Petak
13.06.2014.

Dugo i dosadno




Extra_large_sedmi_razred
A+ A-

Nakon što smo u prošlim tekstovima obradili nastavu i udžbenike za treći razred osnovne škole, sada preskačemo nekoliko stepenica i dolazimo u sedmi razred.

A tu nas čekaju znatne promjene! Ne samo što se učenici fizički i mentalno mijenjaju, nego se i sama nastava mijenja. Učenici nemaju više kontakt sa svojim učiteljem ili učiteljicom, nego rade s predmetnim profesorima – ljudima različitih struka koji istovremeno vode stotinjak učenika. Uz to, kako nam je potvrdila i učiteljica Ljiljana Merlin Zovko s kojom smo pričali u ranijem tekstu, u petom razredu naglasak se premješta s književnosti na jezik i gramatiku. Tu, pak, ima znatno manje prostora za igru i maštovitost.

Ukratko, viši razredi osnovne škole učenicima su prilično stresni, ali taj stres odražava se i na profesore. Kako pristupiti mladim ljudima koji su bitno zreliji od 'trećaša', koji već imaju vlastite vrijednosti i načine artikulacije, ali koji i dalje spadaju u osnovnu školu? I kako pristupiti tako heterogenoj grupi? Naime, dok u srednjoj školi postoji podjela na učenike koji se žele baviti određenom strukom i one koji žele ići na fakultet, u višim razredima osnovne škole na okupu su učenici različitih ambicija, sposobnosti i potreba.

O tome kako profesori i učenici sedmog razreda (ne) uspijevaju naći zajednički jezik razgovarao sam s profesoricom Draganom Radovan iz OŠ Josipa Zorića Dugo Selo te s profesoricom Julijanom Levak iz I. osnovne škole Čakovec. Uz to, vidjet ćemo na koji se način Hrvatska čitanka 7 Olge Jambrec i Ante Bežena (u izdanju Naklade Ljevak, prisutna u Katalogu za sljedeću školsku godinu) obraća učenicima.

***

Cilj lektire bitno je drugačiji i ambiciozniji. Raniji razredi stavljaju fokus na zabavu i učenje osnovnih pojmova, a Dragana Radovan smatra da se sada "lektira odmiče od pukog pričanja o fabuli. Uz osnovne pojmove, ciljevi lektire su i povećanje vokabulara, izražavanje mišljenja, poticanje razmišljanja i povezivanja pročitanog teksta s vlastitim životom." I Levak se pita kako bi učenici u mladoj dobi mogli "razviti što uspješniju čitateljsku sposobnost koja bi im omogućavala cjeloživotnu pismenost" te dodaje citat Mete Grosman iz knjige U obranu čitanja: "Kad je riječ o poučavanju književnosti, razvijanju čitateljeve sposobnosti najviše doprinose oni tekstovi koje čita sa zanimanjem i s veseljem."

Ipak, i kad je naglasak na poticanju zanimanja i čitateljskog veselja, primarni cilj je razvijanje sposobnosti: čitanja, razmišljanja i izražavanja. U tom smislu, program obuhvaća učenje ne samo književnog hrvatskog, nego i niz lekcija o povijesnom razvoju jezika, o različitim dijalektima i raznim žargonima. Učenici bi tako kroz nastavu trebali osvijestiti jezik i naučiti se služiti njim u pisanju, govoru i – svakodnevnom životu.

Da bi se ovakvi ciljevi postigli, potrebna je obostrana želja za radom. Dakle, potrebno je povjerenje učenika u profesore koji im propisuju 'duge i dosadne' knjige za čitanje. Potrebno je i povjerenje profesora u učenike: naime, mladi danas mogu pomoću bogatih internetskih izvora iznimno lako i efikasno varati na lektiri. Jedini način da profesor to spriječi je kroz izgradnju međusobnog povjerenja. Stoga bi individualni rad te sloboda profesora i učenika u odabiru lektire trebali biti iznimno važni.

Međutim, osim što popis lektire sadrži uglavnom starija djela (podsjetimo da je i Tajni dnevnik Adriana Molea Sue Townsend, jedno od suvremenijih djela na popisu, objavljen 1982.), odabir lektire ograničen je praktičnim stvarima: recimo, školska knjižnica u Dugom Selu nema dovoljno knjiga. Popis lektire za sedmi razred sadrži ukupno 29 djela od kojih su tri obavezna, a ostala su izborna - ali tek pet djela dostupno je u više od 20 primjeraka, a 11 djela dostupno je u tri ili manje primjeraka. Sloboda u odabiru lektire stoga postoji samo na papiru.

I u komunikaciji postoje praktične prepreke. Dragana Radovan kaže: "Svakom bi se učeniku trebalo posebno posvetiti, upoznati ga, vidjeti na što reagira, a to je izuzetno veliki posao koji zahtijeva jako puno truda izvan plaćenog radnog vremena. Zapravo, ni svo slobodno vrijeme ne bi bilo dovoljno za taj zadatak." Ona stoga koristi nekonvencionalne metode koje uspijevaju zainteresirati učenike, poput kviza ili vanjskih aktivnosti u suradnji s knjižničarkom Ladom Grdan koja koordinira sve izvannastavne aktivnosti.

S druge strane, Julijana Levak s istim se problemima odlučila suočiti još radikalnijim pristupom: "Da bih ostvarila ciljeve, shvatila sam da prije svega trebam biti slobodan učitelj: ne robovati tradicionalnoj nastavi lektire kakvu sam slušala kao učenica ili pak pristajati na laž kako svi, obrađujući lektiru s učenicima, potičemo čitanje."

To podrazumijeva sljedeće: "Neprestano uvodim nove metode i naslove na satima lektire. Puno čitam i istražujem suvremenu književnu produkciju za djecu kako bih učenike mogla pratiti na satima izborne lektire. Sati izborne lektire u pravom su smislu te riječi izborni. Ne nudim lektirne naslove ja, nego ih biraju učenici potpuno samostalno. U tom izboru ne moraju uvijek nužno biti književnoumjetnička djela. To može biti publicistika, znanstvena literatura ili nešto treće. Učenica/učenik treba argumentirano iznijeti i objasniti svoj odabir, ovisno o tome koju sam metodu i način rada zamislila ili dogovorila s učenicima za taj sat."

Ovakav način rada "iziskuje sustavnost, puno komunikacije s učenicima i pomno planiranje, ali za uzvrat otkrivate nešto dragocjeno – učenike koji čitaju i to vrlo raznovrsnu i zanimljivu literaturu." Stoga Levak vjeruje da prethodno navedene prepreke nisu nepremostive, a da je razmišljanje o manama kurikuluma i programa "nepotrebno rasipanje energije".

***

Naposljetku, uz sve praktične probleme i odgovornost koja opet pada na pojedine nastavnike, pitanje je kako raditi s učenicima u dobi u kojoj razmišljaju o svim drugim stvarima, samo ne o školi. Iz primjera Hrvatske čitanke 7 i pristupa Julijane Levak, čini se da je najvažnije prepoznati učenike kao ravnopravne sugovornike koji, pak, imaju vlastite rituale i vrijednosti.

Hrvatska čitanka 7 ovdje služi kao loš primjer jer se, uz svu teorijsku temeljitost, ne trudi pronaći zajednički jezik s mlađom generacijom. To se ogleda u nizu stvari: prvo, u arhaičnom jeziku ("O čemu snatri pjesnik?", str.9; "Nauči krasnosloviti", str. 26). Drugo, u dodatnim zadacima koji učenicima pristupaju ili kao starmalim konzumentima visoke kulture ("Poslušaj skladbu Franza Liszta Ljubavni san. U bilježnicu zapiši osjećaje, misli, predodžbe stvorene snagom i ljepotom tonova.", str. 9) ili kao djeci iz vrtića ("Napiši sastavak o temi I neka se ori kroz bezbroj ljeta veselo kolo okolo svijeta.", str. 59). Treće, u pitanjima uz tekst koja zahtijevaju konkretan odgovor koji učenik treba 'otkriti', bez mogućnosti igre s tekstom ili razvoja vlastitog mišljenja (primjeri: "Književna je kritičarka napisala da je pjesma Dugo u noć, u zimsku bijelu noć jedna od najljepših pjesama majci. Pripremi govornu vježbu kojom ćeš potvrditi izrečenu prosudbu (...)", str. 26 ili "Pripovijetka ima više poruka. Otkrij ih i zapiši u bilježnicu.", str. 112)

S druge strane, Levak je na vlastitoj koži uvidjela da odnos učenika prema lektiri nije simptom zločestoće, nego razumljivi ljudski stav: "Kako vodim klub čitatelja u svojoj školi, našla sam se u mat poziciji. Učenica je htjela da čitam znastvenofantastični roman o mačkama jer je njoj odličan, a bila je uvjerena da ću i ja uživati čitajući ga. Neprestano sam odlagala čitanje ponuđene knjige jer niti volim znanstvenu fantastiku niti volim čitati o mačkama. Vrijeme je odmicalo, a ja sam bila sve nezadovoljnija jer sam trebala čitati nešto što ne želim. Nije li to situacija u kojoj su naši učenici vrlo često?"

Kako onda potaknuti učenike da otklone posve prirodan zazor od čitanja sebi stranih knjiga? Naše sugovornice vole svoj posao i koriste slobodu kako bi postigle relativno zadovoljavajuće rezultate. Međutim, dok odgovornost za provedbu lektire primarno spada na pojedine nastavnike, te dok se nagrada za trud svodi na malenu plaću i osobnu sreću što učenici čitaju, teško je očekivati sustavan pomak u ostvarivanju ciljeva. U situaciji u kojoj sustav učenicima propisuje obaveze, a sam ne izvršava vlastite zadatke, nezainteresiranost i neposluh učenika doista nisu pubertetska mušica, nego posve ljudska reakcija.

Luka Ostojić
foto: Steve James

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.