Utorak
30.06.2009.

Paučina: Užitak, Of course, my dear, I'll fuck you




A+ A-

Živimo u brzim odlomcima bijega i potrage

Živimo u brzim odlomcima koji se ne mogu spojiti čak ni u beskonačnosti. Brži smo od krvi starih azijskih hordi koje nisu znale za plač. Živimo jedan na jedan. Europa brzo gubi površinu na kojoj su još mogući mali šareni dućani s pjesmama i pričama o ukusnom zelenom čaju. Vrijeme patnje počelo je s Gutenbergom, a vrijeme ugodnog užasa s internetom i brzim tijelima na putu do obrade teksta, identiteta i žudnje. U tijeku je veliki bijeg mnoštva raspadnutih, rasutih osoba koje se nikada neće moći ujediniti sa sobom. U tijeku je i velika potraga nekih ljudi za samim sobom, onih koji se ne mogu ili ne žele pomiriti s tim stanjem raspadnutosti. Ja sam jedan od njih.

Toaletni listić 19

 

Nije mi dobro. Užasno se osjećam. Srce mi snažno lupa, tresem se od alkohola šesti dan nakon pet dana neprekidnog opijanja. Iako sam uzeo već četiri apaurina od pet miligrama, smirujem se vrlo sporo. Nakon dugog mučenja ipak tonem u san, osjećam da propadam. Ili možda tonem? U svakom slučaju, gubim tlo pod nogama. Vrtoglavica. Vrtlog. Vrtloženje zadnjih ostataka svijesti. Sanjam. U snu govorim sebi: ''Znam da sanjam. To je sigurno. Ali sigurno je i to da se ne sjećam da sam u snu ikada sanjao tako jasan san pun čestite samorazumljivosti; sanjao sam uglavnom komplicirane reklamne snove o mnogim svojim neutaženim žudnjama i brze kratke reklamne spotove koji su svojom horror-izvedbom punili moje noćne more. U ovom snu sve je drukčije, slike su iznimno kvalitetne kao da pripadaju filmu profesionalne produkcije. Atmosfera sna mjestimice podsjeća na ozbiljne i tragične dijelove humorističnoga filma Smisao života Montyja Pythona, a trenutak ili dva osobito podsjeća na razorno kritički glazbeni skeč Every Sperm is Sacred. Sve riječi su na neki čudan način jasne, pa čak i vidljive, razgovijetne, lako pamtljive, iako su mjestimično bez zvuka, što me u snu zaprepašćuje. Čak su u ovom snu i sve boje prave. To je moj jedini jasan san dosad. Izgleda kao život. Život je san. San je život. Život ne može biti istinit, iako je stvaran. Život ne može biti realan, iako je istinit. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Znam u ovom snu, u snu znam, da te rečenice nemaju veze s klasičnim romantizmom, radi se o apsolutnom realizmu neupitne gole istine, riječ je o poznatom realizmu ''bez obala''. Ako je tako, onda živi, Marko! Sanjaj, Marko! Ostvari ovaj svoj san u istini-neistini! Dakle, živi u snu i umri u snu, Marko!''

Petnaest ili šesnaest sati leta od Zagreba do Šangaja, s presjedanjem u Frankfurtu, ne sklapam oči. Zrakoplov leti kao da ne leti, čini mi se da nepomično lebdi u zraku. Ne sklapam oči. Prvi put u životu nazirem što bi to, u stvari, mogla biti nesanica: bolno i nestvarno budno stanje koje čovjeka s vremenom može dovesti do ludila. Gledam ispred sebe i ništa ne vidim, bez obzira na ekran pun raznih sadržaja koji se nalazi samo tridesetak centimetara od mojih očiju. U redu, mogu ga isključiti, ali ga ne isključujem jer želim testirati mogu li na njemu išta razabrati. Ne uspijevam u tome. Ulazim u avion, izlazim iz aviona pa ponovno ulazim u avion da bih započeo svoj najduži let u životu. Ništa ne jedem, iako se ljubazne stjuardese iskreno čude tome što na tako dugom letu odbijam hranu njihove zrakoplovne kompanije, poznatu po svojoj kvaliteti. Ali pijem, ne pića kompanije, što ih također čudi, nego svoje piće, jaku domaću dalmatinsku rakiju koju mi je prošle godine poklonio Gogo. Rado bih ja uz piće i pušio, i obične i neobične cigarete, bilo kakve cigarete, oh, itekako, ali još nigdje na svijetu nisu, nažalost, uveli zrakoplovnu liniju za pušače…

Čini mi se da avion ne leti, već da samo leži na bjelkastoj vuni oblaka, iako na visoko postavljenom monitoru u blizini avionskoga WC-a vidim podatke o brzini leta. Cijelo vrijeme pijem rakiju i naglas, iako ispotiha, šapćući kao neki idiot, ponavljam rečenicu koju smo u Edinburghu jednoga popodneva smislili Jessie i ja: ''Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak.'' Ali! Ali u mislima tu istu rečenicu dovodim u pitanje nemilosrdnom, tamnom, podlom, podmuklom Nietzscheovom rečenicom: ''Ne vjeruj u ništa i sumnjaj u sve.'' Tu i tamo našu jednostavnu, a istinoljubivu rečenicu iz Acanthusa na Waverley Bridgeu koju sad ponavljam alkoholiziranim glasom, prekida u meni trijezno, ali panično pitanje ispunjeno snažnom zebnjom: ''A što ako Jessie nije uredna djevojka?'' To što su sve prostorije, pa i kupaonica, u njezinu stančiću prošloga ljeta u Edinburghu bile prilično uredne ne znači baš mnogo jer je gazdarica svakog dana ujutro, kad bi Jessie izišla iz kuće, pospremila stančić… Zatim se pojavljuje još treznije, još strašnije pitanje puno neobjašnjiva straha: ''A što ako je Jessie stvarno uredna djevojka?'' Cijeli život žudim za urednom djevojkom, a sada sam evo, ja, pijana propalica, najednom ustrašen mogućnošću da sam je ipak pronašao. Ali više ne mogu natrag. Ne mogu jer je odlučnost u mojoj prirodi, kao i do katastrofe, nesreće, kataklizme i svake zamislive propasti razigran kockarski duh. U tom sudbonosnom trenutku bez povratka, sada kada moj zrakoplov napokon slijeće na Shanghai Pudong International Airport, iako sam mislio da uopće ne leti, u očima mi leluja toranj Oriental Pearl zabijen visoko u nebo kao velika izdužena iskra s dvije velike nabubrele oble suze u očima Jessie, iste onakve kakve su joj tako prirodno zaiskrile u Edinburghu kad me krajem kolovoza ispratila na aerodrom moleći me da nikada, nikada, Marko-Marko, ali nikada, ne zaboravim naš izlet u udolinu Glen More i Škotsko visočje, i ludu vožnju brodom po Loch Nessu te naš prvi kapučino u Acanthusu u kojemu smo, zaigrani poput djece, na listovima istrgnutim iz njene bilježnice za dnevničke zapise s putovanja po Europi pisali naš mali razgovor na engleskom i kineskom jeziku. Bit ljudskog življenja ponekad je sažeta u samo jednu sretnu sliku u kojoj bi mogao uživati i isposnik. Da, ali spominjanje vlastite sreće naglas u većini ljudi izaziva nelagodu ili nategnut smiješak, čak odbojnost…

Iz aviona izlazim nemiran kao histerični Veliki prasak prije eksplozije. Da, kao histerični prasak. Uopće nisam cool (samo duhovno siromašan čovjek koji nema što izgubiti može biti cool), ne, uopće nisam hladnokrvan i nemam namjeru ispričavati se sebi zbog toga što mislim u ''povišenom emocionalnom registru''. Svi moji osjećaji kaotično se isprepleću u samo jednoj želji. Želim je što prije vidjeti i zagrliti. Bocu s rakijom, bolje rečeno s ostatkom rakije, nosim u desnoj ruci, a u lijevoj držim moj veliki crni novinarski ruksak; ''legendarni ruksak'' kako ga je nazvala kolegica Iskra. Ona se uskoro udaje za profesora kemije iz Pariza kojega je intervjuirala za našu radijsku emisiju Europa na dlanu; toliko su se zaljubili da više ne mogu živjeti razdvojeno niti jedan dan; Iskra je obećala Pjeru da će i dalje surađivati u Europi na dlanu… Otkud mi sad ovo o Iskri?! Kad sam rastrojen padaju mi na pamet stvari koje ne mogu povezati s trenutačnim zbivanjem… Izlazim iz aviona. Izlaženje mi izgleda beskrajno dugo. Pijan sam, zbunjen i ustrašen. Unatoč strahu osjećam se odvratno veselo kao neiskusni alkoholičar koji će uskoro povraćati i tako olakšati svoju muku. Najradije bih se bacio u široku blatnjavu rijeku Huangpu i plivao do iznemoglosti kao prošloga ljeta kada sam se utrkivao s Kiki s jednoga na drugi kraj uvale Čigrađa na Murteru.

Izlazim iz aviona… Izlaženje mi izgleda sporo, sporo, kao i taksi onoga proljetnog sunčanog popodneva kad sam napustio Tinu… Izlazim, ipak izlazim iz aviona… Noge su mi teške… Izlazim, izlazim… Jessie me sigurno čeka na mjestu na kojemu me treba čekati… Ona stanuje u Pudongu, u blizini čuvenog visokog orijentalnog tornja s dvije velike probušene kugle bisera, ili stanuje, možda, pokraj nekog, također čuvenog, nebodera u Puxiju (ne mogu se već cijeli dan sjetiti tog podatka, a nije mi se dalo zaviriti u adresar; znam samo da su i jedan i drugi u Šangaju). Jessie će me uskoro odvesti tamo, u svoj prostrani stan, i pokriti s najmanje tri pokrivača od fine kineske svile. Na pokrivačima će biti veliki opasni crni zmajevi u usponu prema nebu, kao i suvremena Kina, a bit će zato jer sam i ja zmaj, doduše pijani zmaj, ali ipak zmaj. Možda Jessie kod kuće ima Simpsone i South Park pa će mi, baš lijepo, prije nego zaspim pustiti nekoliko nastavaka iz prve i druge serije jer zna da volim otrovne animirane satiričke serije koje parodiraju američke običaje i duhom siromašan način svakodnevnoga američkog života. Mislim, Marko, bilo bi stvarno ludo gledati Simpsone i South Park u golemom Šangaju koji sve više nalikuje kaotičnim zapadnjačkim megalopolisima i u kojemu je, pretpostavljaš, od starih istočnjačkih mirnih i mudrih filozofija ostao samo obični Istok sve više prožet modernim Divljim zapadom! Ali ipak ne vjerujem da je situacija toliko loša, vjerujem da i u Šangaju postoje tihe duhovne oaze u kojima se promišlja teško shvatljiva brzina koja okružuje te oaze duha i stare mudre kontemplacije… A ako još Jessie slučajno kod kuće ima Seinfelda, taj još nenadmašeni američki sitcom, humor te serije s puno šašavih, vrckavih, čudnih, beznačajnih, trivijalnih i besmislenih obrata u posve beznačajnoj običnoj banalnoj svakodnevici padat će po gradu kao gromoglasan smijeh izazvan britkim Seinfeldovim beznačajnim zaključcima punim humora…

Zanosim se u hodu, jaka je doista ta hrvatska rakija, i tresem se od ljubavnog straha kao onog smušenog popodneva prije više od sedam godina kad sam s Tinom prvi put ušao u njezin stan na Marulićevu trgu, dok je baka bila kod zubara… Sve jače uživam u strahu od užitka, užasno se plašim svoje prave i, zapravo, jedine domovine… Usput sve snažnije žudim i dobar, sretan završetak života, iako znam da ne postoji u onom smislu u kojem postoji u brojnim filmovima B-produkcije i u romanima B-kategorije i C-kategorije s onim vrtoglavim, napetim zapletom i sretnim završetkom… Postoji samo ljubavna strast i smrt, samo strast i smrt… Kad mine strast, smrt je sretan završetak života! Tako, nažalost ili nasreću, stoje stvari, bez obzira na Borgesovo mišljenje da smrt i njezino spominjanje u ljudima izaziva izvještačenost i patetičnost. Pa što onda ako je doista tako?! Ali! Ali onoliko koliko je život izvještačen i patetičan, smrt nikada ne može biti; ona je, kao i ljubavna strast, jedina neupitna stvarnost. Patetično rečeno, što znači potresno, zanosno, dirljivo i uzbudljivo rečeno: neka Jessie bude moja strast! Neka Jessie bude i moja smrt!

- Hej, Marko-Marko, dobrodošao u tvoju domovinu koja je tamo gdje je tvoj užitak… - odjekuje njezin nasmijani glas prostorom zračne luke na zapjevanom engleskom jeziku. To Jessie ponavlja našu krevetnu mantru u onoj istoj crnoj svilenoj jakni koju je nosila na našem prvom izletu po škotskim prostranstvima i u razuzdanim edinburškim noćima koje su završavale ili u njezinoj sobi prekoputa irskog puba Finnegans Wake i meksičkog restorana Mariachi u Victoria Streetu ili u mojoj sobi na Mountcastle Terrace ispred koje je u prednjem vrtu kuće crna željezna skulptura Metal Nickie na koju smo jedno jutro Jessie i ja lijepili grudice potrošene žvakaće gume. Da, to je moja draga Jessie, studentica turizma i strasti. Pijanim drhtavim prstima opipavam stražnji džep traperica da provjerim jesu li još uvijek u njemu pažljivo presavijeni listovi papira s našim ljubavnim jezičnim vježbama, jedina stvar koju sam doista čuvao dok sam radio i putovao Europom. Jesu, dragocjeni edinburški papiri su tu, u džepu, čvrsto priljubljeni. Fantastična je ta slučajnost, Jessie, da su to točno dva papira, samo dvije stranice; to je, nazovimo ga tako, nerazdvojni par papira u kojemu, između ostaloga, stoji: ''Of course, my dear, I'll fuck you. Definitely. I'll fuck you tonight.'' Da mogu, da znaju govoriti, to isto bi rekli svi sisavci, pa i oni leteći sisavci, jedini sisavci koji mogu letjeti, nama istodobno odvratni, dragi i zanimljivi šišmiši. Šišmiši se, dakako, jasno, normalno, prirodno, redovito i strasno pare prije svoje smrti, iako ne cijelu godinu kao ljudi nego samo u sezoni parenja, u jesen, ali su vrlo promiskuitetni. Baš kao i ljudi. Sjećam se dobro obrazovne TV-emisije u kojoj su šišmiši kopulirali razjapljenih usta iz kojih je curila ljubavna slina, dok smo se ti i ja, Jessie, cakleći se od ljubavnoga znoja i gledajući emisiju držali za ruke nakon isto takvoga neodoljivog slinavog spajanja. Malo sam bio zavidan šišmišima, o bože, na njihovom spolovilu jer pojedini mužjaci imaju, čini mi se, prevelika jaja i prevelik penis u odnosu na svoju veličinu, recimo kao kad bi muškarac imao penis od, primjerice, četrdesetak centimetara. Ti si se tada veselo smijala mojoj ''zavisti'', no istina je da smo oboje bili zapanjeni činjenicom da penis i jaja šišmiša izgledaju gotovo potpuno isto kao i u ljudskoga mužjaka, kao i paralelnom činjenicom da u današnje vrijeme postoje romantični ljudi poput nas, ali ne ljepljivo romantični i sentimentalni!, koji se u velikoj mjeri mogu posve iskreno oduševiti obrazovnim emisijama o sisavcima i radije u trenucima odmora i praznine gledaju njih nego najbolje i najnapetije holivudske trilere. A kakva je zapravo razlika između ljepljivo romantičnih i romantičnih? Ljepljivi uživaju u boli, zaljubljeni su u bol, vole plakati. Romantični ljudi se neprekidno smiju jer su sretni. Smijeh sretnih ljudi je uvredljiv. Zbog toga oni moraju skrivati svoj smijeh. Lako je šišmišima, oni ne pate od konvencija…

Ali pustimo sad šišmiše i vratimo se nama, drago moje čudo! Mi se danas napokon vraćamo sebi. Volim tu mogućnost koja se sada, eto, i ostvaruje. Veselim se tome. Radujem se i Olimpijadi u Pekingu o kojoj smo toliko pričali… Danas ću izgovoriti riječi koje naši vršnjaci i suvremenici ne mogu izgovoriti jer se stide pokazati svoje osjećaje. Tako su banalni, bože, kao menadžeri naftnih kompanija… Jessie, danas ćeš i ti izgovarati riječi koje ozbiljno izrečene u javnom druženju izazivaju dosadu i zbunjenost jer izazivaju strah koji potresa temelje bića… Danas ćeš i ti govoriti riječi koje je nepristojno izgovarati, danas ćeš i ti govoriti o smrti…

Aerodrom je prestao postojati. Naginjem još jednom bocu s domaćom rakijom, otpijem veliki gutljaj, možda najveći u životu, i uočavam da je nakon gutljaja boca prazna pa je brižljivo polako, kako to već rade pijani ljudi, stavljam u ruksak. Znam da sam pijan, ali isto tako znam da nikada nisam bio trezniji… Zatim pijano posrćući hitam prema tvojim raskriljenim rukama sjećajući se riječi koje je u nastupu nadahnuća ili depresije izgovorio moj imenjak Mark Lanegan: ''Nema života tako velikog da ne bi stao u bocu.'' Volim te sitne narkomanske mudrosti… Ali pustimo sad te sitne ovisničke mudrosti, zapravo kratkotrajne dosjetke! ''Of course, my dear, I'll fuck you. Definitely. I'll fuck you tonight.'' Da, Jessie, to su zaista prave riječi koje najbolje opisuju našu smrtnost koju s tobom želim podijeliti. Te riječi su riječi istinske poezije svih jezičnih naraštaja, poezije koju su lijepo artikuliranih jezičnih slogova dašćući recitirale sve generacije ljudi otkad je izmišljen jezik. To su riječi koje žarko želim naučiti i na tvojem jeziku. To su točno one riječi koje istinski upućuju na jedinu smrtnost koju mogu podijeliti s tobom, moja Jessie!

''Of course, my dear, I'll fuck you. Definitely. I'll fuck you tonight.'' Da, to su te jednostavne riječi. Samo krajnje jednostavne riječi pogađaju ono što je u životu jedino i doista bitno. To su riječi koje su odavno razbile mit o dubini koji, nažalost, još uvijek traje u mnogim dijelovima svijeta i uma, i izaziva velike nesreće. ''Of course, my dear, I'll fuck you. Definitely. I'll fuck you tonight!'' Da, to su te riječi iz bara Acanthus koje precizno kao udarac medvjeđe šape ili točno ispaljen metak ukrašen ornamentima strasti upućuju na jedinu smrtnost koju mogu podijeliti s tobom, Jessie moja!

još sam mlad imam trideset i jednu godinu ali želim da ti budeš moja strast i moja smrt… jedino ta čvrsta i neopoziva odluka bez obzira na ishod daje dostojanstvo životu i dostojanstvo smrti… ništa drugo ne daje dostojanstvo sablažnjivoj prljavoj prolaznosti… pa budi onda naša škotsko-kineska Nessie Jessie kako sam te zvao onoga jutra kada smo prvi put plakali od ushićenja zbog užitka… budi uredna Jessie-strast i uredna Jessie-smrt u prvom urednom krevetu prve uredne djevojke na svijetu djevojke koju sam sreo u izletničkom škotskom minibusu tog ljetnog sunčanog jutra… doista je svejedno i nebitno kako se zove uredna smrt u krevetu uredne djevojčice djevojke žene starice svejedno je my dear Jessie sve je to uvijek jedno te isto iako to isto izgleda ponekad drukčije nego to isto sve je svejedno je svejedno

sve je svejedno sve

Milko Valent

(kraj)

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.