Petak
26.12.2008.

Bojan Žižović: Veš-mašina za stanarinu




A+ A-

Tvoja prva pjesnička knjiga, Apsurd, pojavila se 1993., u doba dok još nisi smio službeno posjedovati oružje, a do legalnog američkog piva dijelila te cijela olimpijada. Do knjige U slučaju da ne postoji prošlo je 15 godina. Je li postojao duži prekid u pisanju ili je posljednja knjiga rezultat jednog polaganog procesa, dugogodišnje akumulacije?

Nije bilo prekida u pisanju, nego nisam vidio smisla u objavljivanju. Tek me Franci Blašković nagovorio na taj đavolski čin ukoričavanja svog štiva. Prije sam izlazio pred publiku, nešto izgovarao, oni su kao pljeskali i to mi je bilo dovoljno. Naravno, uz nekoliko piva za honorar. Ova posljednja zbirka nastala je i od nekih starih, a bogami se dalo ugurati i nešto novih pjesama. Nisam siguran jesu li baš sve trebale ući u knjigu, ali što je tu je. Sad je objavljena, pa neka je.

Završio si srednju umjetničku školu, u Ljubljani studirao slikarstvo, a u Veneciji specijalizirao stare grafičke tehnike. Baviš li se uopće strukom ili te, u doba apsolutne dominacije slike, progutao zloglasni trag jezika i pisma?

Ne razumijem pitanje. Pa i pisanje je ta ista struka, pogotovo poezija. To je kao da slikaš, samo što umjesto kista u ruci držiš pensire (misli). Ne, neću biti zločest prema slikarima. I oni drže pensire u rukama. Jednostavno nisam bio talent za slikanje, pa sam morao puno raditi. Zato sam odlučio pisati. I ide mi. Mislim, tako to meni izgleda. Da se razumijemo, obožavam slikarstvo, možda čak više volim pogledati dobru izložbu, nego poslušati lošu poeziju, ali mislim da ne bih bio sretan da sam ostao s kistom u ruci. Ovako sam barem nesretan jer pišem.

Poezija ti je narativna, često bazirana na dosjetci, naginje neselektivnom evidentiranju, katalogiziranju, nerijetko je dana u formi proznog fragmenta. Jesi li razmišljao o prozi?

Svakodnevno razmišljam o koječemu. Možda se tu našla i misao o prozi. Ne razumijem zašto poezija ne bi mogla biti narativna. A što se tiče dosjetke, ona me progoni čitav život. Bježim joj ja tako po uskim ulicama stare Pule, ali ona me dočeka iza kantuna, pa se svom snagom zaleti u mene. Jednom sam joj čak uspio pobjeći kući. Zaključao sam vrata i zatvorio sve prozore. Ujutro me dočekala ispred vrata. I opet sve po starom.

Naveo si i neselektivno evidentiranje, od čega sam se odmah naježio. Vidiš, nikada se ne bih sjetio da postoji i selektivno neevidentiranje, kao čista suprotnost neselektivnom evidentiranju. A tek forma proznog fragmenta… To me totalno raspametilo. I inače mi se sviđa forma, a kad još uz sebe ima prozu i fragment, onda me uhvati euforija.

Jezik zbirke varira od standarda, preko pulskog urbanog idioma do žešćeg čakavsko-talijanskog dijalektalnog 'zavičarenja'. Oralnost i usmjerenost usmenom izvođenju evidentni su. Jednu si pjesmu čak opremio didaskalijama, i to u izvedbi, uvjerio sam se, može vrlo dobro funkcionirati... Može li tvoja poezija postići puni učinak ograničavajući se na relaciju tekst-oko?

Ajme što si mi sad dao posla. Evo, trčim po rječnik da nađem sve te pojmove koje si mi zadao u pitanju. Puni učinak moja poezija postiže kad je se ne čita. Onda ona doživljava vrhunac. Možda se može nešto postići i ako njome nekoga gađaš u oko, ali taj efekt će imati učinka jedino ako gađaš cijelom knjigom, a ne samo jednom pjesmom. Uglavnom, mislim da ona nešto postiže, što je evidentno i po tome što se ljudi trgaju da kupe tu zbirku. Jedan mi je poznanik nedavno ponosno kazao da je za moju knjigu izdvojio punih 106 kuna, nakon čega me upitao zašto toliko košta. Nervozno sam ga upitao je li uopće pročitao knjigu, na što mi je kazao da ju je pročitao cijelu, zbog čega se i upitao zašto je tako skupa.

Zbirka je, počevši od imenovanja ciklusa, izrazito 'temporalno' organizirana. Međutim, usprkos proklamiranoj dijalektici kategorija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uglavnom si zaokupljen upravo prošlim. Čak 18 pjesama počinje priložnom oznakom 'jučer', a kroz cijelu zbirku se uspostavlja svojevrsna cikličnost, pa i, moguće, statičnost, osjećaj perpetuacije i iscrpljivanja svakodnevice. 'Provincijski' tempo ili 'vječno vraćanje istog'?

Opet mi zadaješ glavobolju.  Ima tu i provincije i vječitog vraćanja. To što čak 18 pjesama, iako bih ja rekao samo, počinje s 'jučer' ima jedino veze s mojim načinom pisanja. Naime, tako sam počeo pisati nekakve dnevničke zapise, jer mi je trebao jedan dan odmaka da bih sve pohvatao.

U Glasu Istre imaš čak tri kolumne, što te, čini mi se, čini jednim od najproduktivnijih naših kolumnista, pogotovo ako isključimo one koji pišu i u drugim državama. Čime se bave? Posebno me zanima ona s povrćem...

Voćke i povrćke (da, dobro si čuo, povrćke) su jedini moji stalni sugovornici. U jednoj svojoj kolumni, koja ide već nekoliko godina (s jednom pauzom), razgovaram s voćkama i povrćkama o sasvim običnim stvarima. I meni je fino, a ni one se ne žale. No, u mojim se novinama ne bi složili s tobom da je riječ o kolumni. Njima to više izgleda kao kozerija, ili humoreska, jer smatraju da kolumna ne može biti neozbiljna. Što se tiče drugih kolumni, jedna se bavi isključivo ribarstvom, dok u drugoj pišem priče – onako, što mi padne na pamet.

Osim toga, baviš se i istraživačkim novinarstvom. Neki dan su te fizički iznijeli iz pulskog katastra. Kako novinarstvo interferira s poetskom praksom? Poznavajući tvoju pjesničku strategiju, rekao bih da to nisu sasvim odvojene sfere... Osim toga, spremaš i dramski tekst o jednoj veš-mašini, čiji je osnovni motiv također preuzet iz jedne novinske priče. Pričaj...

Ne bih govorio o velikim istraživačkim podvizima u novinarstvu, jer bi to zaista bilo pretenciozno. Mi lokalci se bavimo lokalnim temama i to nikome, osim nama, nije zanimljivo. A one tete u katastru su zločeste, ali neću o njima. Bolje da pričam o veš-mašini koja mi je, moram priznati jako prirasla srcu otkako mi je jedan čovjek došao u redakciju s 'ekskluzivnom' pričom. Naravno, nisam je objavio, ali sam zato krepao od smijeha čitajući sve sudske dokumente koje mi je podastro. Naime, on je iznajmio svoj stan jednoj obitelji koja očito nije redovno plaćala najamninu. Da bi tome stao na kraj, sa svojim je sinom jedan dan pozvonio na njihova vrata i zamolio ženu da mu preda veš-mašinu kao garanciju za plaćanje stanarine. Ona im ju je predala, ali je ta obitelj ubrzo iselila iz stana i otišla u nepoznatom pravcu bez veš-mašine. Uslijedila je tužba u kojoj je obitelj tužila svog najmodavca da im je oteo veš-mašinu. Najmodavac je na sudu obećao vratiti mašinu, ali nije znao na koju adresu bi je trebao vratiti. U međuvremenu su se bivši najmoprimci žalili sudu da nisu dobili svoju mašinu, te su tražili da im najmodavac isplati novac na koji je procijenjena mašina. I tako dalje.

Otac ti je također pjesnik i novinar. Upravo mu je izašla nova pjesnička knjiga, Marchi na biciklu. Pitanje se samo nameće... Vaše su pjesničke prakse prilično različite. Sukob 'starih i mladih'? Komentirate li si međusobno tekstove? Čitate li se uopće? Volite li se 'pjesnički'?

Ne stignemo se ni vidjeti, a kamoli čitati ili, ne daj bože, komentirati. Priznat ću ti ipak da sam pročitao njegovu zbirku. I sviđa mi se. Ne znam što mu bi da ponovno počne pisati pjesme. Valjda je vidio od mene.


Dugi niz godina surađuješ s Francijem Blaškovićem i kolektivom Gori ussi Winetou. I neke pjesme iz ove knjige prethodno su uglazbljene na Francijevim albumima. Postoji li razlika u pristupu tekstovima namijenjenim uglazbljivanju, ili ih biraš naknadno? Francijeve su ploče neka vrsta majstorske radionice; znam da te često pritišću dedlajnovi, česti 'Franci je' iz istoimene pjesme. Kako se snalaziš s pisanjem 'po narudžbi'?

Pristup je takav da nema pristupa. Franci kaže da mu trebaju pjesme i ja mu ih u što kraćem, ako ne i nešto kraćem roku isporučujem. Nije da moram, ali želim. Navukao sam se na to. Ne bih rekao da je to pisanje po narudžbi, već više po naredbi. Franci kaže deset pjesama, ja kažem pet. I bude ih koliko treba. Nismo opterećeni time da pjesme moraju biti stilski dorađene i odrađene, ispeglane i uštirkane. Nama su odlične i mi se njima ponosimo.

I za kraj, jedno brzopotezno: što čitaš?

Sve što čita prosječan hrvatski čitatelj. Dakle, već se neko vrijeme borim sa Sotonskim stihovima.

razgovarao: Marko Pogačar
foto: Glas Istre

Bojan Žižović rođen je u Puli, 28.06.1975. Mislim da je to sve (ako izuzmemo sve drugo). Skoro nezaposlen. Studirao sve i svašta i svugdje pomalo (Venecija - grafika, Ljubljana - slikarstvo, ruski jezik i južnoslavenske jezike). Objavljivao negdje sigurno, samo se ne sjeća gdje. Voli prirodu i društvo; učiteljica je bila dobra. Piše ponekad pjesme i vrlo rijetko priče. Lijen je, ali i radišan ako se plaća. Ima položen vozački ispit. Trenutno radi kao novinar u dnevnom listu Glas Istre. Objavio dvije knjige pjesama, Apsurd i U slučaju da ne postoji (AGM, 2007).

Izbor pjesama Bojana Žižovića pročitajte u našoj Zadaćnici.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.