Četvrtak
08.05.2014.

Predavanje lektire kao poziv




Extra_large_03_nastavnik
A+ A-

Tko je najmoćnija osoba u školstvu? Tko je odgovoran za provedbu sustava lektire?  Prošli put pokušali smo kontaktirati 'najvišu' instancu: Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta. Međutim, nakon razgovora s djelatnicama Agencije za odgoj i obrazovanje te profesorom Dudom, ispostavilo se da smo krenuli krivim smjerom. Naime, najmoćnija osoba u lektiri nije nadležni ministar, nego – običan školski nastavnik. I bez obzira na strukturu programa i na popis lektire, sve pada u drugi plan kada nastavnik zatvori vrata razreda i krene držati sat.

Kada govorimo o lektiri, nastavnik u neposrednoj komunikaciji s učenicima zaista ima najveći utjecaj na učenike. Ukoliko stekne povjerenje učenika, dobar nastavnik može iznimno brzo potaknuti učenike da sami prepoznaju potencijale čitanja i usvoje vještine za budućnsot. Riječima Dragice Dujmović Markusi, profesorice iz Gimnazije Lucijan Vranjanin te autorice udžbenika iz hrvatskog jezika i književnosti, "nekim učenicima samo odškrinete vrata, a oni sami kasnije ulaze u svijet čitanja i istražuju nove svjetove kada su za njih intelektualno i iskustveno spremni, dok neki od njih već dolaze u gimnaziju kao formirani čitatelji."

Vrijedi i obrnuto: loš ili nezainteresiran nastavnik može ne samo propustiti iskoristiti potencijal književnog djela u nastavi, nego i prenijeti vlastiti negativan stav na učenike. Nekvalitetna nastava lektire može proširiti averziju spram književnosti i trajno obeshrabriti brojne potencijalne čitatelje.

Osim što nastavnik ima veliku moć, on ima i veliku slobodu u trenutnom sustavu. S jedne strane, nemoguće je izvršiti ozbiljan nadzor svih nastavnika u državi. Njihov rad može se djelomično pratiti pomoću inspekcije ili rezultata s državne mature, ali ogromnom dijelu nastave i dalje prisustvuju isključivo nastavnik i učenici. Uz to što je teško ograničiti slobodu nastavnika, postojeći HNOS za osnovne škole dodatno otvara manevarski prostor nastavnicima da u određenim okvirima sami biraju lektiru i metodiku nastave.

Iz navedenih razloga, program i popis lektire, iako su značajni, ipak imaju sekundarnu važnost u odnosu na poziciju nastavnika i metodiku nastave. Odličan profesor može učenicima uspješno približiti čak i djela koja jezično i sadržajno pripadaju potpuno drugom svijetu; s druge strane, ni najbolji program ne može 'izvući' lošeg profesora.

***

Kako je rekao francuski autor i stalni gost na popisu lektire, Voltaire: s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Međutim, dok nastavnici imaju naročito veliku odgovornost za provedbu lektire, i javne institucije imaju odgovornost osigurati uvjete u kojima će nastavnici najbolje iskoristiti svoju slobodu. Kao što Mirela Barbaroša-Šikić iz Agencije za odgoj i obrazovanje primjećuje, "da bi nastavnik bio slobodan, on mora biti kompetentan." Drugim riječima, kompetentan nastavnik koristi slobodu da bi osmislio najbolje rješenje za pojedine razrede ili učenike. Nekompetentan nastavnik svoju slobodu ne koristi jer ne zna što bi napravio s njom.

Kompetentnost nastavnika ne ovisi tek o trudu pojedinca, nego i o kontekstu u kojem radi. S jedne strane, nastavnici trebaju imati pristup stalnom i kontinuiranom obrazovanju. S druge strane, trebaju dobiti vrijeme i poticaj da stalno rade na sebi te da konstantno primjenjuju nova znanja i metode na vlastitu nastavu.

Kakvo obrazovanje imaju nastavnici? Osim nekoliko kolegija iz metodike na fakultetu, koji sami po sebi nisu i ne mogu biti adekvatni da bi pripremili nastavnika na dugogodišnji rad u nastavi, nastavnici nemaju mnogo drugih prilika da steknu nova znanja i metode. Agencija za odgoj i obrazovanje bavi se stručnim usavršavanjem nastavnika i organizira seminare koji imaju značajan utjecaj na polaznike (poput projekta Pisci na mreži), ali koji ne uspijevaju učiniti značajnu razliku na razini države.

Primjerice, Barbaroša-Šikić je s kolegicom Majom Zrnčić u sklopu AZOO-a pokrenula projekt Čitamo za vas, čitamo s vama. Projekt je okupio tridesetak učitelja i nastavnika, a sastojao se od rada na suvremenim tekstovima koji nisu sastavni dio lektire. Polaznici projekta stekli su niz novih strategija, metoda i tehnika, a Barbaroša-Šikić navodi da su "uspjeli kod tih učitelja postići jako puno. Međutim, to su jako male injekcije u sustav. Kod njih je sad taj razgovor o tekstu potpuno drugačiji, učenici su puno zadovoljniji i motiviraniji. Ali veća promjena iziskuje jako puno stvari: drugačije stručno usavršavanje, drugačiju motivaciju profesora, njegovu želju da želi promijeniti nastavu. Ako nastavnik sam ne želi to promijeniti, onda je to velika prepreka za bilo kakvu promjenu."

Ovdje dolazimo i do drugog problema: kako motivirati nastavnika da radi na svojoj metodici? Iako država ne može doslovno prisiliti nastavnike da budu savjesni radnici, ona bi im trebala omogućiti da se mogu koncentrirati na kvalitetno obavljanje svog posla. Tu, dakako, govorimo o plaći. Niska plaća čini samu poziciju nastavnika nepoželjnom i manje dostojanstvenom. Tako novi nastavnici koji ulaze u sustav ili nisu motivirani u početku (uzeli su posao nastavnika jer nisu pronašli ništa bolje) ili ubrzo gube početnu motivaciju (zbog neproporcionalno niske plaće u odnosu na zahtjevnost posla).

Još važnije, niska plaća onemogućuje motivirane nastavnike da uopće sudjeluju u dodatnim programima edukacije. Naime, ako nastavnik mora zbog niske plaće obavljati i druge honorarne poslove (vezane ili nevezane uz struku), teško je očekivati da će naći vrijeme i energiju za dodatnu edukaciju i osmišljavanje novih metoda rada.

Dakle, od pitanja kako potaknuti učenike na čitanje lektire, došli smo do pitanja kako potaknuti profesore da potiču učenike na čitanje lektire. Novim generacijama učenika treba pristupati na nove načine. Kako potaknuti nastavnike na stalno istraživanje i prilagodbu?

Kao što je "učenicima potrebno tek odškrinuti vrata" da sami uđu u svijet lektire, vjerujem da bi i brojne nastavnike kvalitetan poticaj ohrabrio da shvate svoju struku kao smislen "poziv", a ne kao mučnu i neizbježnu svakodnevnu rabotu.

Stoga se čini da je pitanje poticaja (u vidu novih edukacija, veće plaće, drugih poticaja za profesore) ključno za sadašnji sustav lektire. Kad bi nastavnici dobili takav poticaj i kada bi naučili koristiti svoju slobodu, provedba lektire bila bi mnogo kvalitetnija, neovisno o tome u kojem se razredu čitaju Danteov Pakao ili Gundulićeve Suze sina razmetnoga.

Da bismo testirali ove zaključke i pokušali dublje istražiti teme koje smo otvorili u ovom i prošlom tekstu, u nadolazećim tekstovima krećemo u detaljniju analizu nastave. Očekuju nas razgovori s učenicima i djelatnicima iz osnovne škole, gimnazije i strukovne škole, te analize udžbenika.

Luka Ostojić
foto: Peter Stinson

***

Tekstovi u ovoj rubrici objavljeni su uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske u sklopu projekta 'Novinarski radovi u neprofitnim medijima'.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.