Utorak
27.02.2018.

Pisanje na staroj slavi

naslov knjige Carstvo nemoći autor Tatjana Gromača
izdavač Sandorf godina izdanja 2017.



Extra_large_gitara2
Foto: Teunie van Hernen / Flickr
A+ A-
U hrvatskom je književnom polju malo tako važnih knjiga kao što je Nešto nije u redu? (2000.), prva zbirka poezije Tatjane Gromače. Ta je zbirka imala toliku težinu da je postala, uvjetno rečeno, rodonačelnicom žanra 'stvarnosne' poezije. To je poezija koja govori naoko neposredno, kolokvijalno, leksički i metrički slobodnije, a koja je prije dvadesetak godina u našoj književnosti progovorila oživljenim jezikom koji baštini od nekih važnih prethodnika (Danijela Dragojevića i Dalibora Cvitana, primjerice). "Stol do moga / ta žena. Velike oči. / Grudi kao i da nema. / Jebeš gradove, kaže, / svi se prave pristojni a ne znaju reć ni dobar dan", ovako zvuči stvarnosna poezija u Gromačinoj ranoj izvedbi.
 
U povodu izlaska Nešto nije u redu? Kruno Lokotar je napisao da su te pjesme "jezično pothlađene, a emotivno pregrijane" te da je autorica svojim pismom postala "svojevrsnim unikatom koji to nije želio biti". Drugi ističu kako je Gromačin pjesnički zaokret upravo u odnosu načina na koji poimamo (pjesnički) govor o takozvanoj stvarnosti. Slaven Jurić, primjerice, piše kako njeni kazivači i likovi utjelovljuju prepoznatljive socijalne konstrukte izdignute na razinu klase (npr. u pjesmi Tip koji nam je odvratan). Možemo navoditi još citata o zbirci, ali nema potrebe: želimo samo naglasiti njenu vrijednost i važnost kako bismo je spretnije ubacili u opoziciju s Gromačinom posljednjom knjigom Carstvo nemoći.
 
Carstvo nemoći je zbirka proznih zapisa koji su podijeljeni u dva nejednaka dijela, a dijelovi u poglavlja. Na razini klasične priče ne događa se gotovo ništa: nema događaja, sukoba, napetosti koje se moraju razriješiti itd. Pripovijeda se u prvom licu, izrazito refleksivno, emotivno usidreno u kombinaciju tjeskobe i pomirenosti s njom. Motivski sklopovi variraju od promišljanja mira koji donosi muzika do nacionalizma i ljudske hipokrizije. Likova koji govore ima malo, a još se rjeđe pojavljuju kroz glas tankoćutne pripovjedačice. 
 
Nije zgorega naglasiti kako književnost ne čini isključivo tema pisanja, već upravo kombinacija informacija i načina na koji se one posreduju. Međutim, problem tekstova koji operiraju teškim temama i apstraktnim misaonim konceptima (na razini sadržaja) jest taj što takve teme obično zahtijevaju veliku erudiciju, veliki senzibilitet baš za te izdvojene fenomene te veliko književno, zanatsko umijeće. Bez ovog zadnjeg svaki će takav pokušaj skliznuti u kič i patetiku, kao što je slučaj sa Carstvom nemoći:
 
"Svatko je od nas, prema mom mišljenju, pa čak i najgrublji grubijani, mnogo nježniji od onog kakvim se prikazuje. Svatko je od nas u konačnici bespomoćan i uplašen za vlastiti opstanak i egzistenciju. Kako namiriti svakoga upravo onime što mu je i najpotrebnije? Kako živjeti u stanju neprekidne ljubavi i razumijevanja kada to nismo kadri pronaći niti sami za sebe?" (str. 70)
 
Ovakva banalna rezoniranja iz kojih izostaje dublja argumentacija bilo koje vrste ispisana su visokim registrom, pažljivo biranim korektnim leksikom i nizanjem zavisnih surečenica. Dakle, Carstvo nemoći je prije self-help nego književnost, tapkanje po mraku nepoznatog terena, i na razini sadržaja i na razini forme. U opticaju su izrazito teške i kompleksne teme koje se pokušavaju upisati u svjetsku povijest ideja, ali ostaju na razini srednjoškolskih debata sa satova etike. 
 
Slično je o Gromačinoj knjizi Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (2014.) napisao i Vladimir Arsenić, također ističući golem pad u autoričinoj jezičnoj imaginaciji. Uzmimo za primjer načine na koji se obrađuju slični motivi – pripadnici nižih klasa – u Carstvu nemoći i u jednoj pjesmi iz Gromačine prve zbirke. U Carstvu tako možemo čitati: 
 
"Određeni barakeri, u kratkim jaknama i trenirkama, svojim mi glasovima stvaraju nelagodu, pa iz straha koji proizvode u meni više ne odlazim u romantične večernje šetnje u njihovo naselje. (...) Iako ne sumnjam da i ovdje, kao uostalom i posvuda drugdje, žive krijumčari i preprodavači zabranjenih supstanci, trgovci ljudima, ljudskim organima, svodnici ili makroi." (str. 125-126) 
 
U pjesmi Kuda idu željezničari autorica piše: 

"Ovakvo što moguće je vidjeti uvijek u isto vrijeme, / u istom vlaku: / nedjeljom uvečer, na relaciji Sisak – Zagreb / željeznički radnici vraćaju se sa slobodnog vikenda / na posao i kartaju belu. / Po njihovoj vanjštini, moglo bi se reći da vrlo / nalikuju / jedan drugome / lica podbuhla, tamno crvena do ultra ljubičasta / uzvikuju / Bundeva! / Žir! // Ali ono o čemu sam zapravo htjela govoriti / je njihovo salo / užasno tusto, nepokretno, masno salo. / Opkoljeni njime, izgubiše već dobar dio ljudske / fizionomije / kojom pristigoše na svijet, / i polako, ali sasvim sigurno / počeše nalikovati onima kojima su napunili želuce / a koji su, sasvim slučajno, / također ljubitelji bundeva i žireva."
 
Kao što vidimo, u oba se slučaja radi o grupama ljudi koji u lirskom subjektu/pripovjedačici izazivaju nelagodu. Međutim, dok je u pjesmi ta nelagoda opisana isticanjem njihove nakaradne fizionomije i životinjskim aluzijama kroz kartašku igru, čime se lucidno – u par riječi – prikazao njihov habitus, u pripovijedanju vidimo odsustvo bilo kakve slične lucidnosti prikaza. Barakeri su svedeni na kratke jakne, trenirke i poslove kojima se možda bave, a taj prosede je bliži poetici memova o Slavenima nego bilo kojem književnom konceptu.
 
Zaključimo dvojako: svakoj su interpretativnoj zajednici svojstvene neke interpretativne strategije. Načini čitanja se također uče; ako čitamo ofrlje, površno i bez užitka, osuđeni smo čitati uvijek jedan te isti tekst. Isto tako, ako nam se pod nos gura ono na što smo navikli, ono što prolazi (self-help, recimo), nikad nećemo niti biti u prilici da čitamo na nove načine. U tom procesu svi u polju – pisci, izdavači, kritičari, znanstvenici, nagrade, publika, festivali itd. – imaju svoju odgovornost. Opet ću se pozvati na Arsenića koji kaže da je Frakturi, koja je izdala Ushite, bilo smisleno objaviti tu knjigu jer je prethodni Gromačin roman Božanska dječica pokupio značajne nagrade. Pretpostavljam da i Sandorf ima svoju logiku iza objavljivanja Carstva.
 
S druge strane, niti jedan čitatelj nije primoran čitati nov Gromačin tekst, a Sandorf objavljuje desetke novih naslova pa im ovaj incident možemo progledati kroz prste. Ono što rastužuje jest činjenica da jedna od najvažnijih autorica u novijoj hrvatskoj književnosti igra na staru slavu te što joj se književna produkcija svela na samopomoć i jalovo lamentiranje nad okrutnim svijetom.
POVRATAK NA VRH STRANICE