Četvrtak
14.06.2018.

Komedija za pjesnikinju




Extra_large_tintoretto
Jacopo Tintoretto: Posljednja večera (dio slike; Wikipedia)
A+ A-
Za Dašu Drndić.

***
 
Slijepi pjesnik Maurizio Sbraggadin zvan Spiljski čovjek svakako spada među najfascinantnije komediografe talijanske pokrajine Veneto u periodu od 1570. do 1575. godine. Možemo ga uvrstiti u skupinu takozvanih bizarnih pjesnika zbog čitavog niza razloga, no dovoljno je navesti samo jedan da se uvjerite da je zaista riječ o specifičnom umjetniku. On je svih stotinu i četrdeset nama poznatih pjesama napisao u radikalnom manirističkom obliku soneto continuo. Riječ je o ekstremno artificijelnoj invenciji u kojoj pjesnik kroz pjesmu rimuje isključivo dvije riječi, kroz cijeli sonet, kontinuirano.
 
No pustimo sad poeziju, koliko god odvažna bila, i posvetimo se dramskom opusu Sbraggadina. Recimo da je njegova komedija Tocca di Caliopa izvedena prilikom otvaranja municipalnog kazališta u Tarvisiju, malom mjestu na istoku Veneta, 1572. godine. Došlo je do incidenta nakon uspješne premijere, o čemu nam svjedoči sam Sbraggadin koji o nemilom događaju u pismu izvještava svog prijatelja, dominikanca Maura Zappodera.

U pismu piše: "Uspjeh! Ali, plaćen neuspjehom, i suzama koje lijem kao lakrdijaš Vezuv lavu; vatrena je to ikra iz koje će se izroditi moja mizerija. Jad natapa mi liru, i još ponešto. Nego, zamisli prijatelju moj. Toliki sam požnjeo uspjeh, i ja, al i trupa, da se glumci odmah uzoholiše, i stanu se kočoperiti i busati. Bit će da takvog aplauza još nikad nisu dobili. To je donekle i razumljivo, jer, sada kada razmislim i u duhu svome prizovem prizore pa ih odmotavam u glavi, moram priznati da je to sve skupa bilo veličajno. Zacijelo će se još dugo pričati o tom komadu, rekao bih zasluženo, mada tvrdim da nisam od onih što im godi silna hvala pa se uznose u sfere kojekakve bacajući svako malo pogled dolje da vide sirote prosječnike. Uostalom, da me sada netko pita stojim li pri tome da nisam od slavičnih, odgovorio bih mu posve iskreno i srca čista; da! Stojim pri tome da nisam od slavičnih! Bije me glas da sam skroman, a i jesam, nema smisla da negiram, ta ti to možeš potvrditi, pred narodom, ali i svecima, tko god da se nađe zainteresiran za te stvari pa da možebitno postavi takvo pitanje.
 
Nego, zamisli, omamljeni valjda silnim uspjehom što su ga upravo bili osjetili, odlučili oni po svršetku predstave, iskoristivši, perfidni kakvi već jesu, moju odsutnost, da mi napakoste strašno. Počuj još i ovo, dok sam se ja, tvoj prijatelj Maurizio Sbraggadin, još uvijek klanjao publici koja me pozdravljala hvaleći moje vrlo djelo kao uzorno i njima po volji, ovi iz glumačke trupe odlučili uzeti svaki svoju ulogu i s njom nastupati u svojim gradovima. Samo da su me pitali, može biti da bi im dao. A što oni učine umjesto toga? Ajme, užasa! Ja na pozornici, osluškujem pljesak, a kad mi se pričini da čujem zvuk deranja papira. Zamisli, glumačke protuhe, nenavikli na uspjeh, krenuli derati tekst pomamljeni valjda slavom što su je upravo bili osjetili i koja im je nesumnjivo prijala. Meni nitko ništa ne govori. Kada je pljesak zamro, a trajao je toliko dugo da sam pojam o vremenu sasvim izgubio, dođe netko da mi kaže što mi je trupa od silne zahvalnosti pripremila, vrag ih nije dostojan. Veli ovaj pjesniče, glumci ti trgaju tekst, eno već su ga cijelog rasporili i rastrgali, a ja vičem pa ljudi! pomagajte, spasite mi dramu, jedina mi je, nisam je tiskao još. Ali nitko ni da mrdne.
 
Raščetvorili je kao da je kakav seljak što se pobunio, a ne veliki tekst.
 
          Rastavilo mi komediju, prijatelju, rastavilo pa se razbježalo.
               A znaš da mi sjećanje više nije kao što je nekad bilo,
                     sada je samo sjena samog sebe, ali starog.
                           Kao da se pogledalo u crno ogledalo.
                                 Moje malo, siroto sjećanje.
                                         Moje ludo srce.
                                           Ćiribu-Ćiriba.
                                             Po pijesku.
                                               Čarolija.
POVRATAK NA VRH STRANICE