Utorak
24.02.2009.

Paučina: Botanički vrt, O Mjesecu i Suncu, Na gozbi užasno jeftinih knjiga, Ludilo u lunaparku, Jooooooj, budaaaaalooooo!




A+ A-

- Ma sviđaju mi se sve ove biljke, zbilja, najviše ovo visoko drveće, ali reci mi zašto ja onda ipak puno više volim životinje? – upitala je tatu zadihana Tina u Botaničkom vrtu.
- Možda zbog sličnosti s ljudima, možda zbog njihova kretanja, jer su i po tome slične nama ljudima. Životinje se kreću, hodaju, trče, penju se, pentraju se i spuštaju, plivaju, lete, pa ti je to zanimljivo. Neke životinje su, kao ova vjeverica maloprije, tako brze i tako lijepe da ti se skoro oko slomi od ljepote, ali i jako smiješne u svojem kretanju. Mislim, nama su smiješne, a tome su puno pridonijeli animirani i crtani filmovi, crtići koje ti toliko voliš gledati. Dakle glavni razlog zbog kojeg ti se životinje više sviđaju je njihovo kretanje, a kod kućnih domaćih životinja, kućnih ljubimaca kao što su pas ili mačka, sviđa ti se još i njihova prijateljska umiljatost – ozbiljno je objasnio Slavko.
- Točno. A biljke samo stoje. Malo su dosadne – rekla je Tina s nijansom osude u glasu.
- Ne bi se baš moglo reći da biljke samo stoje. I one se kreću, iznutra prema van, to jest odozdo prema gore, uvis, i prema dolje kad puštaju korijenje.
- To si rekao i prošle subote, ali još mi ne ide u glavu sve to s njihovim kretanjem.
- Rekao sam ti i to da je biljke teže objasniti nego životinje i da ćemo se tom temom ozbiljnije baviti kad pođeš u četvrti ili peti razred.
- Dobro. A reci mi onda kak se zvala tvoja simpatija kad si ti počeo ići u treći razred?
- Zvala se Renči i bila mi je simpatija od trećeg do šestog razreda. Renči ti je skraćeno od Renata.
- A kaj znači Renata? Za Tinu već znam.
- Renata na latinskom jeziku znači ponovno rođena.
- A je l' bila zgodna?
- Nije. Ali je bila moja simpatija.
- A je l' ti već neko rekao da si ti čudan?
- Je.
- Ko?
- Tvoja mama.
- Supač. He, he, he… Nego znaš kaj, ne da mi se danas šetati po Botaničkom. Ajmo odma do onog našeg stabla – rekla je Tina pokazujući na crnogorično stablo nedaleko od ulaza u Botanički vrt.
- Može - složio se Slavko.

Naslonili su se na stablo i gledali okolno drveće i razne biljke; gledali su i lijepu ogradu od kovanog željeza i plave zagrebačke tramvaje dok tutnje po Mihanovićevoj ulici tik uz Botanički vrt. Tina je zatim navalila na sendviče, ali ih je jela polako; svaki je zalogaj temeljito prožvakala, točno onako kako joj je rekla Vera, šefica kuhinje i šefica strogo ciljane zdrave prehrane u obitelji Puršić. Žvačući sendvič i uživajući u kombinaciji okusa svježe žemlje, majoneze i čajne kobasice zamolila je tatu da joj kaže sve o Mjesecu i da joj usput odgovori na pitanje koje je proganja već dva dana, a 'možda i stoljećima', naime, kako je to moguće da Mjesec, Sunce i zvijezde jednostavno ne padnu na njih s neba? Polako jedući sendviče Slavko je Tininu uzrastu prilagodio gradivo tog uistinu teškog pitanja, kojemu je pristupio maksimalno ozbiljno, i održao joj malo predavanje o toj temi. Kad je Slavko završio, Tina je s olakšanjem odahnula i sva je zabrinutost nestala s njezina lica pa je vrećicu s aluminijskom folijom i zgužvanim salvetama veselo bacila u košaru za otpatke. Rekla je da je sve shvatila, baš sve, i da se više nikada neće bojati Mjeseca i Sunca i da više nikada neće neprekidno zuriti u nebo kad ide u školu.

- Znaš, tata, ja tebi sve vjerujem jer si ti fizičar – završila je Tina današnje ispitivanje pogledavši oca čvrsto i s povjerenjem u oči.
- To se ne bi baš moglo reći jer ja, u stvari, nisam fizičar. Ja sam samo gimnazijski profesor fizike – skromno je rekao. – Već sam ti to barem četiri puta objasnio – dodao je Slavko, ali ga Tina više nije slušala.
- A sad, tko će prvi do izlaza! – viknula je Tina i pojurila. Slavko ju je brzo sustigao pa su kroz cilj prošli istodobno. Zatim ga je Tina uhvatila za ruku pa su se Mihanovićevom ulicom uputili u smjeru popularnog zabavišta. Budući da ga je Tina zamolila da joj otpjeva neku od pjesmica koje je nekada on učio u školi, Slavko, iako inače tih i samozatajan, zastajkujući je pjevao koliko ga grlo nosi jer je, zapravo, volio pjevati, ali je rijetko imao priliku. Ljudi na pločniku, pješaci, čudno su ih gledali pa je Tina još više uživala u tatinom pjevanju. Nakon desetak prijeđenih metara prešli su ulicu i zaustavili se, kao i obično, ispred male knjižare-antikvarijata preko puta Botaničkog vrta i gledali koje su sve knjige izložene u izlogu. Tina je zatim predložila da kupe nekoliko 'užasno jeftinih knjiga', po jednu za tatu, mamu i nju, kao i prošle subote, kao i brojnih prethodnih subota, u stvari, kao i svake subote otkad su počeli redovito odlaziti u Botanički vrt i u lunapark. Slavka na to nije trebalo puno nagovarati. On bi se već pri samom pogledu na knjige razgalio, a jako je uživao, kao i Tina, u njihovu mirisu, osobito u mirisu starih izdanja. Postariji knjižar s naočalama na vrhu nosa srdačno je pozdravio njemu poznati par zaljubljenika u knjige. Za Tinu su jedva pronašli knjigu jer antikvarijat uglavnom nije držao knjige za djecu. Ipak, nakon nekoliko minuta prekapanja po knjigama u jednom zakutku naletjeli su na Ježevu kućicu Branka Ćopića. Za mamu su pronašli nešto po njezinu ukusu: pravu, dobru knjigu s ljubavnom tematikom, Tolstojevu Anu Karenjinu, a Slavko se zamalo onesvijestio kad je na jednoj polici ugledao Einsteinovu teoriju relativnosti Maxa Borna iz 1922. u prijevodu Danila Blanuše. Knjiga koju je Slavko, naravno, već čitao, objavljena je u Zagrebu 1948. i sad u antikvarijatu stoji kao pet sladoleda pa se Slavko gotovo onesvijestio i po drugi put, ovaj put iznenađen niskom cijenom za tako bitnu knjigu. Stari knjižar nije mogao suspregnuti osmijeh kad je vidio kako njih dvoje uzbuđeno, ali pažljivo, stavljaju knjige u ruksak nakon uspješne potrage po policama. Otac i kći, očito zadovoljni kupnjom knjiga, u euforiji su izašli iz knjižare-antikvarijata maštajući naglas o tome kako će nakon večere potpuno zanemariti televiziju i čitati nove stvari. Tina je već pročitala Ježevu kućicu, ali što se nje tiče, ona bi je mogla čitati i tisuću puta i još se ne bi zasitila te urnebesne priče u stihovima, te poučne poeme o strašno pametnom, skromnom, mudrom, slavnom Ježu, o divnom Ježurki Ježiću.

U lunapark, koji je svijetlio raznim trepćućim svjetlima obećavajući dobar provod, stigli su u sumrak. Kao i obično, Tina je vodila akciju. Prvo je, jasno, tata morao u kratkom obilasku terena kupiti bonove i žetone, a potom su se uputili u 'limenku', u natkriveni prostor u kojem su uz reske zvukove žmigale lampice flipera i u kojem su, između ostalog, bili i veličanstveni 'Tinini stolovi' za stolni nogomet. Zatim su prišli fliperima. Za zagrijavanje odigrali su jednu žestoku rundu protiv gadnih bića iz igre Space Invaders i jednu rundu na simpatičnom Pacmanu (to je igra u kojoj čovječuljak-usta u labirintu s lakoćom jede bijele točkice izbjegavajući četiri duha koji ga napadaju pa na kraju, ako je igrač spretan, i njih pojede), a odigrali su i jednu rundu na uzbudljivom Centauru. Tina se nimalo nije plašila najstrašnijega od svih bića koje je dosad vidjela na fliperima, onog izvanzemaljca s užasnom glavom, vidljivim kosturom, dugačkim pandžama i crvenih očiju, koji je u nju opasno gledao s moćnog kvadratnog sučelja igre Space Invaders. Ona je hrabro igrala, u isto vrijeme i hladnokrvno i bijesno, unatoč svim gadnim, opakim bićima koja su je napadala ili koje je morala pobijediti. Nije se bojala ničega, možda i zato jer joj je Slavko objasnio sve o fliperima i igrama mahnito igrajući s njom svaku igru do kraja; njih dvoje izgledali su kao poludjeli ovisnici. Slavko uopće nije mario je li njegovo žestoko sudjelovanje u tim igrama primjereno njegovoj dobi, ili nije, kao, na primjer, neki od rijetkih i suzdržanih roditelja koji su bojažljivo sudjelovali u igri sa svojom djecom. Nakon što su malo razbuktali adrenalin na fliperima, Tina i Slavko igrali su Tini najmiliju, najdražu igru: stolni nogomet. Tina je zadivljeno upirala oči u one sjajne čovječuljke-igrače. Kad bi zabili gol vikali su 'gol, gol, gol!' i izvikivali trenutačni rezultat. Tina je, vjerojatno i ne samo danas, bila jedina djevojčica u lunaparku koja je igrala stolni nogomet, i to s tatom, koji je zaista veliki igrač, a to zna po tome jer ga jedva tu i tamo uspije pobijediti. Bila je strašno ponosna kada bi u tome uspjela.

- Ej, Tina, bilo bi ti bolje da skačeš 'gumi-gumi' iza škole nego da igraš stolni nogomet! Nogomet nije za cure! – povikao je Mario, arogantni dječak iz njezina razreda koji se upravo spremao zaigrati na fliperu.
- Joooooj, budaaaaaalooooo! – otegnuto je doviknula Tina uzvrativši mu žestokim prezirom i nastavila igrati nogomet.
- Tina, nemoj tak vikati! – upozorio ju je tata. – Tko je to? – zapitao je pomirljivo i napao oštro njezina vratara.
- Ma onaj glupi Mario iz mog razreda. Stalno zafrkava cure, idiot! Baš je danas morao doći u lunač! – rekla je bijesno Tina i obranila Slavkov udarac na gol. – Sad će svima u razredu pričat da igram stolni nogomet. Ma, baš me briga! – rekla je Tina i naglim pokretom zabila Slavku gol. Bio je to jedan od onih neobranjivih udaraca.

Nakon partije stolnog nogometa, koju je danas dobila Tina pa se pravila važna visoko držeći glavu, vozili su se u vlakiću, a zatim na vrtuljku. Slavko se u kabini pretvarao da ga je strah i da će povraćati od brze varijante 'gore-dolje-gore-dolje', a Tina ga je uz opraštajući osmijeh nadmoćnim, pomalo sažaljivim riječima smirivala. U stvari, znala je i predobro da se njezin hrabri tata samo šali. Za 'desert' u lunaparku priuštili su si, kao i uvijek, pravu feštu na poligonu s autićima. Slavko je dobar vozač; kao sumanut zabijao je njihov autić u druge autiće, a Tina je glasno navijala i hrabrila tatu. Jasno, tata je bio najbolji; svi su ga napadali, ali on je još žešće uzvraćao. I onda se opet odnekud stvorio onaj nemogući Mario u jednom autiću, i opet je doviknuo Tini nešto uvredljivo, nešto u stilu da se u lunapark ipak ne dolazi u suknji i bijelim dokoljenkama, što je Tinu jako uzrujalo.

- Joooooj, budaaaaaalooooo! – odjekivao je autodromom Tinin bijesni, otegnuti glas.

Tina i Slavko rado bi se igrali u lunaparku sve do jutra, ali bilo je vrijeme za polazak. Iako sretni i veseli, točno u pola osam nevoljko su izišli iz lunaparka. Oko njih je vibrirala subotnja večer. Otišli su do tramvajske stanice preko puta i pričekali tramvaj koji vozi do njihove četvrti. Tina je prelomila u sebi žudnju za ostajanjem u lunaparku i nakon nekoliko trenutaka tuge opet je bila vedra jer ona se voli voziti i tramvajem; najviše voli zvuk otvaranja i zatvaranja vrata. U tramvaju je Tina radosno sjela tati u krilo, zagrlila ga čvrsto i lijepila zvučne puse na njegov nos osjećajući navalu ljubavi za tog čovjeka koji se zna tako bajno igrati s njom i koji tako dobro zna voziti autiće. Na njihovim licima izraz tihog zadovoljstva i ispunjenosti proteklom zabavom pratio je poneki sneni smiješak. Oboje su voljeli subote, a Tini uopće nije bilo žao što mama nije s njima jer se ona ne zna igrati kao tata, u što se Tina uvjerila već mnogo puta i na moru, na Krku, gdje oni obično ljetuju jer tamo imaju vikendicu. Kad su izašli iz tramvaja, Tina je bila nekako zamišljena. Ispred ulaza u kuću prvi put je zastala otkako idu u Botanički vrt i lunapark pa je zastao i Slavko. Bilo je očito da se Tina sprema reći nešto bitno pa je Slavko strpljivo stajao i čekao. Gledala ga je s ljubavlju.

- Tata, a je l' ti znaš da ja tebe jako, baš jako volim?! – rekla je ozbiljno Tina dignuvši visoko glavu kako bi ga mogla gledati u oči. Slavko je bio duboko dirnut. Preplavila ga je ljubav prema Tini.
- Tina, a je l' ti znaš da i ja tebe jako, ali jako volim?! – uzvratio je Slavko jednako ozbiljno osjetivši nenadano duboki čar tih izjava dok je preplavljen ljubavnom toplinom drhtavim rukama otvarao teška hrastova vrata.
- A sad trk na večeru! – uzviknula je Tina i projurila pokraj Slavka. Brzo ju je sustigao i uhvatio za ruku pa su vješto i u trenu, kao i svake subote, uskladili pokrete preskačući po jednu stepenicu sve do trećeg kata. Udarci njihovih nogu odzvanjali su stubištem kuće na Marulićevu trgu.

Milko Valent

(nastavlja se)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.