo do poslijednjeg muža s kojim konačno pronalazi ljubav, nema više ni sumnje u njenu natprirodnu dobrotu, sposobnost i hrabrost a uvrede njenih susjeda peku nas kao da su upućene nama samima. Konačno, njena tužna priča biva iskupljena činjenicom da je zapisana tim prekrasnim ženskim pismom – bosančicom, i da je rezultirala jednako prekrasnim ženskim djetetom – Almasom.

Eto, to je dakle priča koja ima nešto za svakoga. Feministička perspektiva i preispitivanje rodnih uloga za kritičare, uzbudljiva saga o pravdi koja pobjeđuje za običan narod. I to za narod iz Behkinog ili možda čak i ranijih vremena. Jezik kojim je napisana – krajnje jednostavan, sastavljen od prostih ili prosto proširenih rečenica, pun uzrečica, poslovica, usklika, ponavljanja – pretpostavlja i jednostavnu publiku; publiku koja ne želi biti izazvana, koja nema potrebu ništa novo naučiti ili naučeno preispitati, publiku koja samo hoće prikratiti vrijeme uz razglednice iz svoje (književne i lingvističke) prošlosti. Tako, na primjer, bezbroj puta prolazimo inventar Behkine sehare i slušamo iste dvije, tri rečenice koje su joj majka i otac rekli pred odlazak od kuće. Nejasno je zašto autorica smatra da se njihov efekt pojačava svaki put kad čitatelj naleti na njih. Jednako je nejasno i zašto u već previše doslovnom tekstu škrtom figurama koristi uglavnom prazne metafore lišene svake stilske vrijednosti pretjeranom upotrebom u svakodnevnom jeziku (vojnik, prazan kao prazno obećanje ili zakletva), ili poredbe koje zaustavljaju tok misli bilo svojim teško probavljivim sadržajem (Uostalom, jasno je da Musto odavno nije u dječijoj dobi, premda mu se starost ne bi mogla odrediti ni uz pomoć ugljikovog izotopa C-14), bilo čudnom i besmislenom formom (cereka se otac nekom 'upišat ću se od smijeha' varijantom... Sa malo bibera u glasu i 'fuj mrcino' porukom u pogledu, mati sliježe ramenima).

Isto vrijedi i za sadržaj. Dok prvi dio knjige o obiteljskoj dinamici donekle funkcionira, drugi se dio sa svojim beskrajnim zapletima, isprepletenim sudbinama, dvodimenzionalnim likovima, imaginarnim likovima, simbolikom brojeva, itd. debelo oslanja na mitove, bajke, pa i sapunice. Nešto u tim crno-bijelim likovima smeta suvremenog čitatelja; možda činjenica o potpunoj sigurnosti autorice u vlastito gledanje na stvari, na kraju krajeva, na Behkinoj strani su Alah, istina i sudbina. Konačno, problematičan je i taj happy end koji, iako možda ostavlja čitatelja u dobrom raspoloženju, podrazumijeva da su svi predstavljeni problemi rješeni budući da ostaju dio prošlosti a nove generacije nastavljaju neopterećene njihovim bremenom.

Ipak, ne valja biti previše oštar; knjiga je pitka i lako se čita, ali poput jako slatke kave nije za prave ljubitelje.

Piše: Ivana Ančić
Foto: fchmksfkcb (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.