Petak
18.04.2008.

Antonija Novaković: Uvijek je riječ o Drugome




A+ A-

Prilično je neobična situacija da 'Gorana' za mlade pjesnike 'odnese' netko tko prethodno uopće nije objavljivao, kao što je kod tebe slučaj. Kako to da do sada nismo imali prilike čitati tvoje otisnute tekstove, a pred nama je dorađen, zanimljiv i relativno koherentan rukopis koji će, po svemu sudeći, ubrzo biti kompletiran u očekivanoj knjizi? Koji su razlozi ovog predgoranovskog 'samobunkeriranja'?

Pisanje poezije je za mene primarno sredstvo emotivne higijene, opipavanje vlastitoga bila i, kao takvo, dugo je bilo potpuno intrinzična aktivnost za uspješnost koje nije bilo potrebno nikakvo prepoznavanje ni priznanje izvana. Zapravo, dugo ono nije niti bilo osviješteno na takvoj razini da bi, prilikom ili nakon pisanja, ono što je u tom procesu nastalo nazvala pjesmom. Jednostavno na sebe nisam gledala kao na nekoga tko piše. Prije na nekoga tko se čisti od dnevnih utisaka, procesuira neke pojave i pokušava presložiti mozaik misli i osjećaja u neku sliku koju zatim ostavlja iza sebe ili ju ugrađuje u nešto veće koje tek treba doživjeti.

Zatim se desio blog. Iz nekih posve drugih motiva. Krećući s pretpostavkom da bi tamo ipak bilo bolje objavljivati nešto što bi ljude zanimalo, proza se nametnula kao logično rješenje, pa sam počela pisati priče, iako mi se oduvijek činilo da mi je pripovjedna linija poprilično tanka i da nemam talenta za fabularno. Ali sam svejedno pokušala i svidjelo mi se. I to je trajalo neko vrijeme.

Posljedica svega bilo je osvještavanje i poezije kao načina vlastitog izražaja, jer sam se počela pitati da li bi to što stvaram moglo funkcionirati i kao nešto što bi ljudima bilo interesantno. Kad se sve zbroji, neobjavljivanje nije posljedica ničega drugog doli tog kratkog perioda u kojem sam pokušala pisati onako kao sam htjela da to pisanje zvuči, ali i činjenice da baš i nisam imala neke pretjerane ideje gdje bi sa tim pjesmama mogla pokucati. Mislim da sam poprilično lijena u tom smislu, da se nije desio ''Goran'', vjerojatno bi ponovo otvorila blog i tamo nastavila ispunjavati potrebu za javnošću. Zapravo, sigurna sam da bi baš tako napravila.

Pjesma kao album prvi put viđenih, veoma intimnih imaginarnih fotografija? Fragment se, čini mi se, nameće kao temeljna gradbena jedinica zadržavajući, i kao dio funkcionalne cjeline, na neki način svoju strukturu i autonomiju. Jesu li iščašenja i pregibi ovih pseudonarativa posljedica strukture svijeta ili čisto tekstualna strategija? Može li se isto uopće u potpunosti razdvojiti?

E, baš to. Pisanje kao camera obscura, pjesma kao fotografija. Fragmentarnost je moja nužnost, nameće se na više razina kao izvedba ekspresije. Kretanje je vrlo bitna stavka u svemu. Stvaram kao da snimam eksperimentalni film, vozeći se u autu, bilježeći scene kadrirane kroz suvozački prozor. Ili hodajući. Ovisna sam o pješačenju, volim duge besciljne prolaske kroz raster grada. Volim promatrati način na koji se fasade mijenjaju pod utjecajem vremena i prometa, način na koji se ulice transformiraju u misao o čovjeku. Pamtim sve te dojmove i poslije ih slažem u mozaik. Radi se o nekoj vrsti hiperrealističnog pointilizma, o jednom potpuno asocijativnom nizu koji ima ishodište u najsnažnijem utisku toga dana. Ne radi se o nikakvoj svjesnoj strategiji, radi se o tehnici imanentnoj onome što se da vidjeti na licima prolaznika, brzini kojom im se dešavaju utisci i načinu na koji ih probavljaju. Nešto prispodobivo situaciji kad uzmeš daljinski u ruku i mijenjaš programe. Drveće u brzom listanju, dijete trči za loptom, reklama za fast food, baloni nad gradom, avio kompanije sa jeftinim letovima, nasmiješene službenice na šalterima, skijaški skokovi, led u čaši whiskeya, gljiva nad pacifičkim otočjem. Sve ti se odvrti pred očima. Brza učinkovita smrt, samo što se nakon nje pretpostavlja da ćeš i dalje nastaviti normalno funkcionirati. Treba sve to moći progutati.

Sva ta raskomadanost slika i osjećaja koje pokušavam sašiti u cjelinu zapravo je realna slika onoga što vidim oko sebe. Bilježim sve one trenutke koje mi se čine prekretnima, koji eventualno imaju snagu da ih netko pročita, vizualizira i kaže: aha! Zadovoljna sam sa bilo kakvim zaključkom. U okruženju u kojem se od ljudi ne očekuje da promišljaju i ne osjećaju ništa osim onog korporativno isplaniranog, ovo je samo moj neznatni pokušaj da se trgnem. Moj način da bilježeći pojavnosti urbane psihoze malo zastanem, udahnem i uživam u zamrznutom trenutku. Prije nego se sjetim da moram nastaviti dalje.


Ako se, sudeći po tekstu, ne varam, poprilično si upoznata sa suvremenim hrvatskim pjesništvom, pa i tekstovima prethodne goranovke, Marije Andrijašević. Kako izgleda tvoj osobni pjesnički kanon i kako se oblikovao? Smatram da je važnost tog naoko konvencionalnog pitanja u razgovoru s proizvođačima teksta nemoguće precijeniti, stoga, što si čitala i što trenutno opterećuje tvoj noćni ormarić?

Pokušavam pratiti ono što se dešava, u književnosti općenito, pa onda i poeziji. Što se tiče novijeg hrvatskog pjesništva, čitam sve za što saznam i uspijem nabaviti. Sa strancima je malo drugačije. Imam tu manu da ću uvijek dati prednost nečemu što mi zvuči egzotično nego što ću u ruke uzeti zbirku nekog susjeda.

Marijinu knjigu sam nabavila prije nekoliko mjeseci i jedna je od onih u kojoj za mene ne postoji slabo mjesto, jedna od onih koju želiš na polici jer znaš da ćeš te pjesme htjeti uvijek iznova čitati. Ista stvar je sa tvojim Pijavicama nad Santa Cruzom. To je bilo nešto potpuno drugačije od svega što sam našla u našem pjesništvu. Općenito mi se čini da nam nedostaje neke svježe krvi. No, naravno da imam svoje favorite, neke ljude koje čitam jer su najbliži mom osobnom senzibilitetu. Tu je nevjerovatna Marijana Radmilović i njena Bolest je sve uljepšala. Takva mi je još uvijek zbirka Tatjane Gromače Nešto nije u redu?.  Da ne ispadne da favoriziram samo žensko pismo, Uzimaj sve što te smiruje Ivice Prtenjače mi ima savršenih momenata.

Ono što trenutno ipak još uvijek najviše volim uzeti i iščitavati je Antologija suvremene portugalske poezije Tatjane Tarbuk. Portugalcima sam se zarazila još od Pessoe koji mi je apsolutni literarni genije. Knjiga nemira dođe mi nešto kao katekizam. Možeš otvoriti bilo koju stranicu i pročitati rečenicu i onda ostati u njoj koliko ti paše, koliko ti ona već vremena uzme. Jednostavno uživati. Njegovu Tabacariu jedno sam vrijeme, dok sam još bila blogerica, imala citiranu kao osobni manifest. Nao sou nada. Nunca serei nada. Taj njegov namješteni odmak od ozbiljnog, ta filozofija ironije, nešto mi je strašno privlačno.

Sjajno mi je što je ta antologija dvojezična, jer ono što nađem, uvijek nastojim čitati u originalu. Nebitno što ne znam jezik, uvijek mi je zanimljivo čuti kako nešto zvuči izvorno. Mislim da poezija ide puno dalje od značenjskog, da se taj neki opći ton podvlači pod tijelo pjesme i možeš ga naslutiti u samoj melodiji riječi i uživati u njoj.


Kad smo već kod Pessoe, isti je, glasom jednog od svojih heteronima, jednog od četiri ravnopravne poetičko/identitetne autorske emanacije, Alberta Caeira, izrekao, što me se tada vrlo dojmilo, misliti znači imati bolesne oči. Čini mi se da ni tebi ova misao nije strana. Kako funkcionira Caeirova 'pomaknuta pastorala' u suvremenom urbanom kontekstu? Ide li joj, prije svega vizualna, dinamika svakodnevice u prilog? Jesu li različiti blogovi koji se otvaraju i zatvaraju, nastaju ili brišu afektivnom gestom vrsta odgovora na stanje aktualnog 'rascijepljenog subjekta'?

Svaka velika istina, ako je istinu uopće moguće na taj način kvalificirati, osjeća se kao velika laž, i sam Pessoa kaže: pjesnik je hinitelj pravi. Razlomljenost ja upravo je razlog tome. S druge strane, raslojavanje subjekta nužno je da bi se pronašla ona točka koherencije ili onaj dio identiteta koji se osjeća najviše svoj. Kao neka vrsta preispitivanja samog sebe, možda i trajnog. I sama se svakodnevno nalazim u situaciji da izgovaram i promišljam stavove radi neke vrste dijaloške igre, polemiziranja radi, sa samom sobom ili sa drugima, ili pak da isprobam kako mi odgovaraju, koliko je moguće da stanem iza njih.

Misliti znači imati bolesne oči. Znači imati bolesne uši, bolesne nosnice, bolestan jezik i jagodice. Zen koji govori iz tog Caierovog stiha nešto je čemu zapravo težim, ali sam gotovo sigurna da ga neću dostići. Iako je sinestezija osnovni način na koji doživljavam i interpretiram svijet oko sebe, urbane su scene do te mjere kontaminirane čovjekom da je nemoguće izbjeći personifikaciju kao neku vrstu komplikacije onoga što bi po sebi trebalo biti jednostavna stvar ili pojava. Nabrajam stvari, ali ipak ne mislim da su one same vlastiti skriveni smisao i vrlo mi je teško othrvati se složenosti socijalnog okruženja i blaženo se smiješiti praveći se da znam o čemu pišem, iako to uopće ne znam. Baš suprotno, pisanjem pokušavam razriješiti neku unutrašnju situaciju, iako se to nastojanje nekad iskazuje jednostavnim nizanjem asocijativnih slika, banalnošću svakodnevice, i zato mi je bliži Pessoa kao Alvaro de Campos. Fragmentiranjem uvijek pokušavam prikazati osjećajnu kaskadu, od fine emotivne plime do egzaltacije.

Različiti blogovi na kojima sam ostavljala svoj trag, baš su kako kažeš, samo jedan od načina da se prakticira ta raskoljenost na jedan potpuno benigan način. Imaš uvijek to neko virtualno mjesto koje podnosi svaki tvoj afekt. Čar potpune slobode koja tamo postoji, sastoji se djelomice i u tome da se možeš ugasiti kad god poželiš i time simbolički okončati i jedan vlastiti dio. Nakloniti se i otići, odrezati tu svoju produženu ruku, drugu glavu, i nestati.


Eksplicitan iskaz lirskog protagonista (koji se u ovom slučaju, čini mi se, gotovo može izjednačiti s autorskim) na jednom mjestu kao bitnu komponentu vlastitog identiteta određuje previše čitanja Bukowskog. Tekstualna ili izvantekstualna identifikacija?

Bukowski me fascinira kao jedan strašan lik. Da se točno tako izrazim. Govorim sad o njegovoj biografiji. Čitala sam neke intervjue, slušala ga kako čita svoje tekstove i kad sve to spojim sa njegovim pjesmama, prozu baš i ne poznajem tako dobro, onda se on pretvori u tu ogromnu planinu od čovjeka koja može sve i preko koje se nikad nećeš popeti da vidiš što ima iza jer ćeš smrznuti pri samom vrhu. Ta neka istovjetnost koju osjećaš sa autorima koje voliš kod mene se uvijek odnosi na ono kako ja njih iščitavam, kako pronalazim sebe u tome što su napisali. Nešto saznam i iz biografskih podataka, znatiželja je znatiželja, ali uvijek je tekst taj u kojem se odvija komunikacija i poistovjećivanje.

Pa onda ispada da, kad u pjesmi kažem da je sve u redu, osim što previše čitam Bukowskog, mislim da sam ja previše ja i to je onda jedna od onih situacija koje bi voljela da ljudi prepoznaju kao simulaciju. Postoji puno mjesta u pjesmama, zapravo je to moj dominantni način izražavanja, koje smišljeno funkcioniraju kao scena za predstavu. I nešto se odigrava, ali nije jasno što je gluma a što stvarnost. Tome je tako jer mi je bitno naglasiti da se i te neke problematične i teške situacije mogu i trebaju sagledati iz različitih kuteva, odglumiti kroz različite uloge, biti ja, biti onaj drugi, biti mi, biti svi, pustiti i u jedan ozbiljan trenutak igru i razbiti tragediju pretvaranjem je u sredstvo učenja o sebi. Ne mislim da je išta toliko tragično kao neshvaćanje da ništa zapravo nije tragično.

Poezija je na nekoliko mjesta u rukopisu eksplicitno ili implicitno označena poljem artikulacije svojevrsnog mazohističkog principa. Stalno je prisutna opreka između pasivnosti i rezignacije (koja se, naznačena u naslovu, javlja kao jedan od učestalih provodnih motiva) i aktivnosti samog proizvođačkog čina pisanja, snažnog protagonista koji se osvjedočuje upravo aktom stvaranja, legitimira autorom. Koliko je poezija zaista prostor otklona i bijega, utvrđivanja, potvrđivanja, ali i disperzije pretpostavljenog  identiteta?

Svoju poeziju prvenstveno doživljavam kao mjesto borbe, kao dokaz vlastite žilavosti. Sjedam za tipkovnicu i olovku uzimam u ruke kao da navlačim boksačke rukavice i udaram u vreću. E sad, počesto sam ta vreća sama ja, jer nekako mi se čini da je to jedino pravo mjesto revolucije. Ono unutra. I nekad je potrebno zaraditi par masnica, slomiti koju kost da bi se desila neka bitna promjena. Ona nabolje. Pisanje mi je jedan gotovo tjelesan postupak, pišem u trenucima kada imam jaku potrebu pasti nasred ceste, razbiti koljeno, rasjeći usnu. Dotaknuti asfalt i stvari vidjeti iz neke sasvim nove perspektive. Ne možeš biti uvijek uspravan, uvijek si tepati da ideš u dobrom smjeru. Treba se nekad spotaknuti, a čini mi se da je u današnje vrijeme ozljeda nešto sramotno, ljaga. Pa ljudi sve svoje rupe pokušavaju samo zažbukati i to čine s takvim uvjerenjem da na kraju i sami sebe uvjere da je sve u redu. I to me ljuti i žalosti u isti trenutak. Ne zagovaram sad neki egzibicionizam, već osvještavanje na individualnoj razini postupka vlastitog opstanka koje podrazumijeva amplitude, i padove i uspone, koje nekad možda treba i umjetno inducirati, da si ispitaš granice i saznaš gdje se sve možeš dovesti. Nikakav self help, već brutalno nježna igra sa samim sobom.

U pjesmama se, osim toga, ne provlači samo taj mazohistički element nego se radi i o dvosmjernom poremećaju. Kažem da je poezija sadomazo loptica. Kažem to jer mi je strašno zabavno reći, zabava je brzi način dekadencije, a meni je potrebno svako toliko pronaći kraj, da bi se mogla ponovo započeti. Ako pak u tom procesu pogodim nekad i u srž stvari, možda čak i slučajno, onda je to ono što osjećam kao uspjeh. Uvijek se pokušavam baviti analizom, ne samo samoozljeđivanja, već i brutalnošću koju se prakticira prema drugome/drugima, pa onda i promjenom uloga i na taj način dobivanja i još jedne nove dimenzije svog tog emotivnog hrvanja. Jednostavnim rječnikom rečeno, poezija je šav, zavoj za ono što bi inače nepotrebno završilo amputirano zbog neliječene sepse. A čovjek u svemu pokušava ipak ostati čitav, nastaviti se, naučiti, ići dalje.


Žudnja za herojem, ljubavnikom, drugim, koji je prispodobljen ovisnosti, nekoj prljavoj šprici. Nalazimo li se u području dominacije Drugoga? Što je s raspršenim subjektom, odakle izvire njegova slabost? Je li Drugi samo ispražnjena funkcija ili nužna komponenta vlastite koherencije?

Uvijek je riječ o Drugome. Ja se ogledava u svemu oko sebe. Uvijek je riječ o ljubavi, osjećaju koji to preslikavanje čini, ne bezbolnim, već neizbježnim. Način na koji doživljavam slučajnu scenu na cesti, prolaznike, cjelokupni ambijent grada koji čini jedno jedinstveno tijelo, vrlo je blizak dodiru kože čovjeka kojeg voliš, koji je osjećaj prispodobiv sa religijskim iskustvom.

Drugi je neophodno mjesto susreta sa samim sobom. Odnos sa njim uvijek potiče svijest o sebi i prostor je rada na onome što želiš postati. Da bi se definirala na pravi način, treba mi kontekst, treba mi okoliš u odnosu na koji ću se odrediti kao ta i ta. Ako na razini svjesnog postoji znanje o tome što čovjek od sebe želi, što mu treba da bi se ostvario na sve one načine na koje se može ostvariti, onda će i ići prema onim situacijama i ljudima s kojima će mu to biti ostvarivo. Drugi je taj koji me tjera da nešto učinim sama sa sobom a osjećaj koji prema njemu imam jedini je pravi alat koji tome služi. Ja se određuje prema tome što osjeća i nastoji taj osjećaj eksplodirati u sebi, a kako zapisivanje pozitivne strane priče nije moje polje interesa, onda se bilježi ono negativno, uništenje koje je posljedica krivo usmjerenog intenziteta. Moglo bi se reći da su ovo pjesme o promašenim ljubavima, o tematiziranju trenutka kad ritualno briješ glavu, zamataš se u crne plahte i bez suza plačeš nad najljepšim muflonom u sebi, kojeg su ubili jer to tako ide u sportu, a ostale puštaju da prežive da bi mogli reći da su ljudi a ne zvijeri.

U međuvremenu čitam da je upravo 'legla' još jedna nagrada. Naime, nagrađena si nagradom za mlade pjesnike ovogodišnjih Struških večeri poezije. Postaje li 'iskorak u poeziju' agresivan? Traži li previše izvantekstualnog vremena? Opterećuje li? 

Što se tiče nagrade za pjesničkog debitanta na Struškim večerima poezije, sve se zapravo desilo vrlo brzo i iznenađujuće. Zahvalna sam Nikoli Madžirovu što je vjerovao u moje pjesme, pa ih preveo i predložio za nagradu. Vrijeme koje je proteklo od odluke da se uopće pojavim negdje s tim pjesama, pa do ove dvije nagrade, dosta je kratko i osjećaj koji je još uvijek najjači u meni vezano za sve ovo što se dešava je čuđenje. Da su se nekome te pjesme stvarno svidjele. Jer ono što se u meni paralelno sa potrebom za pisanjem javlja, je i ona druga strana priče. Pomislim na Marteka: sramim se što sam pjesnik. Ne mogu se sada sjetiti niti jedne druge aktivnosti koja bi bila manje priznata kao funkcionalna u današnjem svijetu, manje korisna. Postoji etiketa koju daju tim i takvim ljudima, 'pjesnik'. Sad se vraćam izjavi s početka ovog razgovora, uvijek je to nešto u meni koje sugerira da je pisanje poezije poremećaj. Pa ipak se svejedno odabirem baviti njome.

Svakako da u zadnje vrijeme puno energije, umjesto na pisanje, odlazi i na te neke popratne aktivnosti, od kojih bi neke najradije izbjegla, jer nemam nikakve želje za eksponiranjem bilo čega osim svoje poezije, ali nisu one tako ni brojne ni naporne da ih ne bi preživila. U svakom slučaju, ono što me veseli je prilika da upoznam neke nove, drage i interesantne ljude. To je nešto što nikada ne propuštam.

Razgovarao: Marko Pogačar
Fotografije: Marija Mladina


Antonija Novaković (1979) rođena je u Zagrebu gdje živi i radi. Dosad nije objavljivala.


Pjesme Antonije Novaković pročitajte na ovom linku.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.