Ponedjeljak
07.04.2008.

Paučina: Potraga za urednom djevojkom, Europa je uvreda inteligenciji




A+ A-

Uživat ćeš dok traje želja. Život ti ne može dati više. Užitak nije bezopasna igra. Pridruži se igri, ali znaj da je i razorni bijes nužni dio svijeta. Bijes, ako počne polagano, mirno i tiho, nitko ne može zaustaviti. Oči tada potamne od svjetla i postanu bijele, zapravo tamnobijele, te podsjećaju na jaki odsjaj mjesečine na površini mora. Sve se promijeni u životu. Voda izgleda kao crno vino ili kao tamnosmeđi balsamiko ocat, nedjelja kao neuspješni radni dan, vlastita bol i vlastiti vrisak gube se u tišini preko vedrog neba, a udarac u njezinu lijepu glavu i mlaz krvi koji joj teče iz nosa izgledaju stvarno-nestvarni kao televizijski reality show. Nakon tog udarca shvatio si da u ovom istom svijetu živi mnogo različitih svjetova koji se nikada ne sretnu. Ta spoznaja te je napokon pokrenula.

***

Na zaslonu kompjutora vijorila je europska zastava; dvanaest žutih zvijezda u krugu lepršalo je na plavoj podlozi precizno programiranih valova ispod kojih je pisalo ''U Europu, u Europu…''. Susan je gola sjedila na stolcu i s uživanjem jela svoj doručak, dok sam ja s minidiska slao reportažu u redakciju. Tekstualni dio reportaže već sam poslao pa sam se zadovoljno protezao gledajući naizmjence Susan na stolcu i zastavu Europske unije na laptopu. Susan je punim ustima rekla da je žute zvijezde podsjećaju na light verziju heroina i mirno zagrizla u još jedan muffin s čokoladom, i to onaj iz vakumirane vrećice. (Kako može usred ljeta jesti te pomalo ljepljive, vakumirane kolačiće?!) Ja sam rekao da me žuta boja podsjeća na ludnicu, zlato i pustinju. Za samo tjedan dana druženja Susan i ja smo se uhodali u izjavljivanju besmislica i prividnih besmislica, možda i zbog velikih ljetnih vrućina koje su ove godine žestoko zahvatile cijelu Europu.

***

Bojali su se starosti i smrti, ali to nisu htjeli sebi priznati. Išli su hrabro naprijed odjeveni uglavnom u crnu odjeću i crnu obuću. Ulice su odzvanjale od njihova neobuzdana smijeha. Smijeh je bio uvod u sve i odgovor na sve, bio je pratnja svih njihovih ljubavi, mržnji, želja, strahova, nadanja, žudnji i strasti. Htjeli su osjetiti neizrecivo i živjeti punim plućima. Mislili su da se ono neizrecivo najbolje izražava smijehom, a manje uspješno šutnjom i tugom, te da je smijeh opasniji i uzbudljiviji od tuge koja samo umiruje strast i polako priprema život na smrt, prezire i stišava kolanje krvi te naposljetku poništava kretanje, akciju, život, sve. A oni su voljeli opasnost. Zbog toga su se smijali radosno, histerično, divlje, srčano, nezaustavljivo. Smijali su se do suza koje su klizile niz njihova lica često praćene krikovima užitka. Jesu li se ikada zapitali do kada će to trajati? Nisu.

***

Krenuo je oštro i s puno entuzijazma. Slikovito rečeno, htio je dotaknuti vedro nebo i reći nešto staro, a dobro, recimo: ''samo nebo je granica''. U stvari, želio je steći samopouzdanje i biti stvarno dobar u onome što radi. S vremenom je to i postao. Zavladala je brzina. Dotadašnja sporost i rutina svakodnevice, iako na jedan morbidni način zanimljiva i lijepa u svojoj nepomičnosti, postala je prošlost. Brzina je istodobno pružala sasvim izvjesni, ali neodređeni užitak, i osjećaj neke praznine; prije svega, ipak, brzina je nudila nove izazove i napore na svakom koraku. Pio je povremeno mineralnu vodu s limunom i ledom, ali ga zbog toga nitko nije prezirao. Ljudi su cijenili njegov pristup, osobito njegov šef, glavni urednik. To je pristup bolida koji u svakom trenutku zna kuda vozi i kamo vozi, iako ne zna točno zbog čega to čini i o tome, naravno, nikome ništa ne kaže. U prvih nekoliko godina trećeg tisućljeća proširenje Europske unije zvučalo je u medijima kao slučajna mješavina brojnih glazbenih pravaca, dakle disonantno i kakofonično. Mnogi su se htjeli pridružiti Europi i ujediniti s njom, a neki nisu. Pokušavao je shvatiti i jedne i druge. Ponekad je u tome uspijevao. U cijeloj toj gužvi i brzini pokušavao je razumjeti i sebe. U tome gotovo nikad nije uspio, ali mu nitko, pa čak ni on sam, ne može predbaciti da se nije trudio.

***

Kad sam prekinuo studij, odlučio sam postati financijski samostalan; nisam htio živjeti na očevoj grbači pa sam prihvatio ideju koju mi je Gogo nabacio uz pivo u ''Melinu''. Gogo, koji je već dvije godine radio na radiju i usput studirao, preporučio me je glavnom uredniku Petru Flajsu. Na intervju s njim otišao sam prilično uzbuđen, jer još nikada nisam tražio pravo zaposlenje, ali sve je dobro prošlo. Dobio sam taj posao na radiju koji se uglavnom sastoji od izmišljanja reklama i džinglova za reklame. Odgovarala mi je pseudoliterarna žica tog posla, jer mi je osiguravala privid da radim nešto kreativno, ali me je istodobno živcirala golim okom vidljiva ograničenost koja uz taj posao ide. Morao sam se držati točno određenog vremena reklame i nisam ga smio prekoračiti, nisam se smio razmahati, ali trebala mi je redovita plaća. To je relativno lagani posao koji najvećim dijelom mogu raditi kod kuće i samo jednom tjedno moram doći na radio, obično utorkom. Istina, ponekad je gadno zbog rokova koji se primiču svjetlosnom brzinom, takav je dojam, pa moram raditi i po deset sati dnevno nekoliko dana zaredom da bih na vrijeme predao tekst, ali plaća je ipak koliko-toliko zadovoljavajuća, veća je za trećinu od slabog hrvatskog prosjeka.

***

- Kolega, potpuno ujedinjena ili ne, proširena ili ne, ovakva ili onakva, Europa je uvreda inteligenciji i ona će, zemljopisno, kulturološki pa i politički gledano, uvijek biti puna dežurnih idiota, oprostite na izrazu, malo sam drogiran – govorio je nezaustavljivo Roland van Duijk mašući elegantno džointom kao dirigentskim štapićem dok se drum & bass glazba tiho razlijegala pubom. - Bit će uvijek nešto poput velike ordinacije za kretene – rekao je smijući se kao da je upravo ispričao neki jaki vic. – Zato je možda i volim. Znate, prije nego sam se bacio na novinarstvo studirao sam antropologiju i psihologiju – nasmijao se otpuhujući dim. - Ali da odgovorim na vaše novinarsko pitanje. Najbolje ljepilo za potpuno ujedinjenje Europe sigurno je ova tekućina – dodao je i otpio veliki gutljaj piva pokazujući džointom na čašu. Bic i Marko slijedili su njegov primjer svojim Heinekenom. Ipak, nije svaki dan Kraljičin dan, pomisli Marko i isključi minidisk duboko povukavši dim. Otpuhujući dim u kolutima, koji su lelujali uvis, počeo je maštati o nemogućoj misiji  (nemogućoj jer se je tek sada sjetio toga pa više nije bilo vremena za novinarsku akreditaciju) da danas dođe do kraljice Beatrix, te tako jednostavne žene, koja na nekoliko stotina metara od ovog lokala slavi vlastiti praznik, i postavi joj svoje uznemirujuće pitanje o Europi.

***

Imam samo 30 godina, a već sam star. Dobro, tako se osjećam. Pa ipak, ja jako želim živjeti normalno, manijakalno normalno. Tražim li nemoguće? Hoću li ikada, bilo gdje, u Hrvatskoj, u Europi ili negdje u svijetu sresti urednu djevojku?

Marko Globan, Toaletni listići

***

Nakon što je Hrvatska predala službeni zahtjev za članstvo u Europskoj uniji zagrebačkom radijskom veteranu Petru Flajsu, glavnom uredniku, pala je na pamet ideja o pokretanju nove emisije, ujedno informativne, obrazovne i zabavne, kako je rekao na redakcijskom sastanku. Obrazložio je da slušateljima njihova radija, jednog od najozbiljnijih i najboljih u Hrvatskoj, treba emisija koja će im na pristupačni i zanimljivi način predstaviti cijelu Europu, ili barem veći dio Europe, i mišljenje njezinih stanovnika, prije svega običnih ljudi, o tome što bi na najbolji mogući način doista moglo ujediniti europski kontinent. Isto tako u sklopu te emisije svakako je dobro raditi i reportaže iz raznih mjesta Hrvatske da bi se istodobno istražilo što o tome misle i stanovnici naše zemlje. Dva, tri ili četiri reportera njihova radija kružili bi Europom i Hrvatskom te slali tonski i tekstualni materijal, a ekipa u zagrebačkom studiju obradila bi i finalizirala svaki prilog u zaokruženu cjelinu i onda ga emitirala kad glavni urednik odluči. Emisija bi išla četiri puta mjesečno, svake nedjelje točno u podne u trajanju od sat i pol. Petar Flajs, poznatiji na radiju kao Pjer, predložio je i ime emisije: Europa na dlanu. Svi su se složili da je ideja izvrsna. Ravnatelj radija dao je zatim nalog glavnom uredniku da razradi sve detalje i okupi ekipu kako bi emisija što prije zaživjela, najkasnije do sredine proljeća.

Milko Valent

(nastavit će se...)

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.