Page arrow

Ana Brnardić: Polimorfna imaginacija mraka

Large 308
Petak
22.01.2010.

Prvu si knjigu, Pisaljka nekog mudraca, objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela, i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?

Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta, i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u 'egzistencijalno' razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.

Prvim dvjema tvojim knjigama, čini mi se, dominiraju snažna, katkad gotovo konkretna, končetistička metafora i osjećaj glazbenog. Kad kažem glazbeno mislim prije svega melodiku mahom prozne rečenice, glazbene fraze, neku vrstu unutarnjeg uha koje bdije nad pjesmom, a ne toliko angažiranja tipičnih, uhom uhvatljivih eufonijskih struktura i auditivnih figura; zvuk ritma prije no ritam zvuka. Čak je i drveće glazbeno. Odakle ta tamna, nepravilna mjera i kamo vodi?

Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu.

Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.

Valcer zmija može se, evidentno, čitati kao paralelizam kretnje, presvlačenja plesača, zavođenje, no, implicira li to spajanje 'najviše' kulture (u eleganciji, performativnosti, gotovo kiču valcera) i 'najniže' animalnosti (upravo zmija je ona koja nagovori Evu da jede sa stabla spoznaje), čiste prirode, neku vrst nelagote u prvoj? Vodi li taj otrovni valcer u iskonsko, predkategorijalno; može li se otplesati u neko opipljivije onkraj?

U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu 'Valcer zmija', jer se ona igra binarizmom prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko 'opipljivije onkraj' glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.


Tvoji su protagonisti uvelike obilježeni prostorom, oni borave, pojavljuju se i prelijevaju u najrazličitijim, ali mahom uvijek zatvorenim, skučenim i intimnim, konkretno imenovanim ali na neki specifičan način apstraktnim prostorima koji protagonista, poput privatne tajne kutijice čuvaju, izdvajaju iz procesa svijeta – iako nikada i nipošto potpuno. Je li u tom smislu, Postanak ptica izlazak u prostor svijeta, prepuštanje njegovu toku, otvaranje kutije koja se, jednim potezom, pretvara u zaglušujuć, brisani prostor?

I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki 'javni' prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.

Promijenila se valjda moja percepcija slobode. Ako sam prije nužno trebala zidove svoje spavaće sobe oko sebe da bih mogla pisati i u sebi putovati, kasnije sam počela otkrivati kako se i na stvarnim putovanjima i dalje putuje unutar sebe, dapače sve što sam vidjela i doživjela morala sam vidjeti u pismu da bi to postalo stvarno, odnosno da bi dobilo značenje.

Ta se knjiga i naratološki sasvim reprezentativno i jasno otvara – lirska protagonistica odlazi, mijenja perspektivu i očište – izmješta  se i seli se u sferu dalekog, drugog. Griješim li mnogo ako ovu knjigu, u jednom njezinu sloju, čitam kao lirski dnevnik kraćih i dužih bjegova, svojevrstan pjesnički putopis?

Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. 'Američki putopis' se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala, kao i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, 'bijeg' zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.

Zavodljivi, teško isprativi asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost, nesvodiva ali prepoznatljiva atmosfera pjesme – koju je moguće prispodobiti, opet, kakvoj bajkovitoj, snovitoj sobi – ustupili su više prostora ekonomičnom, lucidnom, često narativnom stihu. Stih je, također, po prvi put izabran kao ekskluzivni zastupnik pjesme. Kako u Pticama korespondiraju riječ i nota?

U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).

Dogodilo se da su u Pticama sve pjesme u stihu, za razliku od prve dvije knjige koje ispituju oblik pjesme u prozi. Ali ne namjerno. U razdoblju pisanja koje je prethodilo ovoj zbirci promijenila sam smjer kretanja: više nisam imala potrebu za beskrajnim silaženjem u vlastiti bunar, čega je opasnost pad u potpuni hermetizam. Možda je ta promjena očišta dovela do promjene forme u Pticama.

Ne mogu se otrgnuti dojmu svojevrsne negativne kozmogonije, htoničnosti, suptilnoj implementaciji negativnih kategorija koje su dane samorazumljivo i lako, kao da je jasno kako im je tu oduvijek mjesto. Mrak je domaći, ljudi su u njegovu obliku, čak je i strah pristojan; tek je u jednom stihu noć malo pretjerala s crnilom. Je li prividni izgon mraka iz naše kulture, na Dragojevićevu tragu, obmana koja nas može skupo stajati?

Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.


Tko su sve noćne Julije koje noću lutaju tvojim pjesmama, prostorima Zmija kao i onima Ptica? Kome i što sviraju; što priziva njihova melodija i je li ona, uostalom, jedna ili su mnoge?

Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih leit-motiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz 'devet Julija' u 'noćnu Juliju' znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa. 

Koje pjesnike sama prepoznaješ kao formativne, kojim se imenima ili tekstovima voliš uvijek iznova vraćati? I moje najdraže: što čitaš posljednjih dana?

Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, Gogolj i još nekoliko njih.

Razgovarao: Marko Pogačar

photo: Tea Gabud
Ana Brnardić (Zagreb, 1980.) diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na FFZG, gdje pohađa doktorski studij književnosti. Pjesme je objavljivala u mnogim časopisima, a prevedene su na više jezika. Dobitnica je nagrada 'Goran' za mlade pjesnike, 'Slavić' i 'Kvirin'.

Objavila je sljedeće knjige: Pisaljka nekog mudraca (SKUD Ivan Goran Kovačić, 1998.), Valcer zmija (Matica Hrvatska, Sisak, 2005.) i Postanak ptica (HDP, 2009.).

Pjesme Ane Brnardić iz zbirke Postanak ptica pročitajte u našoj Zadaćnici.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 201068538 4020014594701625 8451201262244780504 n 25.06.2021.

Razgovor o 'Knjizi praznika' Marka Pogačara

Ako ste propustili predstavljanje 'Knjige praznika' uživo na Booksi u parku, evo prilike da to nadoknadite!

Video
Homepage pp 04.11.2020.

Pjesnikinja petkom - Dijalozi poezije i glazbe

U Booksi je održano glazbeno-poetsko izdanje tribine 'Pjesnikinja petkom' s temom dijalozi poezije i glazbe.

Piše: Booksa

Kritike
Homepage birch forest nature 12.05.2020.

Poezija s previše nepoznanica

Poezija u zbirci 'Vuk i breza' Ane Brnardić uvijek-već klizi iz okvira u koji je se pokušava smjestiti.

Piše: Vladimir Arsenić

Video
Homepage 55641802 988016728075579 5176394425948962816 n 04.04.2019.

VIDEO: Ana Brnardić u Booksi

U Booksinom programu 'Poezija na živo' gostovala je pjesnikinja Ana Brnardić.

Piše: Booksa

Iz Revije malih književnosti
Homepage 3191888631 c9da5eb20b o 08.09.2016.

Lopovi

S engleskog preveli Marko Pogačar i Sergej Timofejev (Revija malih književnosti 2015: Estonija - Litva - Latvija)

Piše: Booksa

Kritike
Homepage kafka preobrazaj 31.01.2016.

S one strane ogledala

U pjesničkoj zbirci 'Uzbrdo' Ane Brnardić vanjski svijeti služi i postoji da bi se predstavio intimni svijet lirskih subjekata. 

Piše: Marjan Čakarević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu