Četvrtak
12.10.2017.

Moja Zlatna dolina




Extra_large_1200px-osnovna__kola_igk_sb
Foto: Frka / Wikipedia
A+ A-

Napomena 

Pamćenje je varljivo. Ono toksično zaudara, kao komodski varan. Naime, namjeravao sam kazati riječ-dvije o knjizi Povratak u Zlatnu dolinu Zlate Kolarić-Kišur. No sada znam da takva knjiga ne postoji. Postoji Moja Zlatna dolina. Zvučat će smiješno kažem li da me to saznanje potreslo, ali i učinilo zlovoljnim, otprilike kao nedavni san koji je nosio otkrivenje dubljeg smisla, a ticao se navodnika u nazivu pjesme "Heroes" Davida Bowieja. Skinuo sam navodnike s te čudne riječi i mahao njima kao da su velike lizalice, znakovi za navigaciju kojima pokazujem smjer avionima u ispraznoj noći. Još nisam ni stigao otvoriti oči, a epifanija je otpirila, dvije-tri sekunde sam se borio dok mi je prolazila kroz budne prste i otjecala u tminu zaborava. 

Povratak u Zlatnu dolinu

Nije sva Slavonija ravna… Umjetnost je bol… Moja Zlatna dolina... Pjesnici su čuđenje u svijetu…

... iako, nakon ovog zadnjeg bilo bi iskrenije staviti točku, jer tu otprilike završava moja osnovnoškolska književna naobrazba. Doduše, zbog tendencioznosti memorije, pustimo točkice neka se roje…

U radu na panonskoj geološkoj kajgani Dragi Meester se malo zaigrao te odluči da kuhačom malo podlije, malko nabere ravnu površinu i učini je zanimljivom, kao kakvu papazjaniju. Bio je zadovoljan rezultatom i odluči se na dodatnu termičku obradu, pa isuši more na radost budućih žitelja, kako djece tako i onih drugih, iako ne svih. Od svih stanovnika te bujne enklave u srcu naše žitnice najveći žig utisnuše Rimljani. Pax romana sigurno se činila posebno slasnom u tom malom odsječku Panonije dovoljno udaljenom od limesa da se vječna zebnja ne prelije u paranoju. Prostor nalik na raskošni divan, ili na tvrđavu koju je trogodišnji dječak sagradio na krevetu pomoću četiri velika jastuka, samo je čekao preciozni naziv, a sjaj žutoga što se razlijeva i iskri prostorom pod diktaturom azura i razularenog etera ne dopušta posebne izboje mašte. A zašto i bi, uostalom, Vallis aurea zvuči sasvim zgodno.

Nazvati Zlatnom dolinu što stoji u vječnom okruženju, opkoljenu pa-planinama moćnih imena - Papukom, Dilj gorom, Psunjom i Krndijom – zvuči relativno gordo. Razumljivo je jecanje tamburaša i nostalgičnih pjesnika što sline nad svojom šajerastom domajom, Zlatna dolina je stvarno nestvarna. No isto tako je i stvarno stvarna.

 …

Vozite li od Požege prema Parku prirode Papuk doći ćete do klanca koji najavljuje spektakularno bubrenje tla, mjesto nad kojim vječno mile vagoni niskih oblaka, užurbani kao putnici što prodiru kroz paru na peronima u starim filmovima. Kao kula stražara nad tim prizorom - brdima što su se uzbibala kao njuška psa koji se kesi - nadima se debeljuškasto brdo, nalik na one debele, specijalne kornete koje su nekad nudile slastičarne (danas?), no koje sam odbijao kušati jer su izgledali prijetvorno. Prijetvorno i slatkasto. Na vrhu tog brda nalaze se ruševine tvrđave koju narod zove Turski grad, iako je za vjerovati da posada tog grada nije sebe smatrala građanima. Kada se uspnete na Turski grad: pogled puca po Zlatnoj dolini; spektakularan pogled bez sumnje, od onog tipa što zaslužuje dug, evokativan opis. Slavonci bi rekli: šenblik!

Između ostalog, pogled pada i na Trenkovo, selo u kojem se nalazi park u kojem se nalazi dvorac hrvatskog junaka baruna Trenka. U rečenom parku naš dobri barun Franz Seraph Freiherr von der Trenck (možda hrvatski govorio nije, no svejedno je pronosio ime Hrvatske u svijetu, a to, priznat će i bogugodnik kao i onaj koji boga niječe, nije mala stvar) imao je omiljeno drvo. Kažu da još stoji. Na tom drvetu Trenk, hirovit i poduzetan, obješenjak od najranijih dana, jebač i kavgadžija, bećar svih bećara, naš čovjek sve ako i nije, vješao je kmetove, nezadovoljnike i truliše svih vrsta. Kadikad bi ih malo i pošibao pa tek onda objesio. U svojoj vojnoj karijeri sudjelovao je u hiljadu i tri bitke, bio ranjen bezbroj puta, pobio stotinjak ljudi u dvobojima, te sa svojim pandurima silovao po Šleskoj i Bavarskoj, prigodice. Pandure, njih tisuću, odjenuo je u šarene operetne krpice da zastraše protivnike, tutnuo im umjesto zastava konjske repove da mašu njima, i sugerirao im da u bitku hitaju pokličem Allahu, Allaše! Pretvorio ih je u Turke, te naše neobične nasilnike, što se nisu držali konvencija raje istambulske. U Kutjevu, Trenkovu i Velikoj, sve njegovim posjedima, narod danas uživa prepričavati legendu o dobrom barunu i Mariji Tereziji, kako su se taslačili tjedan dana u vinskom podrumu, maratonski.

Izuzmemo li silovanja i nasilje nad ženama, možemo ustvrditi da je naš velmoža Trenk bio gotovo feminist. On je žene sankcionirao pragmatično. Stoga, nije veliko čudo da je u hipu stao u obranu svoje Marije i njezinog nasljednog prava.

...

Tako je bilo nekada, svejedno jeste li pecali pogledom po zavaljenom raju, ili možda noću, pod paskom velike žute opioidne pilule na nebu. Zapravo tako je i danas. Iako, danas je brdo izdubljeno, kao da je gigantsko dijete golemih vilica zagrizlo kornet zloćudnim zagrizom, ne bi li se sav sadržaj što ga kornet čuva polako izlio van, sadržaj ljepljiv i melankoličan.

No to nije djelo gigantskog djeteta, već vođa kamenoloma koji su zadnjih dvadeset i kusur godina radili neumoljivo odvratno i glupo, kao da su s prospekta antimodernizma sišli u stvarnost. Na čelu kamenoloma dugo je bio čovjek imena Zec, hadezeovac koji je nedavno izašao iz zatvora (ili mi se tako čini), a selo Veliku je obdario golemim nogometnim stadionom, i terenima s podnim grijanjem, gdje su vježbali nogometaši kluba nazvanog po firmi što posjeduje kamenolom. S vremenom je moć ovog moćnog moćnika počela opadati, no u zadnjim pokušajima da osovi svoj kamenolom na noge počeo je nemilice ziđati kraj, zaziđao je i divne kupke koje danas više ne rade, a koje su se protezale klancem, s bazenima u kojima su se kupali ljudi dok su nad njihovim glavama titrali i vibrirali vilinski konjici.
 

U međuvremenu je na vlast u Zlatnoj dolini došao drugi hadezeovac. Zaboravio sam mu ime, možda i namjerno, jer danas ga je nemoguće zaobići. Iako mu ne znam ime, znam da je riječ o čovjeku zastrašujućeg izgleda, zlokobnih očiju i odvratne pojave. Da, mislim da su upravo to bile moje riječi… ("Ovo je čovjek zastrašujućeg izgleda" ili možda "Pogled na ovog čovjeka me uznemiruje", sada je teško reći jesam li rekao ovo prvo ili ovo drugo. Također, postoji šansa da to uopće nisam rekao, ali zacijelo sam pomislio. No gotovo sam siguran da sam to rekao.) … kada sam ga prije izbora vidio kako stoji ukipljeno 'sa svojim timom' na jumbo plakatima koji su načičkani po čitavoj Zlatnoj dolini, plakatima na kojima piše nešto poput 'Odradimo projekte', ili 'I vi i mi znamo da Požega može bolje', ili možda 'Uigrani tim' ili 'Iskušani i provjereni tim'. Prošle godine sam u razgovoru sa žiteljima koji su glasali za njega i njegove umjesto za onog drugog i njegove saznao da "shvaća probleme nogometnih sudaca u regiji" i da se "pobrinuo da im se isplate naknade za suđenje na lokalnim zonskim utakmicama", kao i to da "im je nabavio nove zviždaljke."
Drugim riječima, stvari nikada nisu baš crno-bijele, i valja im pristupati s oprezom. Insinuacije o nasilju nad suprugama i novinarima su jedno, a stvarnost možebitno nešto sasvim drugo.

(...

Mislim da je prije negoli nastavim ovdje potrebno dati pojašnjenje. Klicu nastanka ovoga teksta pratim do događaja u jednom selu u Zlatnoj dolini, prije petnaestak godina. Da budem precizan, to je jedna od dvije klice. Zapravo i druga ima veze sa Zlatnom dolinom, no ona se a) pojavila relativno nedavno, kada sam u Požegi naišao na knjigu Villiers de L'Isle Adama na polici knjižnice, knjižnice koja se nalazi desetak metara od mjesta gdje je rođen Dobriša Cesarić, dakle u istoj zgradi, zgradi koja se nalazi u Kanižlićevoj ulici, onoj koja još malo mlatara lijevo-desno i zatim vrši prepad na glavni trg, trg na kojem su se mali neotesani mangupi prije 125 godina lupali međusobno nogom u guzicu i umirali od smijeha dok ih je kroz prozor na atriju promatrao mladi gospodičić Miroslav Kraljević, koji je prema njima, priznajem da ovdje tek spekuliram, osjećao neku vrstu prezira, iako ne nužno klasnog porijekla, i b) više sam je nagurao u ovu priču; činilo mi se zgodnim pa sam si dao oduška, iako mrzim poentiranje, jako, toliko da se osjećam prljavo ako nabasam na poantu pred auditorijem. No, da ne bulaznim previše, vratio bih se na prvu klicu (priznajte, korištenje riječi 'klica' u ovom kontekstu je stvarno odvratno), selo, davno, Zlatna dolina itd.

Po tom danu (vlasniku događaja od značaja) nije bilo razliveno zlato dana; kišilo je i bio je sprovod. Tada sam doživio prvi put nešto što ću ovom prilikom nazvati transom, iako bi se, pretpostavljam, mnogi etnolog ili antropolog usprotivio takvoj preuzetnosti. Nalazio sam se u kapelici s ožalošćenima, ponekom babom i crkvenjakom.

Trans se dogodio tako što sam se bacio na glavu u dubinu, no ne kao što se izbezumljeni japanski pjesnik prima nošenja sveca u vrtlogu vjerske procesije, već bez namjere, prazan. Glasno ponavljanje molitve crkvenjaka na sprovodu. Mislim da je moguće da to nije bila molitva, nikad je prije nisam čuo, no neuk sam u tim pitanjima. Trans nije bio prerađen, i nije išao prema ***, no svejedno je bio trans.

Ispljunut sam natrag, u stvarnost, pomalo u šoku. Kada sam izašao iz kapele, nisam mogao govoriti neko vrijeme. Zatim sam došao do prijatelja i rekao mu da prezirem pjesnike koji nose etiketu visionary poets. Da su mi odurni. Da ih smatram nedoraslim glupanima. Iako bi čovjek to očekivao, nisam se postidio nakon što sam čuo samoga sebe gdje izgovaram te riječi. Još gore, čini mi se da sam promrmljao, ali dovoljno glasno da me mogu čuti, nešto poput "Ja vidim retorikom, tako se jedino i može vidjeti." Nadmena glupost te izjave danas bi me zacijelo činila malo ponosnim, međutim ne doživljavam je kao svoju. Mogu reći da mi je žao zbog toga. Bio sam tinejdžer, i stvari sam naslućivao mnogo bolje nego danas. Možda zato što sam volio naoko bezrazložno provocirati, često nerazumljivo. I artikulirati stvari krhotinama koje dobro zvuče, koje bi trebale biti znak većih stvari, onih koje možda nisu neizgovorive, no koje ipak ne valja izgovarati. 

)…

Oh, the Humanity!

To je moja Zlatna dolina.

POVRATAK NA VRH STRANICE