Četvrtak
31.05.2018.

'Čvrsti okviri mogu osloboditi kreativnost'




Extra_large_34047826_724718680985742_354378932708966400_o
Jan Carson na Festivalu europske kratke priče (Foto: FEKP)
A+ A-

Razgovarali smo s Jan Carson, sjevernoirskom prozaisticom, gošćom ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče.

***

Prije nego što se upustimo u razgovor o vašem književnom radu, volio bih da se malo pozabavimo vašim drugim zanimanjem. Naime, vi ste književna moderatorica na skupovima. Sudjelujete na FEKP-u, festivalu poznatom upravo po specifičnom pristupu interakciji pisaca i publike, gdje se sve čini mnogo intimnijim nego što je to inače, u svakom slučaju manje formalnim. S obzirom na vaše iskustvo u tom području, je li riječ samo o izvanrednom primjeru ili je tako nešto često u drugim kulturnim sredinama?


Mislim da imate pravo u vezi ovog festivala, no ne bih se upuštala u pretjerane usporedbe s drugim zemljama, prije svega zato što sam najbolje upoznata sa situacijom u Velikoj Britaniji, a ponajviše onom u Sjevernoj Irskoj.   

Što mislite o ovoj vrsti direktne interakcije publike i autora?   

Mislim da je to vrlo korisna i važna stvar. Prije svega, publika, dakle čitatelji, tako mogu saznati neke stvari koje ipak ne bi mogli iz samog teksta. Naprimjer, proces rada pjesnika. Nisam pjesnikinja i ne znam mnogo o tome, a smatram da je u pitanju nešto iznimno zanimljivo jer nam daje stanoviti uvid u to kako zapravo nastaje pjesma. S druge strane, mislim da su događanja pred publikom mnogo bolja kada razgovor moderira osoba koja se također bavi pisanjem. Kao prvo, čini mi se da je uvijek najbolje postaviti pitanje na koje bih i sama voljela i željela odgovoriti. S druge strane, i u razgovorima s piscima treba biti upoznat s cijelim nizom stvari. Peggy Hughes, književnica iz Norwicha koju smatram ponajboljom na britanskoj moderatorskoj sceni, naučila me da su najbolji moderatori oni koje publika ni ne primijeti. Dakle oni koji kao da nestanu.

To me podsjeća na mantru ovdašnjih nogometnih komentatora koji s vremena na vrijeme vole podsjetiti da je najbolji sudac onaj kojeg se ni ne primijeti. Ja, pak, volim kada se suca primijeti, jer onda utakmica postane nalik političkom igrokazu. No, pustimo to; spomenuli ste moderatorsku scenu. Mislite li da je postojanje takve scene isključivo rezultat velikog tržišta, gdje može doći do profesionalizacije u poljima nezamislivim u kulturama manjih jezika?

Nisam pretjerano razmišljala o tome, čovjek ipak uzima stvari kao datost bez šire analize. U svakom slučaju mislim da je specijalizacija u tom području dobra stvar, pa u Britaniji imamo iznimno iskusne moderatore koji to fantastično rade. A najbolji od njih ujedno su i pisci. Ti ljudi neće otežati razgovor već će ga učiniti prohodnim, a opet ne pod cijenu banalizacije.

Recimo, kao spisateljica ipak imam određen uvid u to što pisci smatraju glupim pitanjem; ne mislim 'glupim' kao znakom nepromišljenosti onoga koji pita, već neupućenosti, ili bolje reći načina na koji prosječan čovjek shvaća umjetnost. Zato su pitanja publike na književnim razgovorima redovito usmjerena na krajnje irelevantne stvari, pa je tako jedno od čestih pitanja 'pišete li na laptopu ili na klasičnom kompjuteru'.

Suočavanje publike i pisca rezultira demistifikacijom kreativnog procesa. Koliko je to uopće važno?

Rekla bih da to može biti samo pozitivno. Naime, ako maknete moderatora iz jednadžbe, uvidjet ćete da ljudi pogrešno razumiju elementarne stvari u umjetničkom radu. Ne treba biti snob; naime, to je stvar našeg obrazovnog sistema i specijalizacije. Zašto bi osoba koja se ne bavi pisanjem znala nešto o kreativnom procesu, pogotovo ako za vrijeme svoga obrazovanja to nije ni mogla saznati? Najbolji primjer su slijepe ulice u koje se redovito upada kada netko upita autora 'kako vam dođe inspiracija' ili 'kako ste došlo do ideje za roman'. Tu je riječ o nemogućim pitanjima.

U redu, pozabavimo se sada vašim književnim radom. Izazvali ste dosta pozornosti vašom zbirkom kratkih priča Postcard Stories. Riječ je o knjizi nastaloj po jasno razrađenom konceptu: jedna priča dnevno, a svaka je napisana na razglednici koju biste zatim poslali vašim znancima. Sada već s određenom distancom možete gledati na taj projekt…

Istina je, trebalo mi je neko vrijeme za jasnije sagledavanje nekih stvari u vezi te knjige. U svakom slučaju, iako sam imala određene probleme u samoj izvedbi pa sam čak znala i požaliti što sam se upustila u to, meni je ta knjiga vrlo važna. Sada ne samo da ne žalim zbog tog projekta, upravo suprotno. Možda je takav stav u direktnoj korelaciji s vremenskim odmakom od objavljivanja knjige.

Pitanje granica pogotovo je intrigantno, zbog dva potencijalna problema, zapravo mogućnosti. Prva je da pisac ne može dočekati kraj projekta, pa dolazi do neminovnog pojavljivanja frustracije ili očaja. Druga je suprotnog predznaka: autor ne može prestati pisati priče na razglednice pa na koncu pošalje priče cijelom svijetu. Što se dogodilo nakon 365 napisanih razglednica?    

Dobro ste naslutili, naime nisam napisala 365 priča već preko 600 priča. Naravno, negdje sam morala povući granicu, što srećom nije bio problem zbog toga što sam imala zadane parametre. Ali samo pisanje se nastavilo, priče su se nastavile rojiti.

Knjiga u fizičkom smislu je poput mreže kojom ste zagrabili tek jedan dio. No, moram reći da me ova knjiga podsjetila na jednu od strategija poznatih na polju onoga što se naziva 'konceptualna umjetnost'. Naime, pitanje naredbe ovdje je izašlo u prvi plan. Možda griješim, no meni se čini da je nevažno dolazi li ta naredba izvana ili iznutra; u ovom slučaju vi ispunjavate nalog nalogodavca, također vas. No nije li uvijek tako? Pisanje je uvijek ispunjavanje naredbe…

Rekla bih da jest. Poriv za pisanjem uvijek dolazi od vas samih. Naravno, možete reći da to nije istina, primjerice da imate ugovor s izdavačem prema kojem morate napisati još jedan roman u narednih godinu dana. No to je posve sekundarno, mislim da ovdje možemo govoriti o nečemu izvan realnog konteksta nastajanja knjige. Također, bitno je u ovom kontekstu reći da sam ja osoba koja voli imati stvari pod kontrolom, i ne osjećam pritisak od vanjskih faktora, poput roka. Štoviše, deadline isključivo pozitivno utječe na moj rad. U tom smislu mi nije bilo nepodnošljivo pisanje priča pod vremenskom sjekirom.

Slijedom ovoga što ste rekli, pretpostavljam da isto vrijedi i za prostorno ograničenje. Okvir ionako uvijek postoji, on se zove početak i kraj teksta, odnosno knjiga.

Mislim da je moj temperament jako pogodan za ovaj tip koncepta. To što se dosad nisam susretala s prostornim ograničenjem zapravo samo znači da ga dosad nisam fizički percipirala. No ono je uvijek ovdje, jer ako pišete kratku priču, vi znate da pišete kratku priču. Osim, dakako, u izuzetnim situacijama, kada se stvari preobraze u nešto drugo. Također, moram reći da jasno određeno ograničenje može imati potpuno oslobađajući učinak. Točno znate što morate učiniti i ne možete si dopustiti neke stvari koje biste si inače dopuštali. To vodi prema nekoj vrsti pozitivne redukcije i ekonomičnosti.

Priče ste slali isključivo ljudima koje znate?

Da, i to je apsolutno krucijalno. Time je čitatelj priče netko s kime autor osjeća prisnost. Zapravo, ovime se možemo vratiti na prvi dio razgovora, na poništavanje granica između autora i čitatelja. Za vrijeme trajanja ovog projekta imala sam brojne upite, mnogo je ljudi koje nisam poznavala željelo da njima pošaljem razglednicu s pričom. To nisam nikako htjela.

Mislim da bi ta odluka jako naštetila, jer bi time sve dobilo nepotrebno saharozni okus.

Apsolutno.    

Dolazite iz Sjeverne Irske. Dopustit ću si umnažanje samoga sebe u ovom slučaju i reći da je ovdašnja publika daleko bolje upoznata s irskom nego sa sjevernoirskom književnošću, kako suvremenom, tako i kanoniziranim modernistima. Kako vi gledate na trenutačno stanje sjevernoirske književnosti?

Mislim da je trenutačno sjevernoirska književna zajednica neobično jaka. Za zemlju te veličine mislim da ipak možemo govoriti o dosta impresivnom broju kvalitetnih autora, kako proznih tako i pjesnika. Mislim da je pogotovo važno što se radi o piscima mlađe i srednje generacije. U mojoj zemlji postoje samo dva sveučilišta, i upravo oko njih se kreira književna scena. Uglavnom se sve vrti oko Belfasta, iako ima kvalitetnih pisaca i drugdje, recimo u Derryju. No, ipak mislim da je to dosta veliki problem. Sve je jako centralizirano. Rečeno mi je da je tako i u Hrvatskoj.

Možda donekle jest, no mislim da ukoliko želimo jasnije sagledati tu problematiku, ipak trebamo biti izvan tog takozvanog centra. Inače postoji opasnost od jeftine retorike i općih mjesta. Ostanimo još trenutak kod granica; je li sjevernoirska vjersko-politička separacija prisutna i u književnom polju? Ako jest, u kojoj mjeri?

Nažalost, moram reći da je to i više nego prisutno u našoj književnosti, a nisam sigurna da može biti drugačije. Naime, pripremam se objaviti roman o ruralnom protestantskom životu. Odgojena sam u strogo kalvinističkom duhu gdje se sa zazorom i sumnjom gledalo na brojne oblike zabave, što je sekularistima neshvatljivo, a da ne govorimo o katolicima. Već zbog toga mi ne pada na um pisati o ruralnom katoličkom odrastanju. Drugim riječima, iako je na prvi pogled sjevernoirska književnost baš to, sjevernoirska književnost, teško da možemo govoriti o tako nečemu, jer smo suočeni s dvije različite kulture, dva različita svijeta, različita odnosa prema historiji. Dvije povijesti ne mogu imati jednu književnost.

POVRATAK NA VRH STRANICE