Utorak
07.04.2009.

Paučina: Dim i katastrofa, Uživanje u spektakularnom rušenju Blizanaca, 'Just follow the money trail', 911, WTC 7, Zavjera iznutra




A+ A-

Pušenje, pušenje, pušenje… Dim cigarete vijuga oko moje glave… Interesantna je i ona ozbiljna rečenica TV-spikera: 'Upozoravamo vas da sada slijede scene koje bi mogle uznemiriti ili šokirati gledatelje.' Naravno, žudno gledateljstvo tada se još jače koncentrira i gleda pomnije. Uživa strasnije. A na licima većine ljudi je primjerena ozbiljnost, zapravo ravnodušnost za patnje drugih ljudi i istovremeno snažno, duboko i ozbiljno uživanje u svim elementima nesreće, u događajima katastrofe, jako uživanje praćeno moćnim osjećajem neopisive sreće zbog toga što se sve to ne događa njima, onima koji gledaju. Ljudi toliko uživaju u najtežim katastrofama i patnjama svoje vlastite vrste da izgledaju kao obuzeti, kao da su oduzeti, kao da su stvarno potreseni patnjama drugih. To se naziva ili šokiranost, ili tronuta ozbiljnost, ili ogorčenost, ili tuga, ili jaka potresenost, ili suosjećanje. Istinsko suosjećanje, ako ga i ima, toliko je rijetka pojava da se jedva primjećuje, a akcije solidarnosti i karitativne djelatnosti samo su kap u moru ljudske nesreće, a usput katkada mogu poslužiti i za klasično pranje novca. Nitko više ne može prevariti Marka Globana. NITKO! Prije je to možda i bilo moguće, ali nakon 'slučaja Tina' više nije. Nakon raskida s Tinom mene više nije moguće prevariti. Toliko zloće u jednom biću... Atraktivna, strasna, glamurozna, neuredna, inteligentna, uporna, zla… Nitko više ne može prevariti Marka. NE! AUUUU, zavijao sam u sebi, ali činilo mi se da odjekuje cijela moja ulica.

Dim cigarete izvija se u smjeru vedroga neba… Sve odlazi u dim… Najnapetije je bilo kada sam gledao spektakularne scene rušenja ona dva uska nebodera Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku za vrijeme prelijepoga sunčanog američkog jutra u utorak 11. rujna 2001., dok je u Hrvatskoj u to isto vrijeme bilo tmurno oblačno popodne bez oborina. Naš radio zaslužuje svaku pohvalu za brzo i kvalitetno izvještavanje. Odmah smo nazvali neke poznate ljude iz Hrvatske koji žive u tom gradu i koji su osobno prisustvovali događaju, i oni su spremno iznijeli svoje dojmove s mjesta katastrofe. Naši su slušatelji mogli uživati u autentičnim zvukovima s terena, zatim u zvuku glasa jednoga našeg likovnog umjetnika koji je vodio dijete u vrtić kada se to događalo, a mi smo ga nazvali baš u trenutku kad se izbezumljeno s djetetom vratio u stan. Sve je vidio, a svojem malom sinu pokrio je oči rukama. Uzbuđenim glasom izjavio je da se trese od užasa i da jedva čeka da se dokopa kućnog bara kako bi popio punu čašu viskija naiskap, a možda i cijelu bocu. Naš radio je kasnije čak istraživao je li u toj nesreći eventualno stradao i neki Hrvat ili Amerikanac hrvatskog porijekla... Najdojmljivije mi je bilo spektakularno zabijanje onih aviona punih kerozina u nebodere, u čuvene uske Twinse, Blizance, a urušavanje tih visokih vitkih zgrada, punih živih ljudi, obavijenih dimom i prašinom, bila je doista nezaboravna, prekrasna, veličanstvena scena. Sve je izgledalo baš kao na filmu. Sve je izgledalo tako obično, tako normalno, a opet tako uzbudljivo kao i svaki dobar triler protkan katastrofom. Uostalom, slični filmovi katastrofe s New Yorkom u glavnoj ulozi već su odavno bili snimljeni pa mi se činilo da samo gledam još jedan takav film. Američki građani, strani turisti koji su se tamo zatekli i naši američki kolege snimili su sve. Redakcije novina, radija i televizije u cijelom New Yorku bile su užarene od posla. Svi novinari, urednici, reporteri i snimatelji nisu odlazili kućama, nisu danima oka sklopili, odspavali bi možda samo jedan sat dnevno, i to u redakciji na nekom na brzinu sklepanom ležaju ili pak u fotelji ili čak na redakcijskom stolu. Zaista veličanstveni događaj! Cijelu tu spektakularnu terorističku akciju jedan je ozbiljni umjetnik, kontroverzni kompozitor Karlheinz Stockhausen, ocijenio kao najveće Luciferovo umjetničko djelo zamislivo u cijelom kozmosu, a mediji su prenijeli tu njegovu izjavu bez riječi 'Luciferovo' pa je nastala gadna pometnja. Najveću moguću jezu izazvale su najtužnije scene u kojima su nesretni ljudi iz sigurne smrti od plamena skakali s tih nebodera u isto tako sigurnu smrt od pada na tvrdo tlo. Neki su čak skakali i u paru držeći se za ruke, pretpostavljam supružnici, ljubavni parovi ili prisni prijatelji. Da, da, ta gadna, tragična, nesretna, slavna, povijesna 2001. godina i užasno, napeto, strašno, nezaboravno američko jutro 11. 9. za vrijeme nezaboravnoga hrvatskog popodneva. A oni slušatelji i gledatelji koji još znaju da je u Americi broj hitne pomoći 911, i da se k tome na engleskom jeziku u datumu ili nadnevku sve češće prvo piše mjesec pa tek onda dan, imali su dodatni simbolički užitak slučajnog podudaranja (podudaranje, naravno, nije bilo slučajno ako su teroristi planirali napad baš tog jedanaestoga dana u devetom mjesecu, u mjesecu rujnu!) naslađujući se onako usput, poput mene, sasvim mogućom teorijom zavjere iznutra: možda su sve to Amerikanci sami organizirali kako bi izazvani mirisom nafte mogli što žešće krenuti u osvetničku globalizaciju! Ah, ti neboderi! Vrti mi se u glavi od bistrine. Za teoriju urote iznutra bilo je previše vidljivih znakova i dokaza još tog istog dana. Ta teorija najjače uporište ima u činjenici da nije istina, kako su to bez ikakva dokaza tvrdili mediji, i još tu i tamo tvrde, pa je čak i moj radio jedanput to tvrdio, da gorući kerozin može rastaliti čelik, jer eksplozija kerozina nikako ne može i jednostavno nije u stanju stvoriti temperaturu - koja bi se proširila čitavom površinom nebodera od sto deset katova – dovoljno visoku da rastali čeličnu konstrukciju pa požar izazvan zabijanjem aviona i kerozinom nikako nije uzrok rušenja zgrada. Isto tako, zgrade od 110 katova ne mogu se simetrično urušiti k svojim temeljima u samo 10 sekunda ako to urušavanje nije potaknuto klasičnim, organiziranim rušenjem objekta, to jest stručno kontroliranim rušenjem zgrade, dakle koordiniranim kaskadnim eksplozijama unutar zgrade. Zatim, u slučaju onog tobožnjeg aviona, koji se tog istog jutra tobože zabio u Pentagon, također nije moguće da avion posve 'ispari' i da se pretvori u pepeo nakon zabijanja u zgradu jer moraju ostati barem neki dijelovi, barem avionski motori, stajni trap i krhotine! A nije pronađeno ništa, nema ni jednog jedinog ostatka aviona, dakle uopće nema dokaza da se u Pentagon tog paklenog dana zabio zrakoplov, a u službenom izvješću ipak stoji da se to stvarno dogodilo i da je avion od velike temperature jednostavno ispario. To naprosto nije istina jer nije moguće znanstveno objasniti da dvanaest tona titana i čelika može tek tako ispariti za nekoliko sekunda koliko je potrebno kerozinu da izgori; povrh svega, zapaljeni kerozin ne može razviti temperaturu koja je potrebna da bi se rastalile legure titana i čelika. Drugo, uopće nije moguće da u zračni prostor Pentagona, najzaštićenijeg zračnog prostora na svijetu, uđe bilo koji avion bez dozvole; bio bi, naime, srušen prije nego bi dotaknuo bilo što, a kamoli zgradu Pentagona! Što to, zapravo, znači? Zar misle Amerikanci da sam ja u braku s Tinom izgubio i zadnju mrvicu inteligencije pa da ne znam zbrojiti dva i dva?! Osim toga, ja radim na ozbiljnom radiju pa imam priliku sresti ne samo ugledne novinare nego i ugledne znanstvenike, jer svaki znanstvenik rado se odazove našem pozivu u emisiju te stručno objasni i našim novinarima i našim slušateljima sve ono osnovno što treba znati o čeliku, titanu, kerozinu i o temperaturama koje su nužne da bi ta i ta tvar sagorjela i koliko je potrebno vremena da ona sagori. Ali to nije sve! A što sad s ovim što slijedi!? Naime, najinteresantnija je bizarna činjenica da je dva glasovita nebodera Svjetskoga trgovačkog centra u rano ljeto 2001., dakle samo tri mjeseca prije napada, hej, Marko, bogati trgovac nekretninama Larry Silverstein unajmio od Direkcije Njujorške luke na 99 godina za tri milijarde i dvjesto milijuna dolara i odmah nakon potpisivanja ugovora osigurao ih na sedam milijarda i dvjesto milijuna dolara, dvostruko više nego što su ti neboderi prije napada na njih bili osigurani. Magičan posao, doista, jer je lukavi Larry nakon rušenja Blizanaca zaradio u taj isti čas otprilike tri i pol milijarde dolara. Zgrade su do tada bile osigurane na relativno malu svotu, možda i zbog toga jer su njihovi konstruktori tvrdili da su tako izgrađene da mogu izdržati uragane, potrese i mnogostruke udare Boeinga 707 koji je u vrijeme izgradnje bio najveći putnički avion na svijetu. Dakle, samo tri mjeseca nakon osiguranja na tu basnoslovnu sumu od sedam milijarda dolara (tko je na kraju raspodijelio tu svotu s unajmljivačem dva nebodera Larryjem možda je tek retoričko pitanje?), odnosno 11. rujna iste godine u svaki neboder zalijeće se po jedan Boeingov avion, ali ne 707, a zgrade se nakon dvadesetak minuta veličanstvenih prizora ruše u slobodnom padu potpuno simetrično k svojim temeljima u roku od deset sekunda. I ne samo to, prijatelju! Ostaci čelične konstrukcije, ostaci takozvanih jezgrenih stupova nebodera, otpremljeni su po hitnom postupku u Aziju na taljenje; znači, a to je već posebna poslastica, suprotno američkom federalnom zakonu nije se obavila neophodna istraga na mjestu nesreće kako bi se utvrdio glavni i stvarni razlog rušenja nebodera. Čekajte malo, prijatelji, možda možete zavarati prosječne Amerikance, ali ne i mene, hej! Još je bizarnija činjenica, sumnjiva do krajnjih granica, što se uz ta dva svjetski poznata nebodera tog istog sunčanog utorka u njihovoj neposrednoj blizini srušio i poznati neboder WTC 7 od 47 katova, koji također pripada Svjetskom trgovačkom centru i koji je bio, zanimljivo, u potpunom vlasništvu nezaobilaznog te okretnog Larryja Silversteina, i u kojem su bili smješteni uredi Ministarstva obrane, FBI-a te bunker za hitne slučajeve tadašnjeg njujorškog gradonačelnika Rudyja Giulianija i uredi Porezne uprave. Iako su sve zgrade koje okružuju taj neboder ostale netaknute, ta vrlo čuvana zgrada od 47 katova urušila se, također simetrično u slobodnom padu, za manje od 7 sekunda uz napomenu da u nju nije udario avion, ništa nije udarilo u taj neboder, što će reći da je ta zgrada namjerno srušena kontroliranim eksplozijama iznutra kao i WTC 1 i WTC 2; kao kruna ove bizarne priče stoji i to da rušenje tog nebodera nije ni spomenuto u službenom izvješću. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, mnogo je neoborivih bizarnih činjenica, oznojen sam od spoznaje da se zbila sto posto izvjesna zavjera iznutra pa tako, jasno, taj napad nije djelo muslimanskih terorista. Mnogo je znakova i dokaza koji upućuju na to da je cijeli taj spektakl, to jest taj monstruozni, nezapamćeni zločin s puno vlastitih nevinih žrtava organizirala američka vlada s najviše razine, odnosno pomno probrani, visokopozicionirani Amerikanci iz vladajućih krugova, pripadnici predsjednikova klana, kako bi izazvani mirisom moći, novca, nafte i svim ostalim važnim mirisima krenuli u intenzivnu globalizaciju koristeći u svim elementima lažnu antiterorističku retoriku kao opravdanje za legalizaciju rata usput zaradivši, uz Silversteina, veliki novac. (Tko hoće prave odgovore na sva pitanja u vezi tog zločinačkog pothvata, nazvanog '9/11', neka samo slijedi trag novca kako, uostalom, precizno kaže američka poslovica: 'Just follow the money trail.’) I stvarno, nakon 11. rujna 2001. Amerikanci su žestoko krenuli u globalizaciju i ona se dobro razvija. Rat u Afganistanu, rat u Iraku. Tko je sljedeći? Iran? Sirija? Ah, neboderi! Tada sam dva dana, i dan i noć, samo gledao televiziju, najviše CNN i našu televiziju; preko dana sâm, dok je Tina bila na poslu, a navečer i noću s njom. Ništa nisam radio, samo sam pušio, jeo brda čokolade, voća i raznih grickalica, pijuckao američki viski i gledao, gledao, gledao; gledao i pijuckao viski, dok sam noge, kaubojski nehajno podignute, naslonio na stolić; bio sam uzbuđen kao voajer, jednostavno nisam mogao odvojiti oči od svih tih privlačnih slika, možda baš zbog toga jer nisu pripadale nekoj fikciji, filmu, već najživljoj stvarnosti. Slično je bilo i s Tinom i mnogim drugima, mojim suradnicima, znancima i prijateljima. Pričali smo o tome na radiju i drugdje, telefoni su zvonili po cijele dane i svi su bili uzbuđeni, iako ozbiljna lica, malo zgroženi, ali ne i zabrinuti. Svi su, zapravo, bili veseli što se napokon nešto strašno događa i u Americi, a ne samo u Africi, ne samo u Aziji i Europi, ne samo u Irskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj ili na Balkanu. Jedino su, koliko ja znam, Vanda i Emil ostali smireni u općoj euforiji zbog tog događaja. Neki su, a to sam saznao iz prve ruke, u krugu obitelji, suradnika i prijatelja namjerno iznosili politički nekorektne zaključke s otrovnom, ali ne i nelogičnom poantom tipa 'da što je to, zaboga, ljudi, nekoliko tisuća žrtava WTC-a prema milijunima mrtvih u Aziji, Africi, Europi i na Bliskom istoku, bez obzira na to jesu li sve te užasne, strašne, morbidne, nepojmljive, čudne, šokantne, razumu jedva objašnjive i milijunske smrti prouzrokovane sve snažnijom ekspanzijom multinacionalnih korporacija ili, možda, američkom vojnom, to jest ratnom ekspanzijom, ili pak nekom drugom ekspanzijom!' Da, mnogi su bili veseli, a neki to veselje uopće nisu tajili, krili, susprezali ili prikrivali, pa sam zaključio da sam posve normalan i da nisam poremećen zbog toga što me sve te grozote toliko privlače i u kojima tako strasno uživam, i da sam poput većine ostalih ljudi, dakle savršeno normalan i, ukratko, savršeno prosječan. Svejedno, Tinu bi svakako trebalo zaboraviti. Trebalo bi isto tako zaboraviti i onu njezinu provokativnu rečenicu: 'Pa, Marko, znaš da neću.' Da, ali kako?

Iako se tresem, možda od previše nikotina, ipak uživam u pušenju… Ono što je u cijeloj toj stvari najzanimljivije jest to da mi teške i najteže tragedije kad ih gledam enormno pojačavaju apetit pa jedem halapljivo kao Tina, kao da nisam jeo najmanje tri dana. To je, u stvari, zdrava vrsta gladi koju izaziva pojačano lučenje adrenalina, a ono je pak nepogrešivo pojačano šokantnim scenama stvarne stvarnosti. Filmovi kao fikcija samo su najobičnija, nevina zamjena, nadomjestak za doista prava i divlja uzbuđenja stvarne stvarnosti koja blagotvorno pospješuju metabolizam. Zato svaki dan nestrpljivo čekam glavni TV-dnevnik, svojevrstan reality show koji je, zapravo, pravi horor, a poslije njega slijedi obilna krepka večera. Nakon večernjeg TV-dnevnika sam mirniji, opušteniji i nekako spremniji za život koji mi preostaje. Zovem se Marko. Ja sam prosječan čovjek i od te činjenice ne namjeravam bježati.

Ali ipak moram prestati pušiti. Toliko smole i nikotina u samo jednom danu… I sav taj dim oko moje glave, dim, dim… Ima još jedna medijska stvar koja je odnedavno dobro popunila televizijsku ponudu svakodnevne nesreće. To je sve zahuktaliji internet. Na nekim internetskim stranicama, uglavnom onima koje uređuju razni teroristi ili borci za slobodu (ovisno iz kojega se kuta promatra), mogu se gledati snimke napetih pogubljenja i smaknuća raznim predmetima, snimke zanimljivih egzekucija i vatrenim i hladnim oružjem. To me podsjeća na ono što sam učio u školi o Srednjem vijeku, na ono burno doba kada su na trgovima ljudi javno vješali druge ljude, prijestupnike, uglavnom ubojice, džepare, velike i male lopove, provalnike, piromane i kriminalce svake vrste, i kada su spaljivali vještice ili odsijecali glave izdajicama, varalicama, kraljevima, kraljicama, zločincima i političkim protivnicima, a i svima ostalima za koje su smatrali da zaslužuju smrt. Znači da danas pomoću interneta svaki običan građanin, koji posjeduje kompjutor i pristup internetu, u toplini svojega doma može opet osjetiti užitak žive jeze pravog, neposrednog i stvarnog ubijanja, a ne samo blagi užitak snimljenog ubijanja na filmu koje najčešće izaziva dosadu i ravnodušnost.

(nastavlja se)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.