Petak
30.01.2009.

Irena Matijašević: Orfej radi trbušnjake, Antigona sluša Bregovića




A+ A-

U intervjuu s Brankom Malešom potrebu da se pjesnički progovori smjestila si u sferu utjecaja 'velikog' tuđeg glasa, svojevrsnog otpjevavanja tradiciji, potrebe da se u tradiciju upiše ali i istodobno je se preispiše, da se njen kanon modificira. Koji su autori, odnosno njihovi dominanti glasovi bili presudni u ovoj 'tjeskobi utjecaja'?
Nisu pjesnici ti koji su me opteretili, nijedan pjesnički tekst mi nikad nije proizveo nikakvu tjeskobu, dapače, suprotno. Moje pravo čitanje poezije je počelo dosta kasno, a velik dio mojeg obrazovanja bilo je usmjereno prema sekundarnoj literaturi. Sama književnost je bila tek sredstvo za esejističke, književno kritičke ili književno povijesne uvide. Ne kažem da studij komparativne u moje doba nije bio poticajan za razmišljanje, samo kažem da me nije naučio cijeniti književnost, pri čemu ne mislim da neka greška nije bila i u meni. Od svih rodova, dapače, najmanje sam cijenila pjesništvo, mislila sam da je to nešto što svatko može, a za teoriju se moraš dobro pomučiti i školovati. Kad već govorimo o tjeskobi utjecaja, radi se onda o tjeskobnom utjecaju teorije, koji me odveo daleko od same književnosti, a najdalje upravo od poezije. Tome nije kriv samo fakultet, nego i ukupno pozicioniranje poezije, onako kako to počinje u čitankama, kad poeziju podijele na 'rodoljubnu', 'ljubavnu' i 'pejzažnu'. Užasavam se kad počnem misliti o tome kako u još uvijek mačoidnoj kulturi prolazi poezija. Vjerojatno mi je to još užasnije zbog toga što sam i sama tako razmišljala o poeziji.

No, nakon manje-više ozbiljnog višegodišnjeg bavljenja teorijom, i sudjelovanjem u nekim znanstvenim projektima, jednog dana me to prestalo impresionirati. Osjetila sam otpor i prema strogosti znanstvenog postupka i čistoći misaonog procesa… Počela sam ispitivati svoj nered u glavi, nastao od nagomilane misaonosti koja je ujedno i jako afektivna, jer misao ima svoj afekt, i shvatila da to više ne nalazim u teoriji, čak ni u esejistici, nego da vapim za čistom književnošću, i to baš onom koja kristalizira, zgušnjava pa se potom razmahuje…. Možda je onda riječ o tjeskobi koju je prouzročila teorija i logocentrizam, koji je, naravno, osviješten zahvaljujući upravo teoriji.

Tjeskobu uzrokovanu znanošću o književnosti, počela sam liječiti književnošću, i počela opet čitati naivno, pokušavajući vratiti ljubav prema tekstu, o kojem neću pisati kritiku, niti ću ga analizirati, ni svrstavati u stilsku epohu, niti mjeriti jambove i troheje, ukratko neću ga savladavati svojim znanjem, niti iskorištavati da bih potvrdila neku teorijsku paradigmu. I onda su mi pod ruke dolazili Pessoa, Montale, Ivanišević, Quien, Whitman, Tor Ulven, počela sam i uređivati malu emisiju antologijske poezije u jedan sat u noći, pa su onda nastavili dolaziti suvremeni brazilski pjesnici, pa Goethe u samoposluživanju, pa Dorta Jagić, Hrvoje Jurić, Milko ValentKrešimir Bagić, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača, Danijel Dragojević, Olja Savičević Ivančević i još stotine njih… I moj svijet je postao posve drukčiji, ljestvica vrijednosti se obrnula. Mislila sam da svatko može pisati poeziju. Sad mislim da se teorija lakše može svladati voljom i upornošću, iako naravno ne i vrhunska teorija, a dobra poezija je još više izvan područja voljnog htijenja.

Možda će ovo zvučati kao mistificiranje poezije, jer i u njoj ima tehnike, naravno, uvijek se može učiti od velikih uzora. Ukratko, nakon tjeskobe koju mi je proizvela književna znanost, sama sam u zrelijoj životnoj dobi ponovno učila čitati i pisati, 'razgovarajući' s mrtvim i živim pjesnicima koje sam čitala i priređivala za emisije. Zapravo, fakultet i nije mjesto na kojem se dobiva puno, tek smjernice za neki dalji razvoj, a kod poluizgubljenih duhova, kakav je bio moj, trebalo je proći put od teorije prema poeziji, od znanosti o književnosti do književnosti same. Nekako je iz toga nastala potreba i da sama nešto pišem. Zapravo, cijela knjiga mojih pjesama je neki hommage piscima, pjesnicima, i ne počinje bez veze pjesmom 'Orfej', hommageom samoj umjetnosti, koju možemo tumačiti, ali njezinu bit nitko nikad neće otkriti.


Uvodni ciklus tvoje prve knjige posvećen je nekim od ključnih mitskih ili pseudomitskih figura zapadne civilizacije, ali oni dolaze iz dosta različitih tradicija i (pod)nose različite karakteristike i konotacije. No čini mi se da je naglasak na nečem drugom – o njima se stoljećima, kroz različite diskurse, govori, teoretizira ih se, usustavljuje, renarativizira, a ovdje im je ponovno dan glas, mogućnost da se samointerpretiraju i 'operu' od tradicionalnih interpretacija, te pritom i sami prijeđu iz mythosa u logos...
Da, točno, pjesme o Orfeju, Ksantipi, Antigoni su pokušaji da ih se očisti od nanosa interpretacija i da im se omogući samo-interpretacija, samo-predstavljanje. Neki progovaraju sa suspregnutom ljutnjom što im je tako dugo bilo onemogućeno da to učine, to se osjeti kod Ksantipe, da se tek u ovom sadašnjem trenutku ona osjeća moćnijom od Sokrata. Kod Antigone je tako dugo čekanje da ona sama kaže što misli o sebi rezultiralo više nekom tugaljivošću i polurezignacijom. Kod Alice iz zemlje čudesa je na djelu dječji postupak skandaliziranja 'pravom' groznom istinom o dobroj djevojčici Alici. Pa i Anica iz Thompsonove pjesme progovara onako kako ona smatra da treba, iskačući iz okvira nacionalizma, i uskačući u neko suvremeno opće mjesto obrazovane djevojke iz Knina koja čita Derridu i zna da zbog toga neće lako naći muža. A Emma Bovary ima zavidno psihoanalitičko znanje i ljuti se pomalo na Flauberta zbog nekih njegovih nesmotrenih izjava.

Htjela sam dati priliku likovima da doista zažive, da književnost zasja novim sjajem, a da to neće nužno biti sjaj koji joj podaruje književna povijest i književna kritika, htjela sam mitske, književne i pop-kulturne likove možda i malo nasilno ugurati doslovno u život. Drugo, osloboditi ih svih uvriježenih tumačenja, nanosa, da se oni pročiste, što naposljetku dovodi do toga da se osamostaljuju od svojeg autora, djela kojem pripadaju i nalaze 'vlastiti' govor, a vlastitost se stječe kroz razliku i otpor, neku bitku s autorima, čitateljima, očekivanjima, kroz negaciju, ali ne potpuno, naravno, jer onda više ne bi bili oni. Alica je ipak ostala i Alica, Antigona Antigona i tako dalje. Bila mi je zanimljivo koliko daleko u toj slobodi možeš otići od originala a da još uvijek zadržiš dodir s njim, koji neće biti samo na nivou imena. Antigona ipak spominje i svojeg Eteokla, Polinika, Emma svojeg Leona i Rodolphea, one nisu sasvim izašle iz svojeg izvornog konteksta, odnosno iz djela u kojima također žive. U pjesmama koje sad pišem čini mi se da odlazim malo dalje, da me opsjedaju imena, ali da su ona pokidala svaku vezu s izvornicima, s prvim tumačenjima i zaplivala u nekoj svojoj slobodi u nepoznatom smjeru. A možda je na djelu u ciklusu o tim velikim likovima naše civilizacije bilo i nešto sasvim banalno: možda sam kao svojeg idealnog čitatelja zamislila nekog suvremenog srednjoškolca ili srednjoškolku kojemu nije jasno zašto čitati grčke mitove, antičku dramu i nadala se da će mu Orfej i Antigona koje sam im ponudila biti bliži i stvarniji, i da će nakon toga poželjeti ipak čitati književnost.

Tvoj je Orfej, kaže, pjesmom mijenjao svijet. Kakve su danas, i ima li ih, predispozicije za takvu promjenu? Može li koncept angažirane poezije još uvijek biti aktualan? Poezije kao društvene sile uopće? Drugim riječima, je li u pravu bio Adorno, ili Žižek kada je istu nemogućnost, upravo suprotno, svalio na prozu? I sam je Adorno, prošavši kroz velika vrata Celana, ublažio i revidirao svoju 'zloglasnu' gnomu...
Ovo je jako teško pitanje. Mislim da je najveći angažman poezije danas uopće uspjeti doći do čitatelja, i kad stigne nekome u ruke tko je voli i cijeni, da je već izvršila svoju malu 'misiju'. Znači, smanjio se broj onih koji životnu radost ili sreću izjednačavaju s definicijama radosti i sreće koje nam daju komercijalne televizije, časopisi za suvremene žene i muškarce s reklamama za automobile i parfeme. Smisao za umjetnost se stvara u obitelji, u školi, ali ako mediji rade protiv svega toga, ta bitka je vrlo teška. Ne vjerujem u drugi smisao umjetnosti osim da rafinira ljude, da ih senzibilizira, razvijajući usporedo kritički duh, odmak od proklamiranih vrijednosti koje su tog povijesnog trenutka in, i stvaranje vlastite ljestvice vrijednosti, svojevrsnog samo-izgrađivanja i selektiranja najboljeg što nudi vrijeme u kojem živimo. Jer osim što je ovo doba materijalizma, ovo je i doba većih sloboda, doba individualaca. Ako ste namirili osnovne egzistencijalne potrebe, moglo bi se reći da se možete posvetiti čemu god hoćete: slijediti orguljaše na njihovim turnejama po crkvama, možete brati i pripremati gljive, ići na klizanje i sanjkanje, možete proučavati žabe i insekte. Nema više velikih društvenih pokreta, nekog velikog gibanja masa na zapadu, i dobro je da je došlo doba individualizma. Što se tiče Adorna i mogućnosti za poeziju nakon Auschwitza, mislim da ne vrijedi gledati unatrag, da svaka generacija iznosi svoju umjetnost, da nema stanke u tom procesu, i nema katastrofe koja bi mogla ubiti nadu. Kad to govorim mislim na kalvarije u povijestima naroda, civilizacija, ali i pojedinačnih života, nada se uvijek vraća… 

Društveni angažman poezije? Budući da je riječ o umjetnosti za manjinu, angažman, kad bi i postojao, ne bi imao željenog učinka. Za senzibiliziranje javnosti za neka pitanja, ili angažirane poruke, danas nije zadužena poezija, ovo nije njezino stoljeće. Film i glazba su umjetnosti s velikim brojem konzumenata i na njima je veća odgovornost. 


Iz mitskog svijeta prvog ciklusa vrlo se oštrim rezom spuštamo u područje 'nama ravnih' i/ili 'lošijih od nas': susjeda, svakidašnjih situacija, poznatih i nepoznatih koji nas okružuju, i isti registar je zadržan uglavnom do kraja knjige. Jako mi se svidio ovaj prijelaz iz 'dedukcije' u 'indukciju'. Dobar dio pripada jednoj Sljemenskoj gostionici... Je li 'mali drugi' istinski Drugi?
Nisam to doživjela kao 'pad' na razinu običnih ljudi, nego više kao pad natrag u zbilju, u kojoj nalazim ljude jednake sebi, meni više ili manje drage, bliske, ili pak one bitno 'drukčije od sebe' (ne bih nipošto rekla lošije), neke simpatično vulgarne dimnjačare, šutljive, povučene tajnice, ekstrovertirane frizere, dostojanstvene osamljenike… Oni su mi svi zanimljivi, jer su definirani, svatko ima nešto što ga drži na životu: dimnjačara njegovi vulgarni vicevi, frizera njegova površnost i otvorenost, vlasnika gostione njegova lijenost, susjeda Boru njegovo igranje lota i kupovanje PVC stolarije od dobitka… Jedina je razlika njih i Orfeja, Ksantipe i drugih ta što ih nisam morala čistiti ni od čega. Mogla sam ih samo učiniti književnošću, učiniti od njih književnost, to jest poeziju. A to je bitno drukčije negoli pretvoriti književni lik u osobu s kojom si životno prisan, koja ti je 'tu negdje', oko srca, ili  iza ugla, kao što je meni bio Orfej koji radi trbušnjake i piše lošu poeziju od koje ipak očekuje puno… Ili Antigona koja sluša Bregovića.

Koliko mi je bilo zanimljivo tako se protuknjiževno igrati s Antigonom, tako mi je bilo zanimljivo i frizeru, dimnjačaru i tajnici dati ulaznicu u književnost. Zbog potrebe zaokruživanja knjige, prvi sam ciklus nazvala 'Naizgled drugi' jer to nije pravi drugi, ta Antigona je svatko od nas, ili ta Emma Bovary, to je i Flaubert a to sam i ja, i nisam, teško je reći gdje je granica. A ciklus o tzv. malim ljudima sam nazvala 'Drugi' jer sam shvatila da većinu njih ne razumijem, ne razumijem to na što se furaju, ali učinilo mi se, možda krivo, da nijedan od njih nije otuđeni intelektualac koji svaki dan dovodi u teško pitanje svoje odluke i odabire. Možda sam ja takva osoba, i zato mi je bilo lijepo promatrati ljude za koje mi se učinilo da ih ne muče sartrovske mučnine, i zato su zaslužili da uđu u pjesme.

Jedna od prvih impresija pri uranjanju u Naizgled jest najezda, informacijsko i podražajno preobilje. Kako i protagonistica na jednom mjestu kaže, anything goes. Je li ovo propuštanje svakodnevnog informacijskog preobilja u tekst samo realizacija spomenutog postmodernog mota, vrsta goldmanovskog 'realizma' koji se udaljava od istoimenog zbira konvencija i približava aktualnom trenutku formalno, preko njegove 'genetske' strukture, ili način polemiziranja s istim? Kako u tom kontekstu prolazi dobro staro načelo selekcije kao preduvjeta književnog teksta, pa prema tome i književnost sama?
Preobilje? Da, to su lavine riječi koje su navirale. Možda zato što sam prvu zbirku objavila tako kasno, i očito sam bila jako sretna što sam progovorila konačno glasom koji nosi cijelu knjigu, a ne samo krhotine, kako sam prije objavljivala po časopisima. Ne mogu to drukčije izracionalizirati. To je vjerojatno i danak vremenu, preobilju informacija koje nas okružuje, i moj tekst tu nekad izravno polemizira s tim, ali ne pokušavajući biti bolji od vremena u kojem nastaje, ni pribraniji, niti selektivniji… Nisam stvarala izbrušene kristale, nego se prepustila toj lavini, zanosu govorenja, ekspanziji koja je vjerojatno objašnjiva činjenicama osobne povijesti, kako bi rekao Rorty, i životnog trenutka, povišenih raspoloženja, pa čak i do stanovite kontrolirane maničnosti govora. Voljela bih da sam i dalja tako zanesena, ponesena, kako se to već kaže, ali nisam. Nakon širenja dolazi sužavanje, to su prirodni ritmovi. Knjiga koju sad pišem više poštuje načelo selekcije, ali to nije rezultat nekog promišljanja nove poetike, nego jednostavno slušanje nekog promijenjenog glasa koji se bavi novim temama. 

Na Trećem programu HR-a uređuješ nekoliko emisija. Jedna je posvećena poeziji a jedna se bavi svojevrsnom paraleksikografijom. Izbor iz potonje uskoro bi se trebao pojaviti i u obliku knjige. Pričaj nam malo o tome...
Knjiga će se zvati Riječi i riječi i rezultat je emisije koja se emitira ne Trećem programu već šest godina i naišla je na jako dobre reakcije kod slušatelja, a i priličan odaziv domaćih autora, književnika, ali i znanstvenika, koji u slobodno odabranom žanru pišu paraleksikografiju. O riječima kao što su lubenicečešalj, Iggy Pop, iguana, bankomat, autobuskrematorij, blebetanje, izmigoljiti, ljubavnik, sarme, samoograničavanje, patetika, brko, rupa, turbofolk i još oko stotinu i pedeset njih, pisalo je sedamdesetak autora u žanru kratke priče, autobiografske crtice, mikro eseja, ili žanrovskog hibrida, melangea. Sad je većina tih tekstova okupljena u jednu knjigu, i predstavlja neku vrst 'osobnog rječnika' ili 'privatne enciklopedije'. Knjigu izdaju Hrvatski radio i AGM, a trebala bi izaći ovih dana. Ne bih govorila puno unaprijed, vidjet ćemo kakve će reakcije izazvati, ali ako je suditi po slušanosti emisije to je tip knjige koja će naći svoje čitatelje.

Rukopis na kojem radiš, čini se, donosi zamjetan poetički odmak. Obilje je reducirano, postupci su 'radikalniji', na jednom mjestu se, štoviše, kaže slava onom koji ne piše ništa. Možemo li uskoro očekivati knjigu i što bi nam novog ona mogla donijeti?
'Slava onome koji ne piše ništa'. Više to ne mislim, pjesma iz koje je taj citat  je završila u smeću. U novoj knjizi se bavim identitetom, pozicioniram u odnosu na životinje, i čini mi se da proizvodim jednu izrazito 'žensku' knjigu, sa svim raznoraznim sadržajima i stilovima koje ženskost provocira u meni, ali i šire.

razgovarao: Marko Pogačar

Irena Matijašević, rođena 1965. u Zagrebu. Diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu.  Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala u Quorumu, Vijencu, 15 dana,  Zarezu, Poeziji i drugim časopisima. Radi kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavila je zbirku pjesama Naizgled (AGM, 2007). Pjesme su joj prevođene na slovački i njemački jezik.

Izbor pjesama Irene Matijašević pročitajte u našoj Zadaćnici.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.