Petak
11.07.2008.

Ivica Prtenjača: Čudan osjećaj smirenosti




A+ A-

Nakon tri knjige poezije i jednog romana, nedavno je u riječkom HNK praizveden i tvoj prvi dramski tekst, Nedjeljni ručak. Kako si se (s)našao u ovim ekstenzivnijim formama? Koliko je iskustvo lirskog, kondenzirana sintagmatika, imalo udjela u njihovom konačnom oblikovanju? Može li se Nedjeljni ručak promatrati kao neka vrsta uprizorene, mimetske lirske poeme?

Ne znam, o tom iskustvu pisanja doista malo znam. Ili malo to znanje koristim. Svako novo započinjanje nečeg što je kasnije bila knjiga tražilo je izum nekog novog jezika. Ili, točnije dogradnja na krhotinama koje su prokuljale iz podsvijesti, želje ili patologije. Što se tiče pisanja drame ono ima neku svoju ograničenu slobodu kojoj ja barem zasad ne vidim jasne granice. Kod poezije je to mnogo otvorenije, pisati pjesme za mene je i dan danas najvitalnije kreativno iskustvo. To je srce i osnova svega što ja mogu napisati ili reći. Možda je staromodno ili posve neinspirativno, ali poezija je moja osnova u svemu što radim. Taj način mišljenja i reduktivnost u izrazu smatram svojom prednošću, na kraju i mnogo je ekonomičnije, u glavi krojiš i sastavljaš, ne brljaš po ekranu ili papiru bezveze. Uvijek sam se i grozio viškova, mislim da upravo mnogo viškova govori o dezorijentiranosti pisca, o tome da on nabada to zrno zlata pod zemljom, a ne da zna gdje će ga tražiti. Također, tužno je znati, da su neki pisci bili zanimljivi upravo i samo u tim prekoračenjima. Pogledaj ljude oko sebe, čini li ti se da je normalno pisati pjesme? Mlad si pa ću ti malo pomoći, da, to je jedna od nekoliko preostalih stvari koje je normalno činiti.


U posljednjoj pjesničkoj knjizi, Uzimaj sve što te smiruje, konačno si, kako je dobro primijetio Maleš, 'otkrio' rečenicu. Frenetično nizanje začudno montiranih, interpunkcijskom cezurom neopterećenih fragmenata zamijenjeno je smirenijim, staloženim, nekom 'novopronađenom' egzistencijalnom težinom obilježenim iskazom. Rešicki je jednom rekao da u pedesetoj prestaje pisati poeziju... Koliko nove pjesme osjećaš obilježene 'realnim' egzistencijalnim pomakom? Da li vrijeme, od točke do točke, i u okvirima teksta nezadrživo izmiče?

Eh, vrijeme vrijeme... Tu je sva ljepota, tom prolasku i u tom pomaku. Ništa ne uspijevamo zadržati, ta bujica je, usudio bih se reći, već neprirodno jaka. U posljednjoj knjizi pjesama istina je, otkrio sam rečenicu, imao sam ja pokušaja i prije, ali i jedna točka u poetskom tekstu činila mi se kao nasilje nad njim. Da ti ne govorim o velikom slovu, ili o nekoj misli koja nije bila iskrzana i uzvišena, posve patologizirana željom ili čežnjom.

Maleš je u pravu, to nije ništa novo, njegova je poetska detekcija rijetko promašila, točnije, ne znam kad. Rekao je on meni i mnogo važniju stvar od otkrića rečenice, rekao je: Imao si dramu, sad si se spasio radeći zgode sa stvarima, ti si, je li, sad u sobi...

E tu je pogodio posve, ali ja znam da je ljudima sve jasno, ta glupa ideja da se u poeziji skrivamo, a ne svlačimo uvijek mi je bila dosadna. Naravno, jasno je da emocija sama po sebi nije dovoljna, presudan je način. A tu se vraćam na prvo pitanje, ponovit ću, svaka moja knjiga je pokušaj da se izmisli novi jezik za novi svijet. Ona je također i putovanje. Zato mi malo znače i top ljestvice i sve tome slično. Nismo mi ovdje bezveze, tako razmišljam, mi spašavamo vlastite živote, ako u tom spasimo još pokoji, to je to.

Što se tiče prestajanja pisanja poezije, ne znam što bih o tome rekao, mislim da se to ipak ne može preduhitriti i znati, mene je nekoliko puta iznenadilo tako da sam mislio da se neka od muza zajebava sa mnom. Šalim se malo, ali poezija je život, ona prestaje sa životom, to mi se čini, kad sam ja u pitanju jedino točno. Ja neću odustati od poezije, možda će ona od mene, ali to je druga priča. U svakom slučaju, padati kroz stihove meni i dalje ostaje jedan od najljepših osjećaja koje znam, na kraju je li dolje more ili tvrdi kamen, ne odlučujem ja.


Za knjige poezije nagrađen si nagradom Salona mladih, Kvirinom i, za posljednju zbirku, nagradom Kiklop. Nedavno si, prilično polemički, moderirao okrugli stol koji je sučelio žirije dviju aktualnih i potencijalno relevantnih književnih nagrada. Imaju li nagrade u hrvatskoj zadovoljavajuću 'težinu', ili su samo prilika za osvajanje komadića prostora spektakla? Tko ih dodjeljuje? Koliki je u svemu udio tržišnog mehanizma?

Oh nagrade! Ma nagrade! Jednom je Miki Manojlović rekao da nagrade nisu važne ako ih imaš, to mi se svidjelo jer se i sam tako osjećam. Lijepo bi bilo da te nagrade nisu samo prigodne nego da nose i nekakav novac, i to ozbiljan. Tada bih ih mogao promatrati oslobođen ideje da one išta znače za sam tekst. ali ovako, kad je to sve dosta tužno zapetljano, ne znam ni sam. Nisu važne nagrade, lijepo ih je dobiti jer tada možeš svojim najbližima i ti biti malo bliži, oni tad mogu pomisliti da nije istina to što ih neprestano opsjeda; da imaju posla s jednim neobično zagasitim tipom koji tamo tipka u nedogled dok se oko njega događa život.

Dakle nagrade priznajem i volim unutar socijalnog konteksta života pisca, za ostale stvari, ne držim do njih. Nikad mi nisu sa sigurnošću mogle posvjedočiti o vrijednosti neke knjige niti su mi je uspjele preporučiti za čitanje, ono što su pak uvijek uspjele, uspjele su mi pokazati u koliko malenoj i predvidivoj kulturi živim. Točnije, pokazale su mi koliko ljudi misli kroz svakodnevicu, rasijanih ideja i stavova, koliko su pomodni, eto, to, ustvari.


Osim spisateljske prakse, i 'dnevni' posao te na raznim razinama upućuje na knjige. Dobar dio radnih sati provodiš na pozornici prezentirajući tuđe tekstove... Dogodi li ti se da knjigu počneš promatrati kao proizvod, smuče li ti se 'radna čitanja'? Koliko akumulacija 'knjiškog zamora' ima utjecaja na proces proizvodnje? Umora općenito?

Umora je mnogo, jako mnogo, ali ne znam je li u pitanju moj 'uzrast' ili samo posao. Moja je uloga najčešće uloga moderatora, nekog tko stvara neki mali show unutar jedne ipak po svemu dosadne forme. No ne bih trebao biti tako strog, neka su predstavljanja knjiga bila stvarno odlična. Knjigu promatram kao proizvod, ali više kao proizvod nečijeg intelekta, emotivnog uloga i životnog iskustva. I jasno, talenta.
A što se tiče utjecaja na moje pisanje, moj posao mi ne ostavlja dovoljno vremena, jedino to, ostalo je u redu, pisanje traži cijelog čovjeka, a ja često ne mogu biti taj cijeli čovjek i to me muči. No nisam ja jedini koji trati svoj život, zar ne?


Radiš na novim rukopisima u sva tri spomenuta roda. Što možemo prvo očekivati? Ukratko, o čemu je riječ?

Misliš da znam? Stvarno me precjenjuješ! Ha ha ha, gledaj, pišem opet jedan mali roman, pišem dramu jer mi je palo napamet da bih to mogao i imam jedan pjesnički rukopis koji nije posve završen. Moram se malo opravdati, nije to puno, znaš, na kraju prošle su dvije godine od objavljivanja mojih posljednjih knjiga, morao sam nešto raditi.

Knjiga drama bi trebala izaći na zimu, a ovo ostalo ne znam. Roman će opet biti nekakva usamljenička introspekcija s minimumom događaja, ha ha ha. U ovom svijetu gdje se sve brzo smjenjuje i gdje je događaj jedina relevantna stvarnost, ja se moram negdje skloniti, u neki intimizam i zabavljenost nekom usamljenom dušom. Koliko god nepopularno i možda posve izvan struje, mene veseli pisati upravo tako, naći se sam sa sobom na nekom pustom mjestu i onda prelomiti sve što mogu.


Pjesme iz rukopisa radnog naslova Okrutnost doimaju se novim korakom u tamu, nekom vrstom okna u nježnu ranu svijeta, koja se samo konstatira; ne pokušava joj se doskočiti, samo joj se odmahuje, pa i, na neki način, izražava dobrodošlica... Da li ljubavi zaista nema, nema je?

He, sad bih ti trebao nešto pametno odgovoriti, kao što ti je u svom odličnom intervjuu cijelo vrijeme radila Antonije Novaković. Ali kako nemam snage za to, umoran sam, kako ti već rekoh, zadržat ću se samo na nekim impresijama. Okrutnost je došla nenadano, i to onda kad sam već bio napisao roman, pomislio sam da nikad više neću pisati pjesme, to me je jako uplašilo ali i dalo neki čudan osjećaj smirenosti. Kojeg ja, naravno nisam htio. Što će mi on, ajde ti reci! Pjesma iz koje citiraš stih je došla prva i otvorila cijelu jednu ranu, mnogo je krvi, probadanja, šiljaka, noževa sjekira u tom rukopisu, mnogo je i vožnje, samoće i praznine, kako sam ja to pisanje preživio niti sam ne znam. Nahrupilo je iz mene, iz jedne zone za koju niti nisam bio siguran da je imam. I po prvi put ta jasna pomirenost a ne zaraza ljepotom, slikom ili nadom. Ne, u ovim je pjesmama malo svjetla, ali usuđujem se reći, ipak ima neke ljepote.

U meni možda najdražoj tvojoj pjesničkoj knjizi, Yvesu, eponimni je ciklus ispisan iz izmijenjene rodne perspektive što, u suvremenoj domaćoj pjesničkoj praksi, nije čest slučaj. Misliš li da rodno obilježje glasa igra ulogu u tekstualnom oblikovanju? Da li je pozicija govornika zaista drugačija, ili ona predstavlja samo vlastito glasovno izmještenje? Postoji li pjesnički rodni drugi?

Yves je pismo, to prije svega. Taj drugi glas je došao iz velike daljine, kako i sam kažeš iz drugoga roda. I bio je vrlo jasan, no ono što ga je napisalo, bila je prije svega želja, kao i osjećaj jezika, te slike koje su se sklapale same od sebe.

Možda ti se čini da imam poprilično banalne razloge za pisanje pjesama, ali pisati pismo samome sebi iz ženske perspektive me je jako veselilo tada, mislim da mi je to i kao čovjeku značajno iskustvo. Svijet koji se stvarao unutra jest svijet stalne ljepote, apokaliptično mediteranski svemirski brod. Imao sam osjećaj jasne apokalipse dok sam pisao Yvesa, uronjen u plavetnilo, okrenute glave prema nebu na kojem su tinjale zvijezde na ljetnom nebu iznad Kvarnera. I vječito sam. Što da se radi mladi moj prijatelju?

Kako izgleda tvoj osobni pjesnički kanon? Često te se percipiralo kao nekog tko je gradio vlastiti iskaz na temeljito usvojenoj tradiciji... Što trenutno čitaš, jesi li u posljednje vrijeme otkrio nešto što te oborilo s nogu? Što te smiruje?

Stalno čitam poeziju kao blesav, to je najljepše, ona je najotpornija na vrijeme, dosta obilazim antikvarijate, ali i sve novo, naravno, pročitam. Jako me vesele neke mlade, prve ili druge knjige koje su se nedavno dogodile. I onda nek mi netko kaže da poezije nema, nema je u njima, ali to je već drugi problem. Moj pjesnički kanon? Jel ti to mene zezaš? Kakav kanjon? Ništa me ne smiruje.

Razgovarao: Marko Pogačar
Fotografije: Marija Mladina


Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Sudjelovao na dvadestak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten u nekoliko antologija, izbora, pregleda  i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.


Objavio je sljedeće knjige:

Pisanje oslobađa, poezija, Meandar, Zagreb, 1999.
Yves, poezija, Meandar, Zagreb, 2001.
Nitko ne govori hrvatski (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), izbor iz
poezije, dvojezično hrvatsko/francusko izdanje, Meandar, Zagreb, 2002.
Uzimaj sve što te smiruje, poezija, Meandar, Zagreb, 2006.
Dobro je, lijepo je, roman, Profil, Zagreb 2006.
Nedjeljni ručak, drama HNK I.pl Zajca, Rijeka 2007.

Nagrade:

Nagrada 25. Salona mladih za književnost 1998. Zagreb
Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti, Sisak, 2001.
Nagrada Kiklop za pjesničku knjigu godine 2006., Pula


Izbor pjesama Ivice Prtenjače iz zbirki Pisanje oslobađa, Yves i Uzimaj sve što te smiruje pročitajte - ovdje.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.