Četvrtak
07.10.2010.

Dinko Telećan: Grana na kojoj sjedimo




A+ A-

Imajući u vidu tvoje tri do sada tiskane pjesničke knjige kao i rukopisnu knjigu pod radnim naslovom Rečenice, ne mogu se oteti dojmu da je konstanta tvojeg pjesničkog projekta, različitim strategijama provedeno, svojevrsno razjezičavanje jezika, njegova redukcija, rješavanje vlastitog balasta (pa, ponešto paradoksalno, i kad je izraz gotovo barokan), a na koncu i samoga sebe; posezanje za cijelim, jedinstvenim, riječi koja se sama sa sobom stapa u objavljenom visu jednote. Nije li takva težnja transcendenciji prvotne riječi, na neki način, piljenje grane na kojoj, kao pjesnik – prije svega, dakle, jezično biće – i sam sjediš?

Jest, no ima li jednom biću paradoksa kao što je pjesnik primjerenije radnje od piljenja grane na kojoj sjedi? Dublje i ozbiljnije: nije li iskušavanje svih mogućnosti jezika, svih mogućih riječi, strategija, igara, čaranja i raščarivanja i razjezičavanja, zapravo potraga za jednom jedinom pravom riječju – bezdana i, možda, beznadna potraga po kojoj se, uz ostalo, pjesnikovanje razlikuje od pripovijedanja, obrazlaganja i raščlanjivanja? Da ostanemo na tvojoj slici: pilim granu ne da bih zajedno s njom pao, nego da bih poletio.

Kako u pjesničkom, tako i u tvom esejističkom radu sveprisutna je osovinska opreka suvremenog i tradicionalnog; upravo je sklonost tradicionalnim oblicima i motivima te njihovom kombiniranju s onima trenutno zastupljenijima, a bez tipične postmodernističke instrumentalizacije istog, ono što te najočitije izdvaja iz dominantnih poetičkih matrica, ukoliko iste postoje. Što nam može ponuditi tradicija izbjegnemo li je promatrati tek kao stovarište obrazaca; neiscrpnu postmodernu riznicu?

Tradicija, ali ne ona u tzv. tradicionalističkom, okoštalom smislu, može nam ponuditi upravo – poeziju. Svijest o tradiciji – a ne pokorno tapkanje po utabanim putovima i tavorenje u zavjetrini provjerenih formalnih okvira – može značiti otpor sveprisutnom pretvaranju poezije u prozu bezrazložno razlomljenu na stihove koji to nisu, otpor redukciji poezije na puki tekst, otpor utišavanju iskonske glazbe, bolje kazano muzike u pjesništvu, i iznad svega stremljenje prema re-sakralizaciji poezije i poeta. Prema rehabilitaciji onoga što se nekoć zvalo poeta sacer. Ako je takav danas uopće moguć.

Osim relativno česte upotrebe vezanog stiha; aktivacije pravilnog metra i upotrebe rime, te njegovanja retorički nerijetko prenaglašenog, visokorafiniranog modernog izraza, svojevrsni otklon k prošlom prisutan je i na motivskoj ravni, kao i u tretmanu metafore. Mogu li one, i do koje razine, ikada biti zaista iscrpljene? Što nam danas na uho šapuću Garcia Lorca, Jiménez, američki (post)simbolisti, i ostali čije je tragove moguće, snažno upisane ili tek jedva vidljive, slijediti tvojim tekstom?

Šapuću nam (nam?) ono što još možemo čuti, zaglušeni raštimanim pjevovima: da idemo dalje od njih, ali tek kad smo od njih dosegnutu čistoću i radikalnost pjeva dosegli; dalje, a ne niže, to znači ili u šutnju ili u još smionije poniranje, ako se na njega odvažujemo. Čudnovato, ali danas smionost kao da znači smionost da se ide niže i još niže, tj. u banalnost i preslikavanje neposrednog, a 'suvremenost', malne pristojnost, odsustvo svakog razlikovanja višeg i nižeg, da ne kažem vidljivog i nevidljivog – a nije li posao pjesnika, da sad staromodno ustrajem u tom 'otklonu k prošlom', govoriti (dosad) nečuvenim jezikom o (dosad) nevidljivom? 

Uz ove odjeke 'klasičnih' formi nalazimo i brojna asemantička, zaumna, zvučnim ili grafičkim podudarnostima motivirana rješenja. Čini se da, bez obzira na tezu iz uvodnog pitanja, jezičku gestu nije bilo moguće tek tako ušutkati... Usput, koliko polažeš na poetičku matricu na koju se uvriježilo, pomalo promašeno, referirati kao na onu iskustva jezika?

'Rješenja' koja spominješ tek su iskušavanja i okušavanja na putu prema 'svom' jeziku, odnosno onom jeziku koji čuješ kao jezik na kojem (još) mogu progovarati stvari. Ono što je promašeno, pak, to je svakako svođenje (poetskog) jezika na sebe samog, u raznim inačicama, pravcima i –izmima, koje u stvari znači kazivanje nikoga (tj. neautentičnoga) ni o čemu (ne o ničemu, jer to je već poezija), to jest golo brbljanje, ma kako 'ludičko' ono bilo.  

Još je jedna konstanta tvojeg pisma, pjesničkog i esejističkog. Naime, putopisne i pejzažne vedute sve su ti prije no strane. Neke pjesme eksplicitno su, paratekstovima, uokvirene određenim putnim kronotopom, a širi okvir daje im knjiga Lotos prah i mak, zbirka putopisnih crtica s potkontinenta...

Put mi je važan u svakom vidu – egzistencijalnom, spoznajnom, razbuđujućem pa onda i poetskom, naravno i u smislu inspiracije, izvanjskog poticaja za otkrivanje unutarnjeg. No nipošto ne mislim da je putovanje u izvanjskom smislu nešto nužno za pjesnika, ili za bilo koga uostalom; nužno je meni, jer kad stojim na mjestu svladava me drijemež i skamenjujem se, a time se skamenjuju i moje riječi. Svaka čast onome koji prozire i prozirući opisuje svijet a da se ne miče iz svoje sobe, svojega becirka ili kojega god (samo)zadanog okvira – ja to, bar zasad, nisam u stanju. Putovanja na Potkontinent, koja sam pokušao opisati putopisom, značila su mi, kako to rado sebi i drugima prispodobljujem, podizanje staklenog zvona sa svijeta. Buđenje, dakle, i izlaganje svim ljepotama i strahotama toga svijeta u njihovu brutalno ogoljenom vidu.

Već prema logici putnih ruta koje su te, čini mi se, na više razina uvelike obilježile, također je sveprisutna 'lažna' dihotomija istok – zapad; njezina dekonstrukcija, ali i više ili manje osviješteno poigravanje zatečenim njihovim mitemima, ideologemima i stereotipovima. Je li moguće, u umreženom svijetu (odnosno, u umreženom isječku svijeta) biti pjesnikom 'jedne' kulture?

Ovisi o tome što razumijevaš pod 'jednom' kulturom. Kao pjesnik, kultiviran si 'svojim' jezikom – a naknadno, naravno, i drugima koje na putu više ili manje usvojiš. Jezik, naravno, nikad nije samo jezik, on je iskustvo svijeta i način gledanja svijeta. Pjesnik, po mogućnosti, u svome pjesnikovanju sabire svakovrsna iskustva i gledanja. A u svijetu koji spominješ, onom 'umreženom' kojemu je sve teže biti dorastao unatoč svim olakšanjima koja se nude, zadaća je pjesniku, čini mi se, dvojaka: umrežiti se – da ne bi bio autističan i da bi vidio iznutra – i istovremeno se ne dati uhvatiti u mrežu – da bi bio slobodan. Ili: jasno vidjeti mrežu, ali ne biti u njoj.

Javljaju se također pjesme na engleskom i španjolskom jeziku, te na različitim narječjima i idiomima materinjeg. Što ova istupanja iz ukotvljenosti vlastite jezične svijesti nose? Povlači li jezični odmak i neku vrstu poetičkog izmještenja?

Svakako. Odista govoriti, a pogotovo poetski pisati nekim drugim jezikom, znači doslovce drukčije vidjeti svaku stvar oko sebe. To je neprocjenjivo iskustvo. Čovjek propiše na drugom jeziku – govorim, jasno, o pisanju književnog teksta, a ne o izvanjskoj nuždi – kada se ono što hoće reći može reći samo na tom jeziku, kad ono što se u njegovoj riječi izriče naprosto zahtijeva da bude izrečeno samo na tom jeziku i ni na kojem drugom. Može, naravno, biti i eksperiment posrijedi, kao što je to kod mene u nekoliko navrata bio slučaj. Dragocjen eksperiment, u svakom slučaju. 

Na jednom mjestu eksplicitno postavljaš pitanje kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik? Istu pjesmu zaključuje pitanje što uopće znači biti pjesnikom? Pa, poigrajmo se na trenutak đavoljeg odvjetnika, možeš li ovdje, izvan metafore (ako je moguće iz nje potpuno izići a opet ostati čitav), ponuditi vlastitom protagonistu odgovor?

Ne dolikuje sebe citirati, a još manje nuditi analizu i interpretaciju svojih stihova, ali sam na to primoran radi male ispravke: protagonist, naime, zaključuje svoju meditaciju pitanjem koje je odgovor: "ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom?" Nakon onog prvog pitanja, postavljenog 'jučer', nakon bojanja ograde, on 'danas' uviđa da su znoj što ga prolio prilikom bojenja, kapi kiše koje su padale na ogradu i kapi vode na njegovoj koži dok se tušira jedna te ista voda koju i kroz koju on vidi, i još više, jedna sebe-videća voda, voda koja sebe vidi kroz pjesnikove oči. 'Voda', tako i glasi naslov pjesme. U podtekstu stoji i to da su bojanje jedne ograde (ili čišćenje jednog zahoda, svejedno), tuširanje i motrenje kiše pjesničke radnje ukoliko im se pristupa širom otvorenim očima, uz budnu spremnost na pretakanje toga motrenog i činjenog u riječ te na pretakanje riječi u čin i motrenje: "što drugo uostalom?" Sada smo već izvan metafore, čini se. A čini se i da sam ti već zamalo dao 'svoju' definiciju pjesnika.

Uzevši u obzir obilje visokokulturnih referenci rasutih pjesničkim tekstovima, ali i ostatak tvog interesnog polja, na neki bismo način očekivali hiperracionalni pjesnički um, habitus poeta doctusa. Nasuprot tome, tvoj pjesnički protagonist (a tu je nit moguće slijediti i izvan pjesničkog pisma) inzistira na impulzivnosti, prijemčljivosti, inspiraciji, on, kako kaže Čergu čitaonici pretpostavlja, zvjezdopis rukopisu. Radi li se o nesumjerljivim ili ipak konvergirajućim diskursima?

Radi se, jednostavno, ne o jednom, nego o raznolikim protagonistima, ili, ako hoćeš, o jednome koji se preobražava, pa je sad blazirani sveznadar koji se dokono i visokoparno poigrava zalihom svojih referenci, sad neumiveni urlator usred stepe kojemu je mrsko i ono malo pismenosti koju je stekao, divljak koji samo zna da, kao što netko reče, ptice ne bi mogle letjeti kad bi govorile, jer bi im riječi otežale krila. A obojima je do tih krila, da ne bi tresnuli na tlo uslijed onoga na početku spomenutog piljenja grane. 

Mnogo prevodiš s engleskoga i španjolskog jezika, za prevodilački rad si nagrađen i godišnjom nagradom društva prevoditelja. Međutim, mali dio toga otpada na liriku. Jesu li razlozi isključivo (ne)komercijalne naravi? Kako, uopće, gledaš na pjesnički prijevod, njegove specifičnosti i zamke? Koliko mu priznaješ autonomije?

Kad bih bio rentijer, sigurno bih prevodio isključivo poeziju. Ovako to činim kad se sluči prilika ili kad me neka lirika naprosto izazove da je pokušam ozvučiti u 'svom' jeziku.
Na pjesnički prijevod gledam kao na avanturu koja u pravilu završava krahom. No priznajem i izuzetno rijetke i čudesne iznimke od tog pravila, kao i nepatvorenu poeziju koja katkad nastane kao plod prepjevavalačke muke.

Što trenutno čitaš i čemu se voliš često vraćati? Što te, po tvojem vlastitom mišljenju, od literature, pa i, zašto ne, drugih stvari, presudno oblikovalo kao pisca? Ako zamolim za brzopoteznu skicu tvog osobnog pjesničkog kanona?

Trenutno su mi na stolu i kraj uzglavlja pjesme Petra Gudelja, Pjesme i antipjesme Nicanora Parre, Joyceov Uliks kojega, iako sam anglist, nikako da dočitam... Vraćam se, koliko mi sad pada na pamet, Béli Hamvasu, Novom zavjetu i Dostojevskom, od pjesnika Hölderlinu, Rilkeu, Jimenezu, Ujeviću, Nastasijeviću, Dizdaru, ali nikom od njih prečesto, jer još nisam dotaknuo štošta od temeljne lektire. Od formativnih utjecaja svakako ništa bez glazbe, uzgajanja pomidora i pojedinih susreta koji za rast znače više od cijelih biblioteka.

Razgovarao Marko Pogačar

**

Dinko Telećan rođen je 1974. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i anglistiku. Objavio zbirke pjesama Kreševa (Igitur, Zagreb, 1997.), Vrtovi & Crvena mijena (AGM, Zagreb, 2003.) i Iza (AGM, Zagreb, 2005.) knjigu Sloboda i vrijeme (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.) te zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (Sysprint, Zagreb, 2009.). Pjesme su mu objavljivane u brojnim domaćim časopisima, a kraći izbor preveden je na njemački, mađarski i katalonski.
Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika. Prevodio, među ostalima, J. L. Borgesa, H. Džubrana, R. Flanagana, E. Sabata, J. Cortázara, S. Žižeka, D. H. Thoreaua, W. Morrisa i J. G. Frazera. Povremeni je vanjski urednik filozofske edicije u sklopu izdavačke kuće Jesenski i Turk te vanjski urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca, čijega je Upravnog odbora član od 2004. godine. Dobitnik je prve nagrade na natječaju časopisa Zarez za najbolji esej 2005. Na Sajmu knjiga u Sarajevu 2006. nagrađen za najbolji nefikcionalni prijevod godine (Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt). Od 2002. godine član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 2009. član Hrvatskog društva pisaca.

***

Iz Kreševa (1997.)


tmina te nema
ti je paraš kristalom 
i zatvaraš
pa se nahodiš u tišini
i vapijućem zrcalu
u sredini koja je izgubila
svoje krajnosti
ćutiš odjeke Praska
al neće te sjaj
akane ti svjetlo ništi
zastao si
ušutio
ustuknuo
gubitak tmine
preboljeti nećeš


jutarnje nabrajanje
razgođena jutra
kad zijevom staklenog uma
gutam svijet gutam ga i gutam
sasvim usput
kad načas u stranom plamenu proplamsao
prebirem potom po svom pepelu
(jutrom češće po onom u pepeljari)
ili se zaboravljam u gitari                                                                              
(okreni je - ispast ću iz nje)
i predugo traženim usnama 
bio bih i ja usputan da mogu
i gutao samo sjemenke

ah strahota: gusjenice mi ne govore ništa
niti nerođeno dijete mog prijatelja
gdje si Budni


zastave
sjena svake zastave je crna
poput savjesti vladara
zabodene u crnu zemlju buncanja
vijore se šarene laži
a srce puka njima se vjenča i puca
dok srca što vide sve više šute
jer im se crno piše
pod sjenama zastava

Iz Vrtovi & Crvena mijena (2003.)


voda
kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik
pitao sam se jučer 
kad jasno kao voda vidim da
sve se biva kad se jest što jesi
i kapi kiše na ogradi koju sam jučer obojao
i kapi znoja što sam ga prolio dok sam je bojao
i kapi vode koje su blistale na mojoj koži
kad sam se okupao poslije bojanja
ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom

lisabonski sarkofag
neka mi gospode dade tvoja gesta
da prepoznam taj čas tobom vođen
i ugasiti se pođem i tebe lišen
dvije hiljade milja od mjesta
u kojem vele da sam bio rođen
i u kojem promokao sada dišem

u kutu lisabonskog samostana
nabasah ljetos na svoj sarkofag
na dlaku mi po mjeri ko za vrag
grli me od tjemena do tabana

sklopih ili mi ti sklopi tada oči
i sunovratih se natrag gdje luči ne sjaje
u mračnu vodu u pradrevno jaje
uljuljan u najsjajnijoj samoći

neka mi tvoja gesta gospode
podari još jednom dodir te vode
jer puštam otada na sve strane
a najviše na svoje luzitanske rane


bjegunac
pleme hijena njuši njegov umor
na tragu bjegunca oštre im se zubi
njihov smijeh skoro dječji kao sablasni humor
ječi i srce mu se u trku glasno gubi

"o da sam duh da mi krv ne mirìše
da sam bez mesa i sluha da sam sjena
da me se ne čuje izdaleka gdje zatravljen dišem
ne bih kleo sudbu hijenina plijena"

istom kad je pomislit stigo i zausti
da je izlaz u preobraženju
stignut je bio od neke nježne čeljusti
i pretvoren zauvijek u hijenu


Iz Iza (2005.)


Amaranta
Ti –
ružosnena mnogorijeka
gromoživa travotkana
morelična srpobrida
suncosilna oblozračna
srcosita vodopisna
šumocrna lomnostruka
krošnjokišna ognjokrila
stjenosiva staklokršna
zlatopusna voćonosna
listošumna grudoslasna – 
nemoja 
 
Ti si kao dan
proveden u voćnjaku
prije plodova


Shanti
iz jedne vječne plave teme
nadolje niče zelena munja
u pijesak se zatiče pa izbija
na nasmiješena usta male Shanti

Bog koji pati blista kroz ta usta
a kroz slamnati krov njene tamne zjene
sežu prema stablima banana

namještaju je na prljavoj postelji
a ona sklapa tanke ručice bogalja
i još tanjim glasom kaže: hvala

hvala što ste u očima donijeli
plavo sjeme i zeleno lišće:
osmijeh je sve što ću ikad dati svijetu
moja nota u vječnoj plavoj temi

Shantivanam, Tannirpalli, Tamil Nadu


brvnara
gradim brvnaru kraj potoka
od brvana iz svoga oka

u njoj ću urediti muzej
muzej blistavih zala
i hiljadu mračnih čudesa

na otvorenje su pozvani svi
koji jedan svoj trun istresu iz džepa
i ostave ga ispred portala

nakon zaziva muze
i nakon svečanog plesa
srušit ćemo brvnaru do zadnjeg crijepa

preko potoka ćemo zatim položiti brvna
dodati pokoju granu
i prijeći na drugu stranu


Iz Rečenica (još neobjavljeno)


prodiruća
kuhača u lećinoj kaši –
u rijeci vrbova šiba –
šaka u podmorskoj škrapi –
u srnećoj slabini strelica –
munja u crnoj zemlji –
misao u sunce zabodena


večera
jutro je i ulazim u kuhinju

pripremam večeru za tisuću ljudi
od skromnog noćnog ulova na pučini

dok je svitalo na putu prema kuhinji
brao sam kadulju lovor i motar
i slana slova u kamenu:
sve će mi dobro doći

kada dovršim večeru moram nestati
i za mene se ne smije znati

a ako sve bude kako treba
deset tisuća ljudi postat će galebovi

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.