Petak
24.04.2009.

E. Rudan: Poezija nudi slobodniju slobodu




A+ A-

Gotovo cijelo desetljeće ti je, nakon niza od triju dijalektalnih pjesničkih knjiga, započetog zapaženim debijem Sve ča mi rabi ovega prolića iz 2000., trebalo da se pjesnički oglasiš na književnom standardu. Kako se lirski protagonist Eveline Rudan (s)našao u ovom jezičkom izmještenju? Znači li uvrtanje standardu i otvaranje nekih do sada nenačetih stihovnih prostora, i je li nešto ipak ostalo 'rezervirano' za čakavski izraz?
To nije baš posve točno. Naime, jedna od tih zbirki, ona zajednička s Lipovcem i Peričićem, Posljednja topla noć imala je i  nekolicinu pjesama na standardu, a s druge strane, po periodici, na primjer u Quorumu i Vijenčevoj rubrici Na vrh jezika koju je uređivao Kruno Lokotar gotovo odmah nakon zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića, objavljivala sam i pjesme na standardu. Druga je stvar što mi je intezivnija intrinzična motivacija za pisanje nego za ukoričavanje. Uglavnom, kad treba objaviti, odnosno spremiti za objavljivanje onda se usporim i odlažem. Nije to dobra osobina, ali nekad iz nje proizađu i sasvim lijepi međuljudski odnosi. Tako sam i zbirku u rukopisu Breki i ćuki poslala izvrsnoj pjesnikinji Nadi Galant da ih pročita i da malo komentiramo, ona me nagovarala da ih pošaljem na natječaj Drago Gervais, a bilo je još dva dana do kraja roka pa sam se ja nešto nećkala i izvlačila, na što ih je ona isprintala, nazvala da kažem naslov i šifru i rekla 'ja ih šaljem, a ti kako hoćeš'. Kako je zbirka dobila prvu nagradu, uz nju je išlo i objavljivanje, pa se moja tendencija odlaganja objavljivanja nije dospjela ostvariti. 

Što se tiče otvaranja nenačetih stihovnih prostora, ne postoje teme ni oblici koje unaprijed rezerviram za jedan ili drugi jezik na kojem pišem. Ti jezici u mom slučaju funkcioniraju prema dozivu: kad me dozove jedan, ja mu se odazovem i neko vrijeme traje to naše druženje, a onda kad glas drugoga postane sirenski neumoljiv, krenem prema njemu. Ono što mi jest važno i u jednom i u drugom slučaju to je da ne krećem pisati zato što uzusi to nalažu u nekom razumnom roku nakon  zbirke, nego po nuždi.  Uostalom to je bitan dobitak iz činjenice da samo pisanjem poezije ne možeš osigurati egzistenciju. Zato poezija nudi slobodniju slobodu (ovo je jezični i logički prijestup,  znam) i lako si dopušta inzistiranje na jakoj unutarnjoj nužnosti.

Čitajući tvoju posljednju knjigu, ne napušta me dojam da je u njoj snažno prisutno iskustvo oralnosti, govorne formulaičnosti, verbalne ritmizacije. S obzirom da se usmenom književnošću i profesionalno baviš; kako se ovo iskustvo uklapa u polje suvremene književnosti, prije svega poezije? Može li, uvjetno, parirati 'diktaturi pisma'?
Ne bih se baš složila da je snažno prisutno iskustvo oralnosti, ali svakako jest  prisutno iskustvo važnosti zvuka i ritma. Ta je potreba snažno utisnuta u poeziju, priznavali mi to u pojedinim ostvarajima ili ne. Volim kad pjesme dobro zvuče, kad riječi i rečenice trepere i slažu se dobro, to je vid  radosti u druženju s jezikom. Vid određenoga slavlja. No, s druge strane, čuvam se da to ne bude samo sebi svrha.

No, sa zadnjim tvojim pitanjem ne bih se baš  složila: mi ne živimo u 'diktaturi pisma', prije mi se čini da živimo duboko uronjeni u usmenost. U mnogim elektronskim porukama sugovornici se ponašaju više kao da razgovaraju nego kao da pišu, nerijetko bez pozdrava i odzdrava, posebno ako je riječ o izmjenjivaju nekoliko poruka zaredom. Forumi, portali pa i većina blogova (od kojih neke i sama rado pratim), kao i  brojna druga javna komunikacija duboko je usmena i po vidu intearktivnosti, trenutnog utjecaja na proizvedeno, načina prenošenja gotovo u smislu nekadašnjeg sjedenja oko ognjišta, samo što sad imaš i mogućnost da ne vidiš onog tko ti sjedi preko puta. Postoje i brojni pisani signali te usmenosti, kao česti izostanak ikakvih ili pisanim regulama uređenih znakova interpunkcije. Jezičari bi mogli reći da to može pogubno utjecati na pismenost, ali mene ne zanima toliko taj aspekt, koliko razlog. Zašto se tako piše? A čini mi se da odgovor nije samo u brzini, nego više u tome da se i pisanim signalima da do znanja da je riječ o drugačijem tipu komunikacije, onom koji osjeća da je uronjeniji u usmeno nego u pismeno.

Ono po čemu se usmenost današnjeg tipa najviše razlikuje od usmenosti prethodnih razdoblja su načini ulančavanja. Ova je usmenost horizontalnog tipa, a ona je bila vertikalnog. Jako revolucionarne ideje nisu prolazile ni u onoj, ni u ovoj. U onoj zato što bi odmah otpale kod tog prvog sjedenja i slušanja, a u ovoj zato što ih usisa šum prevelikog broja informacija. Zlobnici bi mogli primijetiti da kakva je trenutna prevaga žanrova u usmenom optjecaju, takva je i razina lijepog broja pisanih tekstova. Taj nekakav osjećaj istosti i površnosti. Praznine nakon čitanja.

U jednoj pjesmi lirski protagonist izrijekom naznačuje da kreće u 'pisanje priče vlastitog života'. No, očekivanje je – ako ga izgradimo na poetici tzv. stvarnosne poezije koja je, nastojeći sličan program realizirati 'vlastitim' sredstvima, u zadnjih desetak godina postala gotovo dominantom – u velikoj mjeri iznevjereno.  Knjiga je, koliko i vedutama svakodnevice, napućena i menažerijom bajke, predaje, književne tradicije... Je li 'priča vlastitog života' uvijek i priča vlastitog jezika?
Da, neizbježno. Ili svjesno ili nesvjesno ili onesvješteno. U prva dva slučaja (u prvom lakše) može se, ali i ne mora, dogoditi dobra poezija, u trećem - čini mi se - ne može. Ali, prostor poezije i jest u tome da uvijek iznova iznevjerava, ili barem prostor poezije koji je meni drag i kao čitateljici i kao onoj koja piše. Poezija priznaje na različitim razinama (oblikotvornoj, značenjskoj, korelativnoj) tu neuhvatljivost, nespoznatljivost, izmicljivost, odmaknutost, stanje između jave i sna, vrijeme između noći i dana. Zato u vremenima koja se prave da su jasna, postaje nedraga.
 
Književna tradicija koju tankim nitima (a trudim se oko toga da ne budu predebele jer je toga već bilo prije) potvrđujem ili se s njom finim signalima (barem su htjeli biti takvi) mimoilazim, koju koristim i kad se od nje odmičem i kad joj se primičem, tu je i zato što bih se samoj sebi činila bedastom da pišem kao da nitko prije mene ništa nije pisao. Uvijek me drži bojazan da ne otkrivam toplu vodu. Kako je do ovog trenutka pisanja, prošlo puno vremena i puno različitih modela i poetika, od kojih su neke bile glasnih i radikalnih zahvata, a neke (i to ne nužno samo one hermetične) bi teško osvojile bar malo komunikativnosti s čitateljima ovog vremena (najprije moje, kao njihove prve  čitateljice, jer jedan od razloga zašto pišem je i to prvo čitanje nakon dovršene pjesme), onda pronalazim različite strategije.

Dobar dio pjesama izgrađen je na dosjetci; protagonist/ica se, i kad razlaže egzistencijalne teme, ne prestaje igrati. Rješenja, uglavnom, dolaze iznutra, iz prostora pjesme, sam je jezik u njima onaj sveprisutni deus ex machina... Postoji li u tom povjerenju doza eskapizma? Ili, jednostavno, nije riječ o povjerenju, nego o nužnosti?
Mislim da je začetak odgovora na ovo pitanje u prethodnom. Igra mi nije strana, uglavnom se odvija na jezičnom, autoreferncijalnom planu. S jedne stane kao signal da smo u tekstu, to gotovo da pripada prostoru nužnosti, s druge strane, kao izmaknuće značenjskome ili dodavanje, što je u ingerenciji prostora slobode. 

Što se egzistencijalnoga tiče, upravo u tim pjesmama taj mi se ludički karakter činio važnim. On im priskrbljuje vitalistički pristup. Ili to barem želim vjerovati. S druge strane, igra  nudi i mogućnost da je se iščita kao bijeg, odustajanje ili iskaz nemoći, katkad i lažne nadmoći. Zato nisam sigurna da je riječ o eskapizmu. Dok traje ovaj razgovor, svako nekoliko minuta neko će dijete umrijeti od gladi ili od bolesti za koju cjepiva odavno postoje (a već i samo spominjanje toga može se činiti banalnim). A ti i ja ćemo se vratiti nekim svojim poslićima i dok budemo radili te svoje posliće, djeca će nastaviti umirati, osim što ću ja kupiti one pelene koje se lukavo reklamiraju cjepivom, a ti nešto slično toga tipa. Ključnih pomaka neće biti. I dok ih ne bude, cijeli je svijet prilično eskapistički. Njurganje o finoći nekog vina i padanje u nesvjest pred velebnom ljepotom prošetanog donjeg rublja ili gornjeg, svejedno, bježanija je koja utvrđuju tu nesreću. To je većini jasno.

Ja ne vjerujem toliko u to da određene ideologije ili svjetonazori proizvode zlo, koliko u to da mi ljudi uvijek iznađemo neki amblem (kako u pojedinačnim životima tako i u zajednicama) koji će opravdati naše zlo. Kao što se dobro znamo uvjeravati i da su mnoga naša dobra učinjena iz potrebe za nekim općim ili trenutno prepoznatim općim dobrom. No, težak je i gubitak takve iluzije. Težak u smislu opasnosti od paraliziranja.
I nije ovo naricanje protiv takvog tipa govora, tim više što mu ni sama ne mogu posve pobjeći, pa ni poziv na svako odustajanje, već više pikanje u moguće vrste eskapizma na mjestima na kojima ih teže prepoznajemo. 


Odjednom, završilo je vrijeme vedrih pjesama, stoji u prvom stihu pjesama atribuiranih kao nesusretljive. Što donosi ovo tamno vrijeme, u kojem krivnja sliči koprivi, žrvnjevi su bez žita, pa čak i smrt izmiče?
To tamno vrijeme je vrijeme jedne od postaja, stanica zbirke koja sveukupno ima šest poglavlja koja putuju od nepostojanih preko igrivih do nesusretljivih i nadajućih za kraj, kako se zove i zadnja pjesma iz tog ciklusa. Međutim, kako ni u eshatološkom smislu kraj nije kraj, tako i iza njih slijede odazvane. One tako prelaze krajnju točku kraja i s metafizičke i sa stvarnosne razine. Jer, čak i u svijetu u kojem je smrt krajnja točka, proizvodi duha joj, barem neki, izmaknu. To je poglavlje (jer ne mogu govoriti o ciklusima u pravom smislu riječi) uzelo u svoje ruke, upravo takve prostore nesusretljivosti, nesusretljivosti koje nisu baš posve rješive na kauču psihonalitičara, nesusretljivosti za koje ti ni u jednoj državi svijeta neće dati azil, nesusretljivosti za koje ti ne pomaže pripadanje trenutno nosivom kolektivu. Ne postoji klan, klika ni samopomoćna knjiga koje neke stvari koje su se dogodile prije tebe ili mimo tebe, a utječu na tebe, mogu riješiti na zadovoljavajući način. O prostorima koje grčke tragedije iskazuju kao o krivnji bez krivnje, iako bi Girard imao štošta pametno za pridodati takvim tumačenjima, o prostorima koje, čini mi se, najiskrenija knjiga Staroga Zavjeta stavlja u Jobova usta. Vidiš te prostore, prostore u koje ljudi, i ja s njima, zalaze, u koje ih nešto makne i ulovi ih. Ta je postaja u knjizi upravo zato da potvrdi da postoje, da ne odmahne lagašno rukom, da se ne usudi ponuditi samo savjetodavnu utjehu: Dajte si kuraja (jedan od najbesmislenijih savjeta uopće jer ako si samo tužan, onda će kuraj ovako i onako nadoći (kuraj ne samo kao hrabrost, nego svojevrsno razvedravanje). Dakle, priznanje takvih prostora čini mi se nužnim da bih završila na nadajućim pjesmama (poglavlje poslije toga), jer nada koja ne poznaje neku bezizlazost može biti vrlo šuplja. Naprosto je stvar etike u vremenu ultimativne potrebe za srećom, reći, eto, da  postoje i točke bezizlaznosti. Kao što je stvar etike i reći da postoje prostori sreće i da ih poezija smije rabiti, a taj je odnos u suvremnoj poeziji rekla bih točno obrnuto proporcionalan s nepoezijskim iskazivanjima. Dakle, u društvu ne smiješ priznati da si nesretna, a u poeziji ne smiješ reći da si sretna. Zbirka je na jednoj razini svakako pokušala propitati oba vida podrazumijevanosti. Je li joj uspjelo, to ću znati kad je budem čitala za par godina.

I, za kraj, što čitaš? Čime se trenutno baviš i kojim se tekstovima voliš vraćati? Osjećaš li neke od njih kao posebno formativne? U posljednjem ciklusu citatno se priziva kanon hrvatske, ali i svjetske lirike, od Mihalića i Šimića do Nerude. 'Hommage' ili prevrednujuće preispisivanje? 
Ovdje je ponajprije riječ o dijalogu s onim mjestima koji su mi se, iz vrlo različitih razloga, uhvatili uha. Neruda zato što ne možeš proći, ili barem u moje vrijeme nisi mogao, razdoblje adolescencije, a da te se ne dohvati, htjela ti to ili ne; Šimić zato što ima savršenu mjeru jednostavnog izraza i širine korelacije, ali konkretna pjesma je prizvana i zato što je s njom htjela biti testirana ona punjenost životom i to upravo na prvotnom tekstu koji govori o smrti; Mihalić zato što sam njegovu, inače sjajnu pjesmu, doživjela kao prilično mušku sliku svijeta, pa me zanimalo kako bi izgledala iz druge vizure, ali i opet u pomaknutom vidu; Carver kojeg se bojim i spomenuti s obzirom na količinu njegova prizivanja na ovim prostorima, ali spašava me to što je ovdje prizvana njegova pjesma, a ne neka od priča, zato što mu ta, a i neke druge pjesme, nije imala ništa što bih smatrala važnim, a tako je savršeno dobra. Pjesma Aide Bagić zbog gotovo otkroviteljskog trenutka kad sam je pročitala i to još dok je bila objavljena na Knjigomatu; Božica Zoko zato što je otkrivala neke važne prostore unutarnjeg. Bilo mi je važno i da kod tih odazvanih pjesama bude lepeza različitih poticaja i da ne budu birane prema važnosti koje poetike tih autora zauzimaju u prostoru književnosti pa čak ni u mom osobnom prostoru. Odnosno da pjesmu shvatim kao dovršeno i cjelovito djelo izvan ciklusa, zbirke, vremena, osobnog čitateljskog angažmana oko određenog autora. Prečesto mi se čini da konkretne pjesme gube bitku pred smještajnim im kapacitetima pa je u tom smislu ovo bio pokušaj propitavanja i takvog stava. U posebno formativne tekstove za čakavski uključujem još Ivaniševića, Petrasova Marovića, Rogića Nehajeva, Stojevića, Stefanovića, Petkovića. A početno pamtim intenzivna druženja s Traklom, Rilkeom, Blokom, Ahmatovom, Kocbekom, Kosovelom, Lorcom, Šimićem, Slamnigom, Elliotom, Miloszem, Severom, Dragojevićem, Žagar, Makovićevem, Malešom, Šalamunom. Neka od tih  intenzivnih druženja stara su najmanje dva desetljeća, poslije su bila uglavnom vraćanja i nisu svi dobro prošli s vraćanjima: naprosto se začudiš da autor kojeg si mjesecima zatravljeno iščitavao, nakon pet ili šest godina nema ni upola te snage kao što Lorca nije imao u drugom vraćanju. Ne znam što se dogodilo njemu, a što meni. S Dragojevićem, Šimićem i Kosovelom svako je vraćanje bilo dobitak.


Od novijih ima onih koje je nepristojno spominjati jer su mi bili urednici ili smo poslom povezani ili upravo razgovaramo, ali nekako se Mićanovićev Grad dobrih ljudi često  nađe na mojem stolu, sad posebno ne mogu spomenuti Jahića jer mi je urednik, ni ljude s istog hodnika poput Bagića ili Vukovića nije baš najpristojnije spominjati, kao ni Lipovca zbog zajedničke zbirke, ali zato mirne duše mogu spomenuti Tomicu Bajsića s kojim sam izmijenila tek par kurtoaznih rečenica, Rešickog koji me istodobno i ljuti i raduje (mislim na poeziju naravno, s čovjekom nisam izmijenila ni jednu riječ pa ga rado spominjem), Ivana Hercega (s kojim se odavno nisam čula) i  čije me Nepravilnosti baš vesele i nude određenu posvećenost koja mi je draga, Alena Galovića i način na koji izmjenjuje poetiku, samosvojnost T. Domovića u trenutku kad se pojavio i bio posve izvan tokova, volim izmaknutost, zaigranost i to što ne ostaje samo na tome Dorte Jagić, i intenzivne metaforičke spojeve Ane Brnardić, Šodana u mnogim pjesamama, Šalatovu Košulju tišine, promišljenost Miroslava Kirina i samosvojnost S. Petlevski. Neke pjesme Irene Matijašević čitala sam gotovo identifikacijski. Radujem se zbirci Perice Dujmovića koja bi uskoro trebala izaći i nadam se budućoj Tihane Ledić čiji sam ciklus prošle godine, čini mi se, čitala u Vijencu, nedavno su mi zatreperile na ekranu i neke lijepe pjesme Ivana Babića. Tu i tamo rado zavirim na Bogunovićev blog (čije pjesme i još više  neke priče imaju onu pomaknutost koja mi je draga). Volim još i iznenađenja Savičević Ivančević, Oblučarevu usredotočenost i ozbiljnost Ivane Bodrožić. Od onih koji pišu na kajkavskom rado pročitam Tomislava Ribića i Božicu Pažur, na primjer u lijepoj Manuteskturi s D. Načinovićem (Šinjori, Kalinskog i Peričića dovoljno spominju i drugi). Rado iščekujem Prtenjačine Okrutnosti da mi dolete na ruke. Posebno iskustvo imam sa Sorelovim Bakunjinom. Dakle, to je zbirka koju sam posudila u knjižnici (zapravo sram me bilo, zbog nepretenciozne fotografije na poleđini) bez velikih očekivanja  s obzirom na gotovo plakatni naslov, pa i s obzirom na prijašnja iskustva čitanja istog autora koje je otprilike izgledalo ovako: razumom i čitalačkim iskustvom znam da je to dobro napravljeno, ali nekako me se ne dotiče. I onda to gotovo izvanvremenski dobro iskustvo s Bakunjinom. Meteorski u dahu se bio prizemljio i Ljubo Pauzin. Trenutačno mi je na stolu Bajsićevo putovanje poezijom Latinske Amerike, a odzvanja Zemlja odsutnosti G. Mistral. O prozi nekom drugom prilikom.

razgovarao: Marko Pogačar

Evelina Rudan (Pula, 1971.) školovala se u Žminju, Puli i Zagrebu gdje je završila studij kroatistike i južnolavenskih filologija. Trenutačno radi na Odsjeku za kroatistiku FFZG-a. Pjesme je objavljivala u domaćoj periodici i na programima Hrvatskog radija. Poezija joj je zastupljena u nekoliko pregleda i antologija, a neke su joj pjesme prevedene na više stranih jezika. Za rukopisnu zbirku Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Drago Gervais za 2007. godinu. Dosad je objavila: Sve ća mi rabi ovega prolića (2000.), Posljednja topla noć (2002., zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt (elektroničko izdanje, 2003.), Breki i ćuki (2008.) te Pristojne ptice (2008.).
Izbor pjesama Eveline Rudan pročitajte u Zadaćnici.  

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.