Utorak
14.11.2017.

Slabi narativni temelji

naslov knjige Tiho rušenje autor Ivica Prtenjača
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2017.



Extra_large_wolf
Foto: Vince O'Sullivan / Flickr
A+ A-
U razgovoru za Novi list Ivica Prtenjača opisao je svoj novi roman Tiho rušenje kao pjesmu, pritom misleći na način njegova stvaranja – "kratko i intezivno". Međutim, roman ne nalikuje na poeziju samo po svom 'podrijetlu', već i po opsegu (148 stranica) i načinu na koji je pisan (česta uporaba metafora, upotreba prvog lica jednine u pripovijedanju, davanje prednosti introspekciji i odnosu likova umjesto radnji). Po sličnom je receptu napisan i prethodni, odlično primljen roman Brdo. Zato se može reći da je ovaj zanimljiv amalgam poezije i proze postao Prtenjačin zaštitni znak.
 
Upravo se na stilskoj razini ovog romana najviše očituje njegov poetski aspekt. A kao iskusni pjesnik autor tu pokazuje svoju impresivnu pjesničku vještinu. Rečenice su raznolike – nekad duge i bogate asocijacijama na poeziju i popularnu kulturu, a ponekad, pogotovo u dijalozima, odrezane i koncizne; efektna su i elegantna povremena otkliznuća iz prvog u drugo lice jednine, dok su metafore dobro promišljene i slikovite.  
 
Iako se, za razliku od Brda, u Tihom rušenju odvijaju i preklapaju dvije radnje, sama fabularna premisa je jednostavna. Glavni junak, soboslikar s diplomom književnosti, dobije zadatak da skupa sa svojim pomoćnikom renovira jedan stan u Haulikovoj ulici u Zagrebu, u vlasništvu ekscentričnog profesora Branimira Vukoje zvanog Vuk. Ovaj će ekscentrični starac imati odlučujući utjecaj na živote dvojice soboslikara. Bezimeni protagonist (ujedno i pripovjedač) naslućuje da ovo neće biti još jedan uobičajen zadatak. "Kao da me netko pozvao na putovanje, u neki svijet koji će me nanovo urediti. Naravno, prije toga će me do kraja oguliti."
 
Kada pripovjedač i njegov pomoćnik Elvis napokon upoznaju Vuka, neobjašnjivo ih privuku njegova izravnost i ekscentričnost. "Bio je", kaže pripovjedač, "potpuna iznimka, nimalo nalik ni na koga." Nakon nekog vremena, ovaj neobičan trio stvori blisku vezu. Ono što ih najviše povezuje njihove su prošlosti obilježene gubitkom.
 
Paralelno s pričom o soboslikarima i Vuku, odvija se još jedna priča iz nedavne prošlosti, ali u irskom Limericku. Rakurs pripovijedanja preokreće se iz prvog lica jednine u treće lice. Esteban je usamljeni književni prevoditelj iz Španjolske, zakukuljen u svijetu poezije, prevoditeljskih konferencija i predstavljanja knjiga. Sasvim slučajno upozna se s ekscentričnim profesorom na nekoj književnoj konferenciji u Limericku. Dvojica se intelektualaca brzo sprijatelje. Vukova životna priča šokira Estebana, ali se od života ustrašeni prevoditelj ipak divi ovom divljem i strastvenom Hrvatu. Glavna funkcija ove priče je pobliže objasniti Vuka i njegovu prošlost. Nadalje, ovdje se još jednom podcrtava Vukova sposobnost da utječe na živote ljudi koji ga susretnu.

Dvije se fabule tematski preklope u ključnom trenutku kada soboslikari i Esteban saznaju Vukovu mračnu tajnu. Upravo njegovim otvaranjem drugim ljudima počinje Vukovo tiho rušenje. No, on nije jedini koji prolazi kroz svojevrsni obred čišćenja. I ostali likovi, zahvaljujući starcu, drastično preslaguju svoje živote. 
 
Pomalo bajkovit rasplet (pogotovo u suvremenom društvenom kontekstu) jedan je od motivacijski nejasnijih dijelova romana. Zar je moguće da ovaj čovjek ima toliku moć nad njima? Zar je moguće da se samo na temelju saznanja istine o nečijem dijelu života dogode ovakve velike promjene? Autor nije ni osigurao prostor za produbljivanje odnosa ovih muškaraca što bi možda opravdalo ovakav rasplet. Možda se jedan od razloga tome krije u samoj formi teksta. Naime, kratak roman iziskuje ekonomičnost i sažetost, ali šteta je što se u Tihom rušenju to postiglo nauštrb samih likova koji u sebi sadrže itekako veliki potencijal. 
 
Od likova su najrazrađeniji Vukoja i pripovjedač o kojem puno saznajemo u poglavljima koja služe kao pauze od radnje u Haulikovoj ulici (obiteljske traume i nesređeni ljubavni odnosi). O Elvisu i Sibili saznajemo isključivo iz perspektive pripovjedača, dok je njihova uloga u kratkim dijalozima čisto sugovornička. Što se tiče žena u ovom romanu (Sibila, pripovjedačeva majka, Vukova maserka i partnerica Glatka), začudio me njihov pojednostavljen prikaz koji kao da je rađen po uzoru na roman 19. stoljeća. One su tek sjene, nijeme potpore svojim muškarcima i, za razliku od njih koji se agresijom suočavaju sa svojom boli, one pate u tišini. 
 
Na nezaokruženost likova nadovezuje se još jedna mana ovog romana, a to je izostanak sukoba. Bilo bi dobro da je bilo više konfliktnih situacija između misterioznog Vuka i njegovih soboslikara, odnosno da je upravo kroz sukobe postignuto razrješenje raspleta, a time i produbljenje odnosa među likovima. Izostanak sukoba povezan je s činjenicom da Prtenjača svoje likove ne dijeli na dobre i loše. On razumije da ljudi nisu jednodimenzionalna i jednolična bića. Ali prije svega, njega kao autora istančanog pjesničkog i humanističkog senzibiliteta zanima ljudska mogućnost za povezivanjem, i zato je tu ključna metafora tihog rušenja. Ruše li se i zidovi između ljudi, oslobađa li se prostor za intimno povezivanje, za susret između ogoljenih ljudskosti?
 
Odgovor na to pitanje naslućuje se u jednostavnoj, ali i jednoj od snažnijih scena u romanu u kojoj "Vuk spava na ramenu svoga sina, a Elvis grli oca koji ga je ostavio", dok pripovjedač komentira: "Ovako spavaju ljudi čiji su se viškovi i nedostaci savršeno uklopili."
 
Na sretne se završetke u pričama i filmovima često gleda s podsmijehom jer znaju biti nerealni, naivni i klišeizirani. No, kraj ovog romana nipošto nije puki and they lived happily ever after. Zapravo, pogrešno ga je i nazvati sretnim. Mislim da tu puno više odgovara riječ 'pozitivan', što u Prtenjačinom svijetu označava rušenje starog života i gradnja novog, znatno ispunjenijeg, u kojem ljudi pomiruju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. 
 
Ako autor želi nešto poručiti ovim romanom, to je da se ljudi mogu promijeniti tek zajedno, jer smo svi slični. Da parafraziram pripovjedača, svatko nosi neku ranu na dnu svoje duše, svi se borimo u životu, sa sadašnjosti i prošlosti, a svi smo zakukuljeni u vlastitoj unutrašnjosti. Mislimo da nas nitko ne razumije, da se sami moramo nositi sa životom i da ne postoji autentičan način povezivanja s drugima. A potrebno se samo otvoriti drugima.

Iako je ova naivna, ali lijepa poruka itekako potrebna u vremenima u kojima živimo, za mene i ona i poetična ljepota ovog romana ostaju u sjeni navedenih mana koje su, nažalost, umanjile intenzitet čitanja Tihog rušenja.
POVRATAK NA VRH STRANICE