Page arrow
Piše: Neven Svilar

'Težina kao strategija otkrivanja'

Large 17835187 1793233650989283 6217402754744527094 o Jeremy Lawrance (Foto: Dino Šertović / Facebook stranica konferencije)
Utorak
18.04.2017.

Razgovarali smo s Jeremyjem Lawranceom, jednim od najpoznatijih evropskih hispanista i stručnjakom za španjolski 'zlatni vijek', koji je u Zagrebu gostovao na konferenciji Narratology and Its Discontents: Narrating beyond Narration.

***

Prije nego se pozabavimo problemom koji najviše zanima naše čitatelje, a to je dakako problematika vezana uz nedovršenu poemu Solidades Luisa de 
 Góngore iz 1613. godine, ipak treba reći kako u Zagrebu sudjelujete na međunarodnoj konferenciji i da ste održali zanimljivo predavanje u knjižnici Bogdan Ogrizović o knjizi Targum Shir Ha-Shirim, objavljenoj u Solunu 1600. godine.


Preko tog otkrića, fantastične verzije Pjesme nad pjesmama (pisane hebrejskim pismom na varijanti judeo-španjolskog) koja posredno govori o budućem povratku Židova u Španjolsku, ispričali ste nevjerojatnu priču o ovoj knjizi, nastaloj kao neka vrst zavjeta nakon neviđenog čuda i poraza Firentinaca na Hiosu. No, time ste i otvorili dijalog o sudbini migranata, temi koja je danas ne samo aktualna, već je pretvorena u oružje paranoje u rukama priprostih. Tako ste ipak pomalo istupili iz okvira klasičnog djelovanja učenjaka. Je li vas na to natjerala trenutna situacija u svijetu?

Ne samo situacija u svijetu, nego ono što se dešava, što se zapravo već desilo u mojoj zemlji. Točnije, u mojoj drugoj domovini, s obzirom da sam rođen u Ugandi. No prije svega, dakako, činjenica da živimo u trenutku u kojem gospodari rata govore o podizanju zidova, ali i odlaze u izolaciju. I zaista, upravo su priprosti ti koji koriste najjače oružje, strah, kako bi zaplašili neuke. Tako smo dobili famozni Brexit. Meni je to toliko stravično da ozbiljno razmišljam o napuštanju Velike Britanije.

Nevjerojatne okolnosti nastanka knjige koju ste spomenuli gotovo da su i same bliske čudu, baš kao i to što je nekako sačuvana, jedan jedini preostali primjerak. Rekao bih da je u pitanju čudo ravno onome zaslužnom za iznenadnu oluju koja je potopila firentinsko brodovlje u moru oko otoka Hiosa, zbog čega je uostalom i nastala ova knjiga, kao neka vrsta zahvale nebeskome gospodaru.

Pitanje drugog i drugačijeg uvijek nanovo ispliva, zapravo nikada i ne prestaje, bez obzira na kulturnu fasadu koja ga skriva u najprimitivnijem obliku. Selektivno se preuzima isključivo ono što pridonosi vladajućoj ideologiji, makar u distorziranom obliku. Dobar je primjer El Greco, koji dolazi upravo iz krajeva koje kršćanska liga nastoji preoteti iz ruku nevjernika. Nije li on svojevrsni negativ priče o nastanku Pjesme o pjesmama iz Soluna, zapravo priče o prisilnom odlasku i vjeri u povratak?

Odličan primjer za to upravo je znameniti El Greco, koji već u svom imenu sadrži cijelu postavku o drugosti kao osnovnom, određujućem elementu. El Greco je ostao bez svoje domovine, no u svoju novu domovinu donio je nešto novo, što je naravno veliko bogatstvo. No duhom siromašni to bogatsvo ne mogu prepoznati, zapravo a priori odbijaju svaku mogućnost toga u ime 'nečeg većeg', važnijeg od njih samih. Naravno, ti ljudi nisu zaista zabrinuti za opće dobro, i status quo kojeg zagovaraju zapravo nije status quo. Riječ je naprosto o mentalnoj rigidnosti. Zato tvrdim da on nije bio poznat kao Domenikos Theotokopoulos već naprosto kao Grk. Doduše, treba reći da je to ipak talijanska, a ne španjolska varijanta.

Učitavamo li mi ipak previše u takve fenomene? Naime, tu je od osobite važnosti tradicija, odnosno podizanje antike na kulturni pijedestal. Nije li se Julije Klović, kojeg je mladi El Greco uz Michelangela i Tiziana držao svojim učiteljem, i sam po dolasku u Italiju isprva potpisivao kao Julije Makedonac?  

Pitanje tradicije nikako ne valja podcijeniti. I sam fenomen inovacije i uvođenja novoga valja gledati upravo kroz prizmu tradicije. El Greco je kao slikar s Krete bio obučen za slikara ikona. Ta činjenica osobito je važna u njegovom kasnijem slikarskom razvoju. Naime, jedinstvene elongirane figure na njegovim slikama u kombinaciji s nevjerojatnim kolorističkim darom što ga je dodatno na vidjelo izveo njegov naučni period u Veneciji, doveli su do toga da El Greco izraste u posve specifičnu umjetničku pojavu, jedinstvenu u okviru renesansnog, odnosno manirističkog slikarstva.

Kad smo već na fenomenu novoga, ne čini li vam se da kada govorimo o umjetnosti i dalje, stotinu godina nakon T.S. Eliota, prevladava čudnovata opsjednutost 'originalnošću'?

Možda, no stvar je u tome da ljudi naprosto ne ulaze dovoljno duboko u razmatranje tih pitanja. Kad govorimo o El Grecu, mi ne možemo poreći da je u pitanju posve novo i jedinstveno slikarsko izražavanje. Kad je došao iz Italije u Španjolsku, ljudi su bili apsolutno zadivljeni njegovim slikarstvom, smatrali su ga posve novim i modernim. I plaćali su ogromne svote za njegove narudžbe. Dakako, ključan element u svemu tome jest da je to 'novo' moralo biti naslonjeno na nešto razumljivo, kako bi ljudi mogli shvatiti i osjetiti slikarsko djelo. U tom smislu El Grecovo slikarstvo je savršeno pogađalo duh vremena, zapravo novu duhovnost koja se u katoličkoj Evropi oblikovala nakon Tridentskog koncila.

El Greco je posve utopljen u tradiciju, bez obzira govorimo li o utjecaju Michelangela ili slikarstva ikona. Luis de Góngora, autor slavnog soneta Na grobu El Greca, u kojem kontemplira nad grobom upravo preminulog slikara, također je posve u tradiciji. No, slično Michelangelu, njegov genij kao da uzima tradiciju i oblikuje je poput plastelina; on vlada tradicijom, a ne obratno.    

Nećemo biti nimalo originalni kada kažemo da je Góngora zaista jedinstven pjesnik u tom smislu. Koliko god Góngora bio najbolji primjer učenog pjesnika koji piše isključivo za najobrazovanije čitatelje, i koliko god se on igrao načelima postavljenim davno prije, čitajući ga uvijek ćete osjetiti da se u tekstu krije nešto posve drukčije. Drugim riječima, ako pažljivo čitate niz manirističkih pjesnika, uvijek ćete otkriti Góngoru. Dakle, i tu možemo govoriti o modernom, samo što je u pitanju druga vrsta moderniteta.



Iako je bio toliko odan tradiciji da možemo govoriti o ekstremnom primjeru kulteranizma, Góngora je autor jedinstvenog djela španjolske, zapravo evropske književnosti, slavne nedovršene poeme Samoće. U Samoćama nema nikakvog dociranja, odriče se mudrosti i pouke, odriče se osjećajnosti, osim one koju rađa sama pjesma. Samoće se čine kao dekadentni izboj, poput Satirikona u okviru rimske proze. Kako je moguće da u okviru njegovog opusa i kulturnog konteksta nastane takvo djelo, koje se i danas čini posve radikalnim pjesničkim eksperimentom?

Da, nevjerojatno je koliko je knjiga napisano o djelu Soledades, a da nas nijedna od njih zapravo nije približila odgovoru na vaše pitanje. A bilo kakva 'nedovršenost' tu ne igra nikakvu ulogu. Rekao bih da je na koncu ipak riječ o fenomenu otkrivanja. Genijalni pjesnik na svome vrhuncu probija plafon. On je pjesnik koji je ionako težak, no njegova težina je posebne prirode. Ona je zapravo taktičke naravi, i možemo govoriti o težini kao strategiji otkrivanja.

Je li i zbog toga Góngora bliži današnjem čitatelju od jednog Queveda, a da ne govorimo o talijanskom manirizmu i ranom baroku? Naime, velik dio modernog pjesništva odnosno pjesništva moderne, polazi od pretpostavke da je pjesma između ostalog i neka vrsta beskonačne enigme i da čitatelj treba uložiti ogroman napor pri čitanju. Meni se čini da zaboravljamo ciklični aspekt recepcije umjetnosti, na što su upozoravali davno učenjaci poput Curtiusa i njegovih sljedbenika, zbog čega se uvijek čuju tvrdnje poput one da se "poezija danas udaljila od ljudi". Je li i to na neki način odraz kulture i vremena ili je riječ o nečem drugom?

Pjesma kao nepoznanica, kao mutna voda koja dopušta da kroz nju prodre pogled samo onih koji imaju posebnu moć, zaista nije nova pojava.  Góngora je u tom smislu zaista bliži Mallarméu ili Rimbaudu nego većini svojih suvremenika. Pa ipak, treba reći da je on zaista ekstreman primjer. No uz velike uvijek ide i bezbroj malih i beznačajnih, što ne znači nužno i bezvrijednih umjetnika. Pjesma je istovremeno potpuno otvorena forma, ali pristup njoj nije nimalo lak. Zato je Góngora tvrdio, ne bez razloga, da ga može čitati možda deset čitatelja u Španjolskoj,


Góngorino korištenje gramatike je također posve jedinstveno. Uz korištenje naravnih cezura u smislu samog stiha, bilo da je riječ o romancama ili latrillama, način na koji koristi zareze i točke je nevjerojatan. Njegov stih je izraz krajnje svijesti o jeziku, kao i svijesti o vremenu. U tome se razlikuje njegova lirika udvaranja od, recimo, njezina britanskog ekvivalenta. Temporalni element je, čini mi se, krucijalan kada govorimo o njegovoj poeziji.

S time se nije teško složiti. Vrijeme i stih Góngore su uvijek povezani. Tu je Góngora nadmoćan u odnosu na sve svoje suvremenike. On je uvijek svjestan daha, njegova sintaksa i gramatika su čisti iskaz ideje u poeziji. Zato kada ljudi govore o invenciji, odnosno originalnosti, najčešće nisu svjesni što to zapravo znači. Sve što smo spomenuli razlog je zašto je Góngora takav golemi pjesnik, i zašto je tristo godina nakon smrti takozvana Generacija '27 upravo njega istaknula kao najvećeg od najvećih, šampiona modernog pjesništva. 

Usprkos tome, u cijelom tom periodu od posljednjih stotinjak godina mnogi su i dalje davali na važnosti manje bitnim pojavama. Kao 'zloglasni' njemački hispanist Vosler koji je inzistirao na Góngorinom narcizmu, što ga je uočio u slavnoj Poplavi u Guadalquiviri.

Nacistički pristaša Vosler je najbolji primjer upravo kada govorimo o inzistiranju na stvarima koje nisu toliko važne. I tu možemo govoriti o pogrešnom čitanju, jer ne bismo pogriješili kada bismo kazali da je taj posljednji stih u pjesmi koji je Voslera zasmetao (gdje pjesnik stavlja na prvo mjesto vlastite osjećaje, dok se u 'stvarnom' svijetu događaju apokaliptični prizori) tek radikalizacija novonastale konvencije, pa čak i iskaz same sintakse. Za razliku od Gongore koji, čini mi se, ipak neće biti upamćen po svom narcizmu, Vosler hoće po svome nacizmu.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu