Četvrtak
11.10.2012.

Criticize this: 'Naročito ljeti'




Extra_large_narocito_ljeti-velika
A+ A-

Ankica Tomić, Naročito ljeti. Zagreb: VBZ, 2011.

KNJIGA KOJU ĆETE TEŠKO ZAPAMTITI

Prvijenac Naročito ljeti autorice Ankice Tomić pobjednik je desetog natječaja izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman. Zahvaljujući izdašnoj novčanoj cifri (100.000 kn), natječaj je popularan i u zemljama regije, pa se bilježi veliki odaziv autora iz Srbije i BiH. Iako se sigurno dogodi da se na natječaj prijave romani slični pobjedniku godine prije, dosadašnji laureati ipak se ne mogu svrstati pod neki zajednički nazivnik jer se stilski, tematski i žanrovski različito opredjeljuju. To vrijedi i za Naročito ljeti, koji se ni u kojem pogledu ne može usporediti s političkim romanom Vođa Aleksandra Novakovića koji je nagradu ponio kući 2010. godine.

Naročito ljeti roman je o odrastanju na otoku, autobiografsko štivo pisano iz vizure petogodišnjakinje koja se s majkom, ocem i starijim bratom iz Srbije seli u Pučišća na Braču. Radnja je zaokružena dvjema selidbama, onoj na otok i onoj s njega, a sredina je ispunjena sličicama iz svakodnevnice. Ima tu uistinu svega: igara s vršnjacima koje su često opasne po život, prvih ljubavi, prvih modnih eksperimenata, prijateljstava koja traju koliko i ljeto, i nekih koja traju duže, roditeljskih ljubavnih pisama, susjeda koji dolaze na kavu, tanjura koji se ne smiju vratiti prazni, putovanja u Italiju u shopping, Kviskoteke, papuča za školu, devedeset dana kupanja, mlađe braće i sestara itd. Srećom, autorica se ne dotiče kasnijeg vremena, pa tako nema govora o ratu koji bi, zbog karakterističnog pseudodječjeg pripovjedačkog glasa, podsjećao na Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Nema ni previše problematiziranja političke ni ekonomske situacije u kojoj Ankica odrasta, osim što se usputno, jer čovjek je neizbježno kontaminiran kontekstom vremena u kojem živi, spomene nestašica kave ili razgovor odraslih koji je Ankici ionako dosadan pa mu ne posvećuje puno pažnje. Autorica je u prvom redu fokusirana na djetetov doživljaj svijeta koji ga okružuje.

Međutim, upravo tu i leži jedan od problema ovog romana, a to je stil. Naime, fingiranje dječjeg glasa nije nimalo jednostavan posao jer autor treba biti iznimno pažljiv da ne bi ubacio previše 'naknadne pameti' u tekst. A Ankica Tomić često upravo to radi, i time diskurs jednostavno ne funkcionira kako bi trebao. Konstrukcija poput: "Sama činjenica da će i kod nas Bravo! na njemačkom biti jedan od najprodavanijih magazina za mlade (...), svjedoči o impresioniranosti komunističke omladine obiljem kapitalističkog potrošačkog društva" jednostavno strši u ostatku teksta i čini ga nedosljednim. U redu, Ankici u trenutku dolaska Brava! na tržište više nije pet godina nego je školarka, ali nikako nije dovoljno zrela da bi takva rečenica funkcionirala kao njena. Ako je tekst već zbir nabacanih asocijacija i anegdota koje nisu baš uvijek logički spojene, jer to u krajnjoj liniji i jest odlika dječjeg pripovijedanja, onda ni naknadnim objašnjenjima i shvaćanjima tu nema mjesta. A ako je autorica ipak htjela dati retrospektivne komentare iz gledišta odrasle osobe, onda je tekst trebalo malčice uozbiljiti i čvršće povezati, jer postoje prenagli skokovi iz slike u sliku, pa je priča na trenutke dosta nejasna. Posebno zbunjuje nedosljedna upotreba glagolskih vremena: ponekad obje Ankice progovaraju u, primjerice, prezentu. Osim toga, u tekstu vlada poplava interpunkcijskog znaka ... , što postaje zamorno.

Drugi problem izrasta iz pozitivnog tona romana: sve što ovaj roman nudi jest manjak teških tema, što, ma koliko bilo simpatično, ipak nije dovoljno da bi jamčilo kvalitetu. S obzirom da zbog rascjepkane strukture romana nema radnje u klasičnom smislu te riječi (dakle, nema zapleta ni raspleta), knjiga je trebala makar imati uvjerljive protagoniste koji bi dali neki karakteristični pečat romanu, a to se nije dogodilo. Ankica, njezin brat Tonći, otac i majka, susjedi i prijatelji, svi oni sudjeluju, ali bez pravog života, bez realnog karaktera koji bi čitatelju ostao u sjećanju. Možda je problem upravo u kombinaciji dječjeg glasa i nedostatku klasičnog zapleta, jer jednostavne rečenice i manjak dubinskog promišljanja svijeta oko sebe rezultiraju plitkim tekstom koji najzanimljiviji može biti upravo ljudima koji se u njemu pojavljuju.

U svakom slučaju, činjenica je da je recentna hrvatska proza zagušena vrućim političkim, ekonomskim i inim problemima, pa Naročito ljeti ulazi na scenu kao potrebno osvježenje s tematske strane, što je sigurno igralo ogromnu ulogu pri dodjeli nagrade. Žanrovski ne donosi ništa novo, jer ispovjedna proza također buja, što je direktna posljedica stvarnosti. Važno je na trenutak ostaviti zbilju i odmaknuti se u prošlost, a sitnice koje grade djetinjstvo u ovom romanu mogu svakog čitatelja na trenutak vratiti u vlastite dječje dane. Dječji glas koji izgovara tekst namijenjen odraslima nije čest postupak u hrvatskoj književnosti, i upravo je zbog toga šteta što roman ne poštuje vlastita stilska pravila, jer bi efekt bio mnogo jači. Najslabiji dijelovi romana upravo su oni koje izgovara odrasla Ankica, jer nema potrebe za spominjanjem benevolentnih Hrvata, Ivice Mudrinića ili mazohista pored rečenica o ljubavi prema čokoladi i Tomu Sawyeru. Dječji se dijelovi pak, zbog nepretencioznosti i jednostavnosti, jednostavno nisu nametnuli, a trebali su, jer je tema to itekako zaslužila. Naime, autobiografska proza uvijek ima neku posebnu motivaciju iza sebe, jer teško da će se netko odlučiti na iznošenje intime u javnost iz pukog hira (iako ima i toga). Postavimo li hipotezu, jer ne možemo zasigurno znati, da je autoričina intencija bila pružiti čitateljima malo odmora i eskapizma, onda je trebalo produžiti taj osjećaj na više od sat-dva potrebnih za čitanje knjige. Stoga ne bi bilo pogrešno svrstati ovaj roman u onu nesretnu kategoriju knjiga za plažu koja obuhvaća laganu literaturu nad kojom ćete se koji put nasmijati ili zamisliti, ali zaklopivši stranice naprosto ćete je – zaboraviti.

Piše: Morena Livaković

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.