Utorak
05.05.2009.

Paučina: Plan A i plan B, Kultura melankolije, Organizirani kriminal, 92% Europljana pati od melankolije i njome poremećene inteligencije




A+ A-

Tina je proljetos počela kupovati jeftine majice kratkih rukava, naziva ih 'majice za po doma'; kupuje ih u Vlaškoj ulici kod onog poduzetnika koji se obogatio na tim krpicama kineske proizvodnje. Tina kupuje samo majice s natpisima na engleskom jeziku jer joj hrvatski, kaže, nije dovoljno efektan za natpise na majicama. Ne znam kako bih uopće komentirao tako zaostao i konzervativan, da ne kažem seljački stav, pa sam joj samo prezrivo rekao da je estradna kokoš s asfalta. U njezinim zjenicama prkos…

Već tri večeri zaredom nosi crnu majicu s bijelim natpisom: 'If you think I'm a Bitch, you should meet my Mother!' Prema onome što znam o njezinoj majci, taj natpis je i više nego istinit…  Danas poslije večere rekao sam joj da će se zbog krupnih i čvrstih bradavica njezinih sisa rasprsnuti na majici riječi 'you' i 'should', preciznije rečeno slova 'y' i 'd', jer su se bradavice smjestile upravo u tim slovima iskrivljujući ih gotovo do neprepoznatljivosti. Više nisam mogao izdržati te provokativne slovne izbočine pa sam strastveno potrgao već prljavu, zamrljanu Tininu majicu vičući: 'Hej, bitch, budi moja hrvatska kuja!' Tina je poludjela od večernje požude uopće se ne obazirući na značenje rečenice koju sam u nastupu strasti ponovio nekoliko puta.

Sad dok ovo zapisujem u bilježnicu koju sam nazvao Toaletni listići, Tina leži
pokraj mene umorna i gola, a ostaci majice razbacani su po prljavom parketu
najprljavijega stana u gradu. Gleda me zaljubljenim pogledom dok ja na laptopu,
koji sam smjestio u krilo, pokušavam usput smisliti reklamu za jedan bend koji
sljedeći ponedjeljak dolazi u Zagreb i čiji će članovi prije koncerta dati intervju
našem radiju. Povremeno Tina šapne: 'Uništavatelj majica i ženskih srdaca.' Hm!

Toaletni listić 8

Otpije gutljaj vina pa gutljaj kave i pijano mrmlja rečenicu koja joj uporno zvoni u glavi otkad je Marko otišao: 'E, neće to samo tako proći, najdraži!' Na papir sa zadacima dopisuje još jednu stavku:
- razmotriti  plan A i plan B.

Plan A, bolje reći ideja plana A odmah joj je jasna jer u ovom trenutku ona je dobro organizirana novinarka istraživačkog novinarstva, kojoj Pjer redovito daje najteže zadatke, doduše malo pijana novinarka, a usput i ljuta. Radi se, dakako, o spašavanju braka vraćanjem Marka na Marulićev trg najkasnije do ljeta, kako bi fino mogli otići na ljetovanje (uzbuđuje je riječ 'fino' bez obzira na to što je tako slatkasta!) i fino se pomiriti kupajući se po cijele dane u moru, a navečer fino šetati po rivi, kritizirati modni ukus šetačica i šetača, a zatim u finim restoranima na rivi fino večerati ribu, piti vino i gledati lelujanje blijede mjesečine na površini mora; ali kako to izvesti, kako vratiti Marka na Marulićev trg još ne zna, ali valjda će pronaći neki način. Već u drugom trenutku situacija je potpuno drukčija. Ideja o ideji plana B, za slučaj da se izjalovi plan A, bijesno i nejasno tutnji u njezinim zbrkanim mislima i ona, u stvari, još nema ni pojma o tom planu B, i u ovom času ne pomaže joj nikakva istraživačka organiziranost. Ona samo zna da mora imati i 'plan B'. Bijesna je i pri samoj pomisli na to da bi se plan A mogao izjaloviti pa sada uopće ne želi razmišljati o planu B. Vikne naglas zureći u štednjak: 'Ne, ne želim, ne želim, ne želim! Ja sam u ovom času emocionalno pothranjena i ne mogu normalno rasuđivati.' Zar svim svojim brojnim manama mora pridodati još i izvještačenost? Osjeća izraz 'emocionalno pothranjena' kao najobičniju frazu iz knjiga za samopomoć i ljuti se na sebe zbog toga. Gutljaj vina pa gutljaj kave pa gutljaj vina i povratak u svoju nenadanu samoću, u svoju tugu, u svoju iznenadnu melankoliju koju danas po drugi put stvarno i istinski doživljava; prvi put osjetila ju je nakon naprasna, neočekivana očeva samoubojstva. U njezinu mozgu, koji se već natopljen vinom nezaustavljivo približava potpunom pijanstvu, na trenutak sijevne misao da je samoća možda dragocjena vrijednost koju nikako ne bi smjela podcijeniti, ali već u drugom trenutku tu bogatu misao zamijeni šareni, lepršavi plašt općih predrasuda i veselih konvencionalnih dosjetki kao provjereni, uobičajeni bijeg u podnošljivu 'lakoću postojanja'. Pokušala je u mislima čak malo našaliti se zamišljajući svoju profesiju beskompromisne i po mnogima opasne novinarke kao pravi raj za nove veze koje će joj bezbolno nadomjestiti njenog Marka, nešto u smislu 'napokon slobodna!', ali je odmah shvatila da melankolija i humor, slično religiji i humoru, ne idu zajedno, da su međusobno nespojivi. Sjeti se pobožne tajnice na radiju, ukočene gospođe Biserke, koju je stanje krivo shvaćene vjere i sve žešćeg vjerskog zanosa potpuno udaljilo od svakog humora pa sve, čak i nevine šale, shvaća duboko ozbiljno, suho i doslovno, a osuđuje ih kao neku vrstu huljenja Boga u skladu s religijom čija pravila slijepo poštuje odlazeći redovito na nedjeljne ranojutarnje mise pa bila i velika vremenska nepogoda, jaka kiša, gusta magla, poledica, zima, mećava, bura, oluja. Samo zbog strogog kućnog odgoja, koji je već u djetinjstvu zauvijek srastao s njom kao 'pristojnom i dobro odgojenom' osobom, te usađenog osjećaja dužnosti i profesionalne ljubaznosti, koja ide uz njezino radno mjesto, na poslu se gospođa Biserka katkada samo škrto nasmije, obično ravnatelju radija, glavnom uredniku ili novom suradniku. Jadna, draga Biserka, puna ozbiljne tuge, praznovjerja i melankolije, možda pojačane i zbog toga što je njezin muž poginuo 1995. u Domovinskom ratu pa je sama i bez igdje ikoga morala preuzeti brigu oko prehranjivanja troje malodobne djece; njihova nesretna Biserka najozbiljnije smatra da je Isus baš nju, hvala Bogu, odabrao da svojim čestitim, tužnim, poštenim, strogim licem neutralizira opću razuzdanost i pokvarenost svijeta. Tu pokvarenost na Zemlji novinari radija na kojemu je zaposlena svakodnevno emitiraju u eter kao prljavo, najprljavije rublje svijeta, i komentiraju ga s tako puno istraživačke novinarske strasti, u stvari voajerske strasti, po njezinom mišljenju bolesne, protuprirodne i prostačke strasti. Zbog toga, iz protesta, ona kod kuće, ali i na poslu kad je sama u uredu, sluša samo vjerske radiostanice, ili radiopostaje kako ih ona naziva, najviše Radio Mariju i Hrvatski katolički radio.

Gutljaj vina pa gutljaj kave. Odmah nakon tužne, melankolične tajnice, gospođe Biserke, očito ozbiljno oboljele od tuge i vjerskog ludila srednje jačine, sjeti se Kulture melankolije 1 i Kulture melankolije 2, naizgled poetičnih naslova svoje dvije reportaže od prije tri mjeseca kad je izvještavala o društvenim paradoksima i problemima tranzicije u mladoj hrvatskoj demokraciji 'koja se još uvijek traži i ne posustaje u traženju unatoč vidljivo rastućoj institucionaliziranoj korupciji u sprezi politike i mafije, unatoč organiziranom kriminalu koji čvrsto drži Balkansku rutu droge, pranje novca, trgovinu ljudskim organima, krijumčarenje oružja i ukradenih automobila, naftni lobi, šverc cigaretama i jaki duhanski lobi te građevinski sektor', kako je ironično napisala i to isto izgovorila naglas u emisiji. Demokracija 'koja se još uvijek traži'! Nasmiješi se toj formulaciji i popije gutljaj vina. Eh, kad bi to barem bilo stvarno smiješno! Sada s uzdahom priznaje i da je vlastiti izraz 'kultura melankolije' tek danas, čini joj se, u potpunosti shvatila, što znači cijelim svojim bićem, a ne samo razumom. Još uvijek osjeća veliku mučninu od tih reportaža koje je napravila između dva intervjua s dva novopečena korumpirana političara, ujedno uspješnih poduzetnika, gospodarstvenika, s tom dvojicom samodopadnih, odvratnih tranzicijskih skorojevića. Mučno joj je i od intervjua s tim lukavim seljačinama zadebljanih vratova, od tih kriminalaca koji su se brzom ratnom i brzom poratnom privatizacijom, u stvari pljačkom, domogli bogatstva, ali još joj je mučnije od reportaža u kojima je pisala o najtužnijim hrvatskim tranzicijskim temama: o sve većem siromaštvu i velikoj nezaposlenosti, o prljavim, ubogim zagrebačkim beskućnicima, gradskoj sirotinji i gradskim javnim kuhinjama te o sve brojnijim opljačkanim i siromašnim hrvatskim umirovljenicima koji izluđeni bijedom bestidno prekapaju po prljavim kantama i kontejnerima sa smećem u potrazi za hranom i nekim korisnim predmetom koji bi mogli nekako iskoristiti. S mukom je pisala i govorila u eter o tim jadnicima narušena zdravlja koji to čine ne samo po kantama i kontejnerima u svojim kvartovima nego čak i na centralnoj gradskoj tržnici Dolac, te na svim ostalim tržnicama u Zagrebu u kasnim poslijepodnevnim satima dok prodavači raspremaju štandove i odlaze kućama. Oni se mukotrpno starački saginju s plastičnim vrećicama u ruci, neki već odavno bez srama, i drhtavo skupljaju s asfalta još uvijek upotrebljive jabuke i očuvane krumpire, uopće razno i još jestivo voće i povrće, i nose ga kući kako bi imali što jesti. Jedna starija žena s punom vrećicom tako sakupljenog voća i povrća, uspravna i elegantna držanja u lijepom, ali vrlo iznošenom kaputu s krznenim ovratnikom, koji je bio nov prije otprilike četrdeset godina, na Tinino novinarsko pitanje o visini njezine mirovine rekla je da ima točno 1234 kune mjesečno, što je oko sto pedeset eura, i da ne može preživjeti ako ne skuplja otpatke od hrane po kontejnerima i po tržnicama, iako odlazi i u pučku javnu kuhinju gdje ima pravo na jedan topli obrok dnevno jer ima uputnicu, to jest potvrdu o svojem statusu Centra za socijalnu skrb. Svakog dana ta stara žena strpljivo čeka u Branimirovoj ulici u dugačkom redu ispred gradske pučke kuhinje kako bi kad pokaže bijeli papirić potvrde dobila ručak: četvrt kruha, komad mesa i variva, malo pire krumpira, poneki kolač, najčešće pitu od jabuka… Ona ne može zaboraviti, i nikada to neće moći, pogled te žene dok izgovara sramotni, bijedni iznos svoje penzije. Bio je to pogled krajnjeg beznađa i istodobno velikog stida. Bio je to pogled žene kojoj su stjecajem okolnosti svi njezini pomrli i koja ne može očekivati pomoć ni od koga. Sjeća se i odvratne, licemjerne tvrdnje zagrebačkog gradonačelnika koji je, dok je u bijeloj kuti u pučkoj kuhinji dijelio kolače sirotinji, izjavio za medije da se ti ljudi, naši sugrađani, oni koji koriste pučke kuhinje, jednostavno nisu snašli u 'tržišnoj utakmici'. Za poludjeti! Ta radi se uglavnom o bolesnim ili nemoćnim ljudima, starcima, invalidima ili beskućnicima svih dobi, nesretnicima koji su svemirski udaljeni od bilo kakve jebene 'tržišne utakmice', od kojih neki, osobito beskućnici, nemaju ni televizor na kojem bi mogli gledati obične sportske utakmice… Gutljaj vina pa još jedan gutljaj vina. I druga je boca pri kraju, ali to nije problem, ima ona u špajzi još dvije-tri pune boce... Ona o samoj sebi govori u trećem licu. Ona je ona, ona je ona je ona. Hoće li je barem ovo jebeno vino uozbiljiti, prosvijetliti? Hoće li već napokon zaista shvatiti i doista svim svojim bićem razumjeti vlastiti izraz 'kultura melankolije' sad kad je preplavljuje tuga nakon što ju je Marko ostavio? Što bi taj izraz, k vragu, trebao značiti? Možda samo to da kad je tuga već prisutna, i očito neizbježna, da je treba mirno prihvatiti i mazohistički njegovati, što li, i tako je ipak nekako, možda malo umanjiti, primiriti, udobrovoljiti? Ili taj izraz jednostavno znači samo to da većina ljudi u Hrvatskoj živi u sve prisutnijoj i sve vidljivijoj kulturi melankolije? (I, naravno, ne samo u Hrvatskoj, zaključila je ona u reportaži. Njezina novinarska istraživanja, koja je poduzela za reportažu o tužnoj hrvatskoj stvarnosti, pokazala su da je kultura melankolije zahvatila cijelu Europu u kojoj, upravo zbog melankolije i njome poremećene inteligencije, 92% Europljana svakodnevno na televiziji gleda tobože zabavne, humoristične, a zapravo totalno glupe, imbecilne emisije, neke i sa snimljenim smijehom, kao i možda najljigavije smeće svih medijskih vremena: one, tobože ljubavne, TV-sapunice, to ljepljivo medijsko smeće, ružičasto, slatkasto, trivijalno i banalno do krajnjih granica. To što je taj postotak u Indiji, Meksiku i Americi još veći, teško da može utješiti onih 8% Europljana koje nije zahvatila melankolija pa se ti ljudi s pravom boje potpunog odumiranja kvalitetnih emisija na javnoj televiziji i na televiziji uopće.) Možda joj je Marko napravio veliku uslugu, tko to zna? Možda bi napokon trebala odrasti i u privatnom životu kao što je uspješno odrasla u javnom?! Drugi put je istinski tužna u životu, mizerna i jadna. A k tome još je i pijana. Želudac joj se okreće od mučnine, kiselina iz želuca uspinje se do grla. Tiho podriguje dok slina pomiješana s vinom curi niz njezinu lijepu bradu i kao izdužena, zmijolika, gusta kaplja sluzi pada na još čistu majicu, pada točno u centar slova 'O' u riječi 'PRODIGY'.

Milko Valent

(nastavlja se)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.