Četvrtak
15.10.2015.

Tamna komora




Extra_large_camera_obscura
foto: Sigfrid Lundberg (Flickr)
A+ A-
Camera obscura je primitivni fotoaparat, zapravo preteča fotoaparata. U osnovi je to kutija u koju kroz maleni otvor ulazi svjetlo. Nisam siguran i ne mogu tvrditi, ali čini mi se da se o ovoj spravici, koju je prilično jednostavno izraditi čak i onima koji nemaju nekih posebnih tehničkih vještina, uči još u osnovnoj školi, na satu fizike. Ono u što jesam siguran jest da me ideja camere obscure oduševljava otkako sam za nju prvi put čuo, ali unatoč tome već više od posljednjih deset godina kada god čujem ovu sintagmu ne pomislim na kameru, već na bend.
 
Možda me bendu privukla baš činjenica da su se nazvali po magičnoj kutiji, po napravi koja raspiruje maštu, a jednom kada sam ih otkrio, zaljubljivanje je bilo u jednakoj mjeri brzo i neizbježno. Imali su sve što sam tražio od glazbe: prekrasne melodije, ponekad lijene i sanjive, a drugim zgodama razigrane i prpošne; odlične tekstove, istovremeno vrlo intimne i sasvim univerzalne te bogatu i gustu atmosferu, ugođaj zbog kojega je svako novo slušanje predstavljalo svojevrsni put u neku drugu dimenziju i zbog čega ih se nije moglo slušati površno, na pola uha, već su plijenili svu pozornost, nosili drugdje, uvlačili u svoje pjesme bez ostatka.
 
Nerijetko su se u njihovim pjesmama mogle pronaći i reference na književnost, na pisce i pisanje, na bilježnice i olovke, na čitav onaj svemir koji se nalazi između korica knjige i zbog kojega lagano zadrhtimo od uzbuđenja kada u ruke uzmemo neku novu knjigu koju još nismo pročitali, a vjerujemo da ćemo u njoj uživati. Glazba Camere Obscure stvarno je na neki način slična dobroj književnosti: brzo vas i lako obuzme, uživate podjednako u sadržaju i u formi, uz to što vas zabavlja nekako vas potiho oplemenjuje i ostavlja u vama trajan trag, postaje dio vas, mijenja vas.
 
Tako je i s prekrasnom Books Written for Girls, plahom ljepoticom koja se sakrila među glasnijim i raskošnijim sestrama na izvanrednom albumu iz 2003. godine Underachievers Please Try Harder. Sva je sazdana od nježnosti, cijelo vrijeme djeluje kao da će se urušiti pod vlastitom težinom, a opet ima svoj smjer kojim kroči smjelo i bez osvrtanja.

 
U pjesmi se opisuje odnos djevojke i mladića koji se na prvi pogled jedno drugome čine savršeni, ali onda postupno na površinu izbijaju razočaranja, magija nestaje i ljušte se slojevi fascinacije da bi ispod njih ostala tek obična ljudska bića, ni po čemu posebna. 
 
He likes to read books written for girls 
He prides himself on being a man of the world 
In the darkest of places he gets his thrills 
He will disappoint you 
If you see through 
His perfect smile 
 
Pjeva tako svojim nujnim i melankolijom natopljenim glasom Tracyanne Campbell opisujući cool momka, mladog hip intelektualca, onoga koji čita sve prave knjige i sluša sve prave bendove, ali ispod te pomno izgrađene poze nema previše drugog sadržaja. Osmijeh možda jest besprijekoran, ali simetrija je ionako precijenjena, tek malo nesavršenosti daje pravu čar.
 
Meni je posebno intrigantno što su u naslovu i u udarnom stihu pjesme 'knjige za djevojke'. To bi se moglo odnositi na chick-lit ili neko drugo popularno žensko štivo, moglo bi se odnositi i na feminističku literaturu, ali u ovom slučaju vjerojatno predstavlja pojam kojim tobože osviješteni mladi čovjek istovremeno nastoji blago ismijati ono što smatra 'ženskim ukusom', ali i približiti se ženskom rodu jer on, kao, voli iste stvari i ne smatra se boljim od toga. Iako upravo tako pokazuje da se smatra boljim od toga.
 
No, nema u ovoj pjesmi borbe za ženska prava, čak niti u naznakama, to je samo još jedna tužna ljubavna priča, a znamo da sve dobre ljubavne priče moraju biti tužne. Sretni završetci nisu uvjerljivi, a bome nisu ni nešto posebno inspirativni. 
 
Priča o Cameri Obscuri, nažalost, također nema sretan završetak. Naime, prije koji dan je preminula njihova dugogodišnja klavijaturistica, mlada žena izgubila je borbu sa zloćudnom bolešću. Ne volim javno izražavanje tuge kada ode neki poznati ili nepoznati glazbenik, o tome sam uostalom već pisao, ali smrt Carey Lander neobično me jako potresla. Možda je razlog to što je godinu dana mlađa od mene, a možda i to što se u spotovima koje sam godinama gledao na internetu činila tako mlada, snažna i nedodirljiva; njezin se pomalo zastarjeli šik činio kao neprobojni oklop koji ju je branio od svega, djelovala je kao izbačena iz vremena i prostora, činila se drevnom i vječnom.
 
Njezine klavirske dionice dale su nezamjenjiv pečat pjesmama Camere Obscure, a to se u Books Written for Girls posebno lijepo čuje. Sviranje je sigurno i precizno, ali ton je nježan i  lelujav. Klavirski premaz je gust poput meda i čini ovu pjesmu slatkom i podatnom, a gorčina se probija iz drugog plana, diskretno sakrivena iza crnih tipki. 
 
Posebno je uznemirujuće što ova pjesma kao da nagoviješta očaj, tugu i bol, kao da se u pozadini obične priče o propaloj ljubavi sada može iščitavati i priča o gubitku voljene osobe koja se pojavila nenadano, kao da je bila upisana u te proklete note i slova od kojih je ova pjesma izgrađena, ali tek se sada pokazala.
 
Camera Obscura bez Carey više neće biti isti bend. Neće i ne može. Vjerojatno će nastaviti svirati i pjevati jer je to ono što najbolje rade i od čega žive, ali osjećaj propadanja bit će neizbrisivo utkan u svaku novu pjesmu koju naprave. Careyin odlazak nije samo podsjetnik na vlastitu smrtnost, on je i pobjeda mraka nad svjetlom, a bez svjetla, to znamo, niti jedna kamera ne može funkcionirati.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.