Srijeda
10.11.2010.

Robert Perišić: Pisanje pustinje




A+ A-

Tvoja prva i za sad jedina pjesnička knjiga Dvorac Amerika na neki je način 'bočata voda' hrvatskog pjesništva devedesetih; ne samo što se pojavila u njihovoj matematičkoj sredini, 1995. godine, već ona, pod istim krovom, donoseći provjereni kompendij postupaka, lijepo sumira 'tekstualističko' i kvorumaško naslješe sedamdesetih i osamdesetih godina, (pogotovo što se statusa subjekta tiče), ali i nagovještava neke stilske i motivske strategije koje će, nekoliko godina kasnije, dozreti i zadobiti zavidnu pažnju pod egidom 'stvarnosne' poezije, u knjigama Tatjane Gromače, Kreše Pintarića, Drage Glamuzine i drugih. Koliko si se svjesno želio odmaknuti od poetičkog nasljeđa prethodne generacije, ma koliko heterogeno ono bilo? Misliš li, danas, da je ta knjiga u tome uspjela?

Joj, đe me nađe... Petnaest godina kasnije, moram se sjetiti što sam uopće tad mislio. Sjećam se jedne scene: nakon što je izašla ta knjiga, moji doma su me pitali hoće li od toga nešto biti... Njima naime nije bilo jasno kako to s tim pjesništvom ide, ima li tu kakve slave ili honorara... Ja sam im pak rekao da će vjerojatno nešto od toga biti, ali da će se to vidjeti tek za nekih dvadeset godina. Oni su tu odmahnuli rukom, shvativši da nema od toga ništa. Svejedno, ja sam tad tako vidio tu priču oko poezije, kao nešto trajno, neizbrisivo (u biti, tako stvar vidim i danas), s ipak prilično naivnim pouzdanjem u 'sud vremena' tj. u neku dugoročnu, preciznu kritiku. Vjerojatno naivno, jer u nas se u poeziji broje knjige, procjenjuje aktivnost, nekakva prisutnost, kao da to ima ikakve veze, ali kako još nije istekao rok od onih dvadesetak godina – sve je još moguće. Rano je tvrditi, hoću reći, ali evo, ovako naprečac: za mene je ta knjiga uspjela, ne u želji da se odmakne od bilo koga, nego u pjesmama, naročito u dijelu pjesama koje danas čitam i mislim - to je to, bit će (meni) teško ići dalje od ovoga... To se pak odnosi na dio pjesama iz posljednjeg dijela knjige. To je ono što ja 'naprečac', petnaest godina kasnije, vidim kao vrijednost te knjige, i moj doprinos poeziji. Te pak pjesme, koje smatram najvažnijima, nisu imale pretjerane veze s kasnijom stvarnosnom poezijom, jer nisu imale isti tip doživljajnog subjekta. Štoviše, kod mene, u tim pjesmama, subjekt je bio izmaknut, tu se radilo upravo o nekom rasulu subjekta, o laganoj stravi iza slika, nečemu što treperi između ljudskog i neljudskog, subjektivnosti i tuđosti, to je mene tu zanimalo, to i danas osjetim kad čitam te pjesme, opstao je taj osjećaj – u njemu je opstala neka tajna - on je meni i danas nov. Ta poezija (ovo ostalo iz te knjige danas me manje zanima), barem po stilskom filingu, svakako nije vukla radikalni rez prema kvorumaškom, kako kažeš 'tekstualističkom' nasljeđu, no imala je svoju razliku – rekao bih danas – spram onih koji su se u poeziji 'igrali', koji su 'slavili' jezik ili igre označitelja (premda nemam ništa protiv, volio sam i volim takve stvari čitati od majstora)... Razlika je u tome što ovaj moj tekst nije bio zadovoljan time da bude puki tekst, da se kupa i paca u jeziku, označiteljima, itd, nije bio posve ravnodušan spram toga rasula subjekta, spram obezličenja (u smislu lica, osjećajnog subjekta) poezije, spram – na kraju krajeva – neupotrebljivosti (...bio je popuno neupotrebljiv/ I'm sorry/ rekao je/ kao da razgovara/ s nečim što je letjelo po zraku/...) ili smrti doživljajnog subjekta naslijeđenog iz romantizma, i vremenom izraubanog, pa premda tog subjekta tu više nema, njegovo prazno mjesto tu nešto 'radi', ta praznina usisava, i cijelo to rasulo se ispisuje kao neka tragička priča o nestanku, o poeziji, s ponešto preostale tajne, osjećaja misterija, nekog nedefiniranog preostatka, na čemu sam, sjećam se, radio. Znači, to je nešto drugo od tekstualizma – no s njim ima veze, s njegovim kontekstom – dok sa stvarnosnom poezijom nema veze – ona se vraća na (stvarni) doživljajni subjekt – i to je nešto posve drugo. Neću reći niti da se tu stvarnosnoj poeziji otvara put – naknadno se svašta može povezivati, jer volimo jasne uzročno-posljedične naracije, ali... Ja sam skloniji tome da pretpostavim međužanrovske utjecaje jer mi se vjerojatnijim čini da bi moja - par godina kasnija - proza (neke priče iz Možeš pljunuti...) mogla imati posla s 'privlačnošću' stvarnosnog modela, negoli moja poezija.

Postmodernistička inkluzivnost, parafraza, pastiš koji, u obliku 'prazne parodije', kao neutralan postupak, imitacijom najrazličitijih govornih maski (a iste su često kao 'gotov proizvod' preuzete iz drugih medija, prije svega filmskog), zauzima njezino mjesto te obilje praznih, 'vakantnih' citata, neka su od temeljnih poetičkih obilježja knjige. Opet, u jednom svojem registru ona posve čvrsto stoji 'na zemlji'. U proznim knjigama navedenim se postupcima uglavnom nisi vraćao, onaj je natuknuti registar definitivno prevladao...

Jasno da u toj knjizi – ali ipak u onim djelovima koji me danas manje zanimaju – ima itekako metanarativnosti i metafikcije. Recimo, taj početak koji se naslanja na vestern (špageti-vestern) i njegovu epsku 'patetiku', koja je doduše već u startu kempovska, itd. To su, u biti, relativno uobičajeni postupci i danas me, kad gledam tu knjigu, manje zanimaju, jer su mi zanimljivije one 'zagonetnije' pjesme s kraja, ne odveć naslijeđene. Međutim, ta knjiga ipak funkcionira kao cjelina – tako da ti 'junaci' iz tog kaubojskog dijela, ipak nestaju u pustinji, ti se subjekti rasipaju (...izljuštio se/ u luni, ubodi, iz podloge kravlji rogovi, govorim/ jezik mi je izderan potplat / Kruh. Tama. kutija...), taj ulaz u pustinju nije slučajan. Ja nisam zagovarač pustinje - a svaku tehniku (naravno i književnu) bez živoga smatram pustinjom – nego sam, u ovom poetskom slučaju, njen tematizator, lokator (nema veze s Lokotarom).

Naslovna, kafkijanska sintagma (objedinjujući naslove dvaju Kafkinih nedovršenih romana) upućuje na, također kafkijansku, fascinaciju prostorom kao ne samo dekorativnim nego i mitsko-ontološkim, dakle bitno strukturirajućim elementom. Zašto je protagoniste bilo potrebno rasuti globusom? Krije li se tu, barem na neki način, bijeg od eksplicitnih ratnih motiva, koji su u knjizi, iako je nastala u onom najgorem vremenu i njegovim krvavim apendiksima, da tako kažem, sustavno preskočeni? Tvoja se proza, upravo suprotno, vrlo eksplicitno hvatala u koštac s poratnim temama... 

Imam (barem u toj knjizi) drukčiji odnos prema poeziji nego prema prozi. U prozu mi 'naracija realnosti' neminovno spada jer mi je oduvijek bilo dosadno pisati, a i čitati, te proze koje su slikale prazninu, tematizirale jezik i sebe same, itd., možda zato jer sam to prošao kao pjesnik, i čitatelj poezije - i jer su, po meni, pjesnici to bolje radili, jer mi je ta priča bolja uz zgušnjavanje, uz nejasnost, uz brzu, efektnu nejasnost, dok mi je u prozi sve to uvijek kao neki dugi prazan hod, nešto razliveno, a opet očekivano... 'Kafkin' kombinirani naslov Dvorac Amerika ima veze s obezličenjem, s pustinjom, a ima ponešto, kao slika-metafora, veze i s vremenom – tu ja nešto napipavam o globalizmu, o hladnoj svjetlosti korporacijskih ambijenata (pogled s prozora/ staklo je/ mladi burzovni činovnik u plavom izlazi iz nebodera/ 'glagol voljeti'/ razmišlja/ sok (strah) od breskve/ u kafeu u zgradi korporacije 'Sony'/ paraliziran u svjetlosti/...), o Americi – o Zamku Americi kao svijetu, itd. Ti (anti)globalni motivi su tu očigledni. Te stvari su već tada valjda bile u zraku - i ta je 'rasutost globusom' s time povezana, ona je pritom i znak deteritorijalizacije onog subjekta što iščezava: moglo bi se reći da su to kulise svijeta kao mjesta (prikrivene) pustinje. Dobro, hm, bojim se da ne preinterpetiram stvar... 

Dvorac Amerika nudi svojevrstan transhistorijski konglomerat u kojem se konjanici, odmetnici i lovci na glave iz 'zlatnog doba zapada' miješaju s Hopperovim, benzinom i rock'n'rollom natopljenim protagonistima, Anđelima pakla i avionima, konje zamjenjuju Harley Davidsoni, a vestern je hibridiziran filmom ceste i to, što se scenografije i bazične ikonografije tiče, ostaje dosljednim provodnim motivom knjige. Budući da uspostavlja polifoni dijalog s drugim umjetničkim praksama i (pop)kulturom općenito, možeš li ukratko skicirati njezin temeljni referencijalni obzor? Što za tu knjigu znače film, glazba, strip?

Znače nešto. Ja to samo po sebi ne smatram dosegom. Naslage pop-kulture su 'normalno' prisutne – nisam ja nikakav klasičar. Ipak, meni je rock kao vibra, kao neformalnost i polje slobode, kao kultura, više značio u nekim proznim temama, pa i formama (neformalnost dijaloga, itd.), nego u poeziji. Mislim, ima u toj knjizi toga, ali za one pjesme koje danas vidim kao glavnu vrijednost te knjige – tu toga u biti nema ili nije bitno. Tu je u igri nešto inherentno razvoju (post)moderne poezije. Pitanje subjekta, lica.

Kasnije, kao prozni pisac, ali i kao kritičar i urednik, postaješ jedan od najodgovornijih za lansiranje i popularizaciju onoga što će, više ili manje adekvatno, biti nazivano 'urbanim realizmom'. Kolikog je novog zaista donio ovaj, u jednom periodu vjerojatno dominantan, u prvom redu stilsko/motivski registar? Koliku je ulogu u svemu odigrao FAK?

Bilo je valjda nečeg novog. Ta je novost i relacijska – ovisi o prethodnoj generaciji, itd, a nekako se priča poklopila i sa svjetskim trendom zasićenja postmodernizmom. Ne bih rekao da je 'urbani realizam' tu bio baš dominantan – konstantno je na sceni, a i danas je tako, bilo kojekavih drugih pristupa, od koji su neki i komercijalniji. Mislim da taj recimo 'urbani realizam' tu nikad nije bio 'količinski' dominantan. Drugo je ukoliko ga smatrate znakom vremena, nečim što obilježava, itd... Tu je pak u motivski registar ulazilo ono novo što je ulazilo i u naš život – dakako, kad bi pisci to uspijevali primijetiti. Jednostavno, to je istraživanje života, u igri su uvijek dijelom i 'vječni' motivi, no važno je locirati i onaj plus, ono čega nije bilo jučer – literatura može te 'podatke' uobličiti, dati oblik toj rasutosti svakodnevnog, dati nam mogućnost sagledavanja. Kad se ti motivi lociraju, oni se, istina, mogu prepisivati i raubati, čak i spuštati na nižu razinu, prilagođavati masi, a ne možeš nikome zabraniti... Naravno, nije sve u motivu, ima nešto i u izvedbi... Načelno, mi jasno osjećamo kad čitamo nešto je li to već viđeno, juhina juha, ili nas intrigira nečime novim, osvježava u zapažanju, gledanju, u sitnicama – načitan čitatelj to jasno osjeća. Naravno, treba zatim i 'povjerovati' vlastitom čitanju, te ne misliti (samopodjenjivački) da se na višoj razini one knjige u kojima nismo uživali. A FAK? On je imao prezentacijsku moć i udarnu ulogu u popularizaciji scene, ali tešto je govoriti o nekom utjecaju samog festivala na pisanje. Možda su neki pokušavali napisati 'duhovitu' priču za čitanje, ali to je periferno.

Jedan si od rijetkih književnih kritičara koji je uspio zadržati stabilan, redovit i relativno opsežan kritički prostor u visokotiražnoj mainstream tiskovini. Jasno je zašto je kritika, pogotovo ona pjesnička, iz dnevnih i tjednih novina mahom prognana, no možda i zanimljivije pitanje: zašto je ona pala šaptom?

Zato jer su novine privatne. Neko vrijeme novine su 'pamtile' naslijeđene stvari, onda se netko sjetio da to ukine, a kako se tu protiv privatne odluke ne može ništa, jer tu demokracije nema – onda je tako kako jest. Neke maske su pale. I što se tiče tretmana književnosti, kulture, i što se tiče uplitanja rubrika kulture u puku propagandu, privatiziranja prostora, privatnih cenzura, pritiska na kritiku, itd. Gdje god je pao koji kriterij, neće se lako obnoviti. Gdje god je uveden loš običaj, neće se lako vratiti bolji. Mislim da su neke redakcije već prešle crtu bez povratka. Važno je zato revitalizirati čisto književnu, časopisnu scenu. To je nužno i zbog svega navedenog, kao i zato da se – s barem nekoliko časopisa koji bi plaćali dostojan honorar – stvori (obnovi) časopisno tržište rada za pisce. To bi išlo jedno s drugim – časopisi koji bi počeli dostojno plaćati postali bi ubrzo značajni, po logici konkurencije priloga i dizanja kvalitete. 

Nedavno si pokrenuo inicijativu pod radnim naslovom 'pravo na pisanje'. O čemu se zapravo radi? Zašto je pisac, u Hrvatskoj, na neki način kulturni ilegalac? Što se može učiniti da se sve neprihvatljivije stanje promijeni? Je li jedan od problema u tome što dobrom dijelu pisaca ono zapravo sasvim prihvatljivo, normalno?

Osim marginalno, pisaca zapravo nema u sustavu subvencija. Suludo je, ali 20 godina nitko to nije primijetio. Izdavači su u sustavu, a mi nismo. No njihove subvencije nisu i naše. Mi svoje subvencije kao pisci moramo ispregovarati direktno s Ministarstvom i gradskim uredima za kulturu. Radi se o par promila kulturnog proračuna. No dok ne budemo subjekti-pregovarači, dotle ćemo biti ilegalci kojih nema u sustavu. To ćemo, vjerujem, ubrzo promijeniti, jer to zaista jest greška u sustavu - koja je nastala nakon privatizacije izdavačkog sektora, gdje se tehnički promijenila naša pozicija (da ne detaljiziram ovdje...).

I, za kraj, što trenutno čitaš? Čemu se redovito vraćaš; možeš li ukratko skicirati vlastiti književni kanon; istaknuti neke autore koje sam doživljavaš kao na neki način formativne? Osim toga, spremaš li novu pjesničku knjigu?

Posudio sam baš staru Slamnigovu Naronsku siestu iz knjižnice, prvi pečat je iz 1965... Slamnig je veliki pjesnik – često je 'igrač', ali ne uvijek. U biti, kad se to čita, vidi se da se on nije toliko 'poetički' opterećivao. Gledao je kakva je pjesma, ima li u njoj ono nešto – različite su to pjesme. Čini mi se da su pjesnici kasnije ušli previše u poetičko niveliranje, kao: moja pjesma mora biti takva i takva... Možda previše reda. Tu se čovjek može početi vrtjeti u krugu. Od domaće poezije, recimo još, čitao sam dosta Maleša, mislim da je oveći pjesnik. On uvijek ima lucidnost, čak i ako pretjeruje u modelskom niveliranju. Mislim, inače, da neki pjesnik može imati nekoliko pjesama i da to bude dosta. Količina ne pomaže. I, ne mogu sad o kanonu, crko sam. Ionako sam vjerojatno štošta prepojednostavnio, ali što ćeš: mora se nešto reći. A knjiga poezije – je, bit će sigurno u nekih godinu dana. Imam toga po kompjuteru, nastalo.

Razgovarao: Marko Pogačar

***

Robert Perišić (Split, 1969.) autor je proze, poezije i izvođenih dramskih tekstova. Od 1992. do 2000. bio je glavni urednik kulturnih časopisa Godine i Godine nove.  Autor je scenarija za dugometražni igrani film 100 minuta Slave (2004., režija: Dalibor Matanić). Književnu kritiku od 1994. do 2000. objavljivao je u Feral Tribuneu, a od 2000. piše književnokritičku kolumnu u tjedniku Globus. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za roman Nač čovjek na terenu nagrađen je nagradom Jutarnjeg lista. Radi kao slobodnjak. Živi u Zagrebu.


Bibliografija:
Dvorac Amerika, poezija (SC press, Zagreb, 1995.)
Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas, kratke priče (Konzor, Zagreb, 1999., Sandorf, Zagreb, 2009.)
Užas i veliki troškovi, kratke priče (Ghetaldus Optika, Zagreb, 2002.)
Naš čovjek na terenu, roman (Profil, Zagreb, 2007.)
Kultura u predgrađu, drama (elektroničko izdanje, DPKM, Zagreb, 2002.)

***

Zbirku pjesama Dvorac Amerika u cijelosti možete pročitati na stranicama Besplatnih elektroničkih knjiga.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.