Četvrtak
13.12.2012.

Criticize this!: 'Paz'te sad, paz'te sad'




Extra_large_stjepan_gulin
A+ A-

Stjepan Gulin, Paz'te sad, paz'te sad (Meandarmedia, Zagreb, 2011.)

BUKOWSKI BEZ POKRIĆA

Prva kolekcija proze uglednog šibenskog pjesnika Stjepana Gulina već svojim zvučnim naslovom Paz'te sad, paz'te sad čitatelju sugerira ispoliranost ideja i jezika koju može očekivati unutar korica zbirke. Kao dodatni poticaj još uvijek nesigurnom čitatelju koji razmišlja bi li se upustio u čitanje ovog djela, u podnaslovu se nudi intrigantan opis knjige kao proze bez poze. Intrigantan, naime, zato što nije baš jasno što je pisac bez poze. Koliko na svijetu još postoji neispričanih priča? Nije li ono što tražimo od pisaca, barem ako ne govorimo o žanrovskoj prozi, upravo njegova perspektiva u događajima kakve smo čuli i doživjeli već bezbroj puta? Tvrdnja da se piše bez poze naravno samo je još jedna poza. Na sreću, gospodin Gulin nije autistični kronolog događaja svog i tuđih života; na žalost imat ćemo priliku iskusiti svu puninu njegovog doživljaja svijeta.

Izdavši jedanaest zbirki pjesama u posljednjih trideset i pet godina, Stjepan Gulin je ove godine konačno dobio priznanje za svoja literarna postignuća kad mu je u ožujku dodijeljena nagrada Goranov vijenac. Svoje sposobnosti bespoštednog dijagnostičara zbilje, kako ga naziva Nikola Petković, u svojoj prvoj proznoj zbirci koncentrirat će na opsesivne teme žena, seksa, frustracije i prirode muško-ženskih odnosa. A oštroumnu ali suptilnu kritiku i razmišljanja o ženama imat ćemo priliku kontemplirati u pasusima poput sljedećih: Ja, na primjer, manje mrzim četnike nego žene... Prestupnice! Moralne kretenice duha i tijela... Te prljave žene, te primitivne političke analitičarke!... Ta i cure moje mladosti bile su, već tada, kurvice,... One su nekontrolirane i iritantne: jebu se bez svake zaštite! Jebe se njih!...

Očito je da se gospodin Gulin hrabro uhvatio u koštac s često prešućenim problemom nošenja s moralno i intelektualno inferiornim bićima zvanim ženama. Kratkovidni i zlobni kritičari nazvat će te ideje šovinizmom i smjestiti ih u isti posebni razred sa njihovim zaostalim rođacima antisemitizmom i rasizmom. No mi znamo da gospodin Gulin samo brani prava najpotlačenijeg člana današnjeg društva – ona bijelog muškarca.

Zbog često eksplicitnog i mačističkog pristupa Gulina se počelo nazivati hrvatskim Bukowskim. Istina je da su im zajedničke neke teme: prerana ejakulacija i impotencija, nevoljne i nevjerne partnerice, agresivne žene, lude žene, kurve crnog i kurve zlatnog srca, itd. No Bukowski je s vremenom svoje ženske likove od jednostavnih stereotipa doveo do višedimenzionalnih osobnosti s određenom količinom motivacije i karaktera. Što je još važnije, Bukowski je tradicionalnog muškog macho protagonista, kakvog su s nježnošću i ljubavlju gradili pisci poput Mailera i Millera, učinio smiješnim i ljudskim pokazavši njegovu ranjivost i nesigurnost, često obrćući tradicionalne muško-ženske uloge romantičarke i seksualno agresivnog lovca. Gulin također često piše o seksualno agresivnim ženama (u njegovom slučaju, svim ženama sa seksualnim nagonom) ali za njega su one pak prljave i demonizirane. Gulinov pripovjedač, za razliku od Henryja Chinaskog, ne traži sa ženama suživot ili odnos, pa čak ih ni ne pokušava zapravo odvesti u krevet. On živi u svojim fantazijama a suočen s voljenim ženama samo želi moralnu pobjedu i izliku da se s dostojanstvom povuče pred njihovim očekivanjima. Ključna je razlika između ova dva pisca činjenica da Gulin ne pokazuje nikakav ironijski odmak prema riječima svog pripovjedača. On je možda jednako nesiguran kao Chinasky, međutim potpuno ozbiljno za sve svoje probleme krivi vanjske razloge i pogotovo žene.

No sadržaj knjige, slagao se kritičar s njime ili ne, ne može biti (glavni) kriterij za vrednovanje književnog djela. Da počnemo odbacivati autore čije se ideje ne slažu s trenutnom kulturnom klimom, morali bi se riješiti nekih od najvećih djela svjetske književne prošlosti, od Shakespearea, preko Dickensa i Twaina pa do Hemingwaya. Problem, dakle, nije samo što Stjepan Gulin piše, već kako on to piše. Upravo je jezična inovativnost ono što začudno nedostaje jednom pjesniku. Autor je poznat po miješanju različitih dijalekata i registara, no pitanje je kad je odustao od hrvatskog jezika i počeo koristiti izraze (vehementni diša, muskulatorni klipan, moždano insuficijentna) i sintagme (Ona puca da ubije) koji nisu nikako u njegovom duhu. Njegova nova jezična rješenja obogatila su hrvatski jezik sa govnotvorcima, pičkoljubcima, pičkologijom, te nečije pojave glavom i glavičnjakom. Zahvalna je nacija. Od zaigranih lingvističkih kombinacija (Izasrao sam breg govna, zamirisala je cjelokupna zagorska zona), poredbi koje pobuđuju maštu (zateleban ko taliban) do slika koje će vas svojom poetikom držati budnim noćima (Kad ju je šarmirao, oborila je glavurdu, tu vučedolsku golubicu s govedskim očima). Osim šoka i zgražanja, pitanje je što autor takvim stilom pokušava postići i ima li u vidu zapravo uopće kakav cilj osim liječenja vlastitih frustracija dok je iščitavanje i interpretacija područje nečijeg tuđeg problema? I ako neukus i pornografski kič sami za sebe ne predstavljaju manu za čitatelja, kakve to nove nijanse erotske proze dobivamo u scenama opisanim na sljedeći način: Umjesto da joj objasni pravila pisanja velikih slova, turnuo joj je svog Mališana! A zna se i gdje. U veliko slovo P, iako mu tu nije bilo mjesto.

Stjepan Gulin doista je najavio rat sa ženama u svojoj knjizi i vjerojatno se nada kontroverzi s ljutim feministicama; na kraju krajeva, svi već znamo da je svaki publicitet dobar publicitet. Međutim, dok čitam njegovu knjigu i zatim bilješku o piscu koji je radio kao srednjoškolski profesor privrednog prava, na pamet mi pada ona stara pjesma Zabranjenog Pušenja o manijaku iz gimnazijskog parka. Onda se sjetim tog parka pokraj svoje gimnazije u kojem su nas svako jutro dočekivali muškarci željni pokazati nam žarku ljubav prema našem spolu. Ni oni, kao ni Gulin, nikad nisu bili opasni, egzibicionisti rijetko kad jesu; no pitanje ostaje isto: zašto mi moramo prolaziti kroz svoj dan noseći sa sobom sliku njihovih nedostataka?

Piše: Ivana Ančić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.