Ponedjeljak
07.11.2016.

Rat i mir i zombiji

naslov knjige Kako su nastali Ratovi zombija autor Aleksandar Hemon
izdavač Buybook godina izdanja 2016. prevoditelj Irena Žlof (eng)



Extra_large_chicago
Chicago (Foto: vonderauvisuals / Flickr )
A+ A-
Pišući o Knjizi mojih života Aleksandra Hemona, kritičar Haris Imamović među ostalim je i autoru očitao bukvicu zbog pretjerane didaktičnosti. Naime, u reminiscenciji na jednu neugodnu epizodu iz vlastitog djetinjstva – kad je druga u šali nazvao 'Turčinom' – Hemon odlazi u digresiju, te tumači složenu etnoreligijsku prošlost i sadašnjost BiH i eskplicira nastanak pojma 'Turčin' kao rasističke uvrede. 
 
Imamovićev prigovor mogao bi biti sasvim na mjestu. Postoji tek jedan problem: tekst o kojem piše ne dolazi s bosanskog (hrvatskog, srpskog, crnogorskog) jezičnog područja i nije namijenjen ovdašnjem čitateljstvu! Zbirka hibridnih, autobiografskih, nebeletrističkih zapisa koju je uzeo pod povećalo napisana je kao The Book of My Lives i izvorno objavljena 2013. kod njujorškog izdavača Farrar, Strauss and Giroux. No, Hemonovo porijeklo, biografija i tematika kao da su Imamovića ovlastile da zaboravi na izvorni, prekooceanski kontekst u kojem i iz kojeg piše (u okviru s informacijama o knjizi ime prevoditeljice nije ni navedeno).
 
Ova anegdota dobro ilustrira specifičnost Hemona kao književnog 'slučaja'. Taj Sarajlija ukrajinskog porijekla od 1992. živi u Chicagu, objavljuje u Sjedinjenim Državama na engleskom, koji je usavršio tek u odrasloj dobi, dok se na tematskoj razini ustrajno vraća Sarajevu, Bosni i Hercegovini i (bivšoj) Jugoslaviji. Jedan je od globalno najpoznatijih i najpriznatijih autora s naših prostora. Hemonova biobibliografija u mnogočemu je jedinstvena u postjugoslavenskim okvirima, a opet paradigmatska utoliko što demonstrira nemogućnost potpunog razgraničenja u književnom polju. 
 
Na ovome mjestu često je bilo govora o alternativnim konceptualizacijama naše, ili naših književnosti, s onu stranu dominantnih (etno)nacionalnih i držav(otvor)nih filtera. Plodna polazišta za takva razmišljanja nalazimo i u liku i djelu Aleksandra Hemona. 
 
Osobno, koliko god mi je Hemon uvijek bio zanimljiv kao književna i građanska pojava, moram priznati da me njegova proza dugo nije oduševljavala. Daleko više sam držao do kolumne Hemonwood koju je godinama pisao za sarajevske Dane, a u kojoj me uvijek iznova impresionirao sposobnošću da gotovo iz ničega sačini tekst, da izvuče maksimum iz detalja, da razvije ozbiljnu tezu na osnovu naoko usputno nabačene opservacije. 
 
Stvari su se značajno promijenile sa spomenutom Knjigom mojih života, koja je Hemona predstavila upravo na sjecištu kolumnistike i proze. Bez oklijevanja mogu reći da me roman Kako su nastali Ratovi zombija (izvorno The Making of Zombie Wars, Farrar, Strauss and Giroux, New York, 2015.) dalje pridobija u ljubitelje njegove proze. Nije nevažno da je oba naslova prevela Irena Žlof, koja je u najvećoj mjeri i zaslužna za prepoznatljivost Hemonovog 'domaćeg' izraza, tj. za njegov idiom onakav kakav se predstavlja postjugoslavenskom čitateljstvu.
 
Ratovi zombija su, prije svega, roman o pisanju. Protagonist Joshua Levin, predavač engleskoga kao stranog jezika u Chicagu, neafirmirani je scenarist, pun ideja za filmove koje nikad nisu zaživjele dalje od stadija skice. Iznimka je ideja za blockbuster Ratovi zombija, koju doista počinje razrađivati u formi scenarija (ili se barem tako čini). 
 
Taj nalet inspiracije podudara se međutim s razdobljem u Joshuinom životu koje nije nimalo povoljno za kreativni rad: paralelno s borbom da se probije u svijetu filma Hemonov protagonist mora se nositi i sa svojom disfunkcionalnom obitelji više srednje klase, ljubavnom vezom neizvjesne budućnosti s djevojkom Kim, ekscentričnim stanodavcem PTSP-ovcem Staggerom koji mu je neobično sklon, nastajućom aferom s bosanskom imigranticom (i vlastitom učenicom) Anom, Aninim nasilnim mužem, te mnogim nedaćama koje ovakva konstelacija likova i njihovih odnosa proizvodi. Dionice u kojima nam se pripovijeda o Joshuinim dogodovštinama smjenjuju se s dionicama scenarija za Ratove zombija, da bi se vremenom pokazalo kako ontološki status ovih planova i nije tako siguran. 
 
Joshua je antijunak kakvi po pravilu nisu strani Hemonovoj prozi. On je u mnogočemu samodovoljni i sebični manchild, koji predstavlja srednjeklasno heteroseksualno, bijelo, muško – riječju, medijski i društveno dominantno – lice SAD-a. Istodobno, Joshua obitava na marginama tako shvaćene 'normalnosti'. Recimo, već ga židovsko porijeklo unekoliko čini istodobnim insajderom i autsajderom u odnosu na dominantnu formaciju bjelačkosti (whiteness), dok i na planu seksualnosti klizi iz uvriježenih okvira heteroseksualne muževnosti: razvija intenzivne voajerske fantazije u kojima Kim vodi ljubav s drugim, snažnijim i potentnijim muškarcima, dok bromance sa Staggerom zadobija sve izraženije erotske elemente. Joshuina rastuća briga za sudbinu vlastitog maskuliniteta simbolički je kondenzirana u njegovom strahu od prostate, koja osim što ubija njegovog oca, i njega samog povremeno opominjuće probada. 
 
Sudeći po orijentirima kao što su reference na američku invaziju Iraka, ili pak sveopća prisutnost mobitela u kombinaciji s odsutnošću društvenih mreža, radnja romana smještena je na početak proteklog desetljeća. Za takvo izmještanje ne postoji imanentno fabularni razlog, no možda ga možemo uzeti kao simptom. 
 
Hemon nije jedini domaći autor koji bira da u doba pametnih telefona i Weba 2.0 svoju priču smjesti u godine koje su tom dobu neposredno prethodile, a da svoju odluku ničim eksplicitno ne pravda: kao da autori stasali devedesetih i ranih nultih godina osjećaju zadršku pred novom društveno(medijsko)m konstelacijom, i radije se drže povijesnog trenutka koji vjeruju da su 'apsolvirali' (sličan dojam ostavlja čitanje, primjerice, novog romana Josipa Mlakića). 
 
U Hemonovom slučaju, ne treba podcijeniti ni konstitutivnu važnost ratnih devedesetih i izbjegličke traume za njegove književne svjetove (konkretno, Ratovi zombija nisu djelo primarno izbjegličke tematike, niti se kao takvi predstavljaju, ali se kroz lik Ane i sliku miljea u kojem ona živi itekako 'nadovezuju' na taj kontekst). Naime, ma koliko to djelovalo šokantno, devedesete su se odvijale prije dvadeset i više godina; pripadnici/e Hemonove generacije danas su u šestoj životnoj deceniji. U prvim godinama novog milenija, trauma ratom izmještenih bila je mlada, dok je entuzijazam za življenjem u 'razvijenom svijetu' bio na daleko višoj razini nego danas (kod mnogih su se stvari zacijelo počele mijenjati upravo s američkim pohodom na Irak i revivalom imperijalizma 2003.)
 
U skladu sa svojom tematikom, Hemonovi Zombiji izrazito su filmično štivo. Filmski utjecaji i posvete uglavnom su uspješno apsorbirani i efektno upotrebljeni, kao što je slučaj i sa samim sekvencijalnim, 'kadrovskim' načinom izlaganja pripovjednog gradiva. U žanrovskoj fluidnosti i crnohumornoj potki teksta, koje povremeno podupiru i upadljivi elementi slapsticka, prepoznajemo utjecaj Woodyja Allena, Jima Jarmuscha i braće Coen (roman je, inače, posvećen sestrama Wachowski). Likovi poput Staggera ili ambivalentno, nejasno prijeteće raspoloženog Joshuinog kolege sa scenarističke radionice i Aninog zemljaka Bege, zasigurno bi se dobro uklopili na velikom platnu. 
 
Što se pak tiče samog postupka supostavljanja proznog i scenarističkog medija, njegovi rezultati variraju. Pripovijest o Joshuinom životu i pripovijest o zombijima iz njegove glave uglavnom se efektno dopunjuju – često se jedna od njih završi cliffhangerom, da bi ustupila mjesto drugoj – i na taj način stvaraju napetost kroz većinu romana. Međutim, kad proznopripovjedni i scenaristički postupak zamijene mjesta, efekt je poprilično antiklimaktičan. Ovaj obrat nije pripremljen nikakvim fabularnim sredstvima, niti ga podupire ikakva gradacija; stječemo dojam da se dogodio u poprilično nasumičnom trenutku, te da autor i nije znao kako da ga optimalno iskoristi.
 
Sama završnica romana poprilično je kriptična: osim činjenice da je scenarij preuzeo kontrolu nad životom njegova autora, postajući 'stvarniji', ako ne i 'realističniji' od njegove svakodnevnice, ni u šta ne možemo biti sigurni. Koliko god je iz čitanja jasno da je kriptičnost rezultat autorskog postupka i strategije, toliko kraj, ipak, ostavlja dojam nedorečenosti. 
 
Brojne anegdote iz angloameričkog književnog polja govore o intervencijama književnih agenata i inih činovnika koje su u ime komercijalne prijemčivosti i čitljivosti teksta kvarile dobre pripovijesti na način da su ih činile odveć eksplicitnima. Na drugoj strani, Hemonovom novom romanu dobro bi koristile malo bolje 'eksplicirane' zaključne dionice – ne u ime prolaznosti kod mitskoga 'šireg čitateljstva', nego za dobrobit samog romana i cjeline koju ispostavlja. 
 
U nedostatku takvog zahvata, Kako su nastali Ratovi zombija pamtit ću – da zaključim u prvom licu u kojem sam i započeo – po upečatljivim likovima, dobro uprizorenoj filmskoj naraciji te, ne najmanje važno, po prijevodu Irene Žlof.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE