Petak
27.06.2014.

Prekarni učenici




Extra_large_gimnazija
A+ A-
Svi moji sugovornici, dakle djelatnici i u osnovnoj i u srednjoj školi te na fakultetu, složili su se oko glavnog cilja nastave književnosti: potaknuti ljubav prema čitanju koju će učenici gajiti i nakon školovanja. Međutim, kako i priliči uzrastu, metode postizanja tog cilja bitno se razlikuju od nižih razreda osnovne škole sve do mature. 
 
Tako u trećem razredu osnovne učenici uče temeljne pojmove i čitaju zabavne tekstove, u višim razredima osnovne škole počinju se čitati zahtjevnija djela, a u srednjoj školi naglasak posve prelazi na starija djela koja učenik treba pročitati jer su, naprosto, vrijedna. Međutim, izgleda da je ipak u gimnaziji nesklad između navedenog cilja i službenog programa najveći. 
 
O problemima u gimnazijskoj nastavi književnosti razgovarao sam s Koranom Serdarević, književnicom i profesoricom iz XII. gimnazije, te sa srednjoškolskom profesoricom koja je željela ostati anonimna (zbog lakšeg praćenja teksta, vodit ćemo je pod pseudonimom Maja F.) Također sam posjetio sat lektire u trećem razredu Gimnazije Lucijan Vranjanin u Zagrebu (zahvaljujući profesorici Dragici Dujmović Markusi).
 
***
 
Vrlo ozbiljan problem koji navode sve tri profesorice je – preopterećenost programa. Opseg gradiva toliko je velik da profesori redovito kaskaju za Planom i programom, a na kraju četvrtog razreda ne stižu obraditi suvremenu književnost. Riječima Maje F., uzrok tome ne leži u "nekompetentnosti profesora, nego u činjenici da Program neke stvari uopće nije predvidio (poput ispravljanja zadaćnice, ispitivanja, debate...)".
 
Program također nije uzeo u obzir da pojedine lektire zahtijevaju više nastavnih sati. Kako Korana navodi: "Za djela za koja pretpostavljam da će im biti teže razumljiva, pokušavam učenicima dati motivaciju prije čitanja. Oni moraju biti motivirani, moraju znati u što se upuštaju jer ako krenu bez pripreme, odustat će. Ja im doslovce moram bacati intrigantne udice i stoga mi za teže djelo treba hrpa vremena. A  ako nekom djelu posvetim dva tjedna, gdje će stati gramatika i ostalo gradivo?"
 
Preopterećenost programa odražava se i na prevelik broj obaveza za učenike koji trebaju čitati mnogo zahtjevnih djela, često bez jasne ideje koji bi bio smisao uloženog truda. Kako je Maja F. to lijepo sažela, "u drugom razredu ubijemo ih barokom i renesansom, u trećem razredu ubijemo ih opsegom djela." 
 
U boljem slučaju, učenici reagiraju ljuto i/ili briljantno. Korana navodi primjer učenika koji je pisao probni esej za državnu maturu, i to o Marinu Držiću: "Učenici dobiju ulomak iz književnog teksta, rječnik stranih riječi i smjernice za esej. Ovaj je učenik predao esej napisan nekakvim neobičnim znakovima koji sliče glagoljici, ali nisu glagoljica. Kompoziciju je razdijelio na tri dijela, ali cijeli tekst čine nepoznati znakovi. A ispod svog rada je stavio kratko objašnjenje tih znakova. Poruka je sjajna: Evo, sada vi tumačite tekst!"
 
U najgorem slučaju, učenici na velik broj obaveza reagiraju letargijom: počnu percipirati čitanje kao još jednu mučnu i neobjašnjivu zadaću u beskrajnom radnom danu (napomenimo, učenici koji idu u gimnaziju i na neku izvannastavnu aktivnost znaju odraditi 'šihtu' od 8 do 16 da bi potom došli doma i radili zadaću za drugi dan). Stoga će prekarni učenik poslušno odraditi zadatak (bilo čitanjem djela, bilo skidanjem lektire s interneta), pričekati kraj škole i, poput pojedinih Koraninih učenika, "glasno zahvaliti Bogu što ne mora više nikad u životu čitati." 
 
Preopterećenost programa proizlazi iz ideje da učenici trebaju već tokom obrazovanja pročitati velik broj kanonskih djela i naučiti ogroman broj podataka. I Korana i Maja F. smatraju takvu strategiju promašenom: Korana smatra da takvim radom učenici stiču "plutajuće znanje koje čovjeku u kasnijem životu najčešće nema značenje", a Maja F. smatra da se radi o "idealiziranju opće kulture što je bolest hrvatskog društva. Amerikanci to zovu 'useless knowledge'. Naše društvo (i gimnazijski sustav) još počivaju na renesansnom idealu svestranog čovjeka." 
 
Zaista, u doba u kojem učenici lako dolaze do željenih podataka, ali teško razvijaju umijeće što da rade s tim podacima, ovakav sustav lektire troši energiju i volju učenika na potpuno pogrešne stvari. 
 
Rješenje je, naravno, rasterećenje programa. S popisa lektire trebalo bi ukloniti djela koja su prezahtjevna (učenici bi tako dočekali željeni 'odlazak Filipa Latinovicza'), ma koliko ona starijim ljubiteljima i proučavateljima književnosti bila važna. Tako bi se pojedinim djelima moglo posvetiti više prostora, profesori bi mogli kroz razgovore i popratne kreativne sadržaje potaknuti interes učenika za djelo, a kod učenika bi se mogla razviti sklonost čitanju koja bi ih kasnije u životu navela da sami posegnu za Držićevim ili Proustovim djelom.
 
***
 
Naravno, ne treba naivno vjerovati da bi promjenom programa nastava lektire naglo procvjetala jer i dalje mnogo ovisi o samom nastavniku. Unatoč tome što se profesor mora držati opširnog programa (pogotovo prilikom pripreme učenika za državnu maturu, što je priča za sebe), i u gimnaziji pojedinac ima veliku slobodu u metodici nastave. Međutim, da bi pojedinac mogao iskoristiti tu slobodu, treba imati vještine i motivaciju. 
 
U tom smislu postoji nekoliko problema: prvi je niska plaća koja ili demotivira profesora u zahtjevnom poslu (koji iziskuje ne samo direktan rad s učenicima, nego i dugotrajne pripreme za svaku lektiru i svaki razred), ili potiče kvalitetne nastavnike da napuste ovaj posao. Drugi problem predstavlja činjenica što posao profesora mogu dobiti samo kroatisti i kroatolozi, koji nemaju široko obrazovanje iz svjetske književnosti kao književni komparatisti. Maja F. izrazila je i nezadovoljstvo pedagoškom edukacijom na fakultetu gdje metodiku često podučavaju profesori koji već godinama nemaju praktično iskustvo rada u nastavi.
 
Posjet nastavi lektire u 'Lucijanki' uvjerio me da slika ipak nije potpuno crna. Doduše, teško je suditi na temelju tako malenog uzorka, a i valja uzeti u obzir muku svakog promatrača koji samim svojim prisustvom utječe na ponašanje promatrane skupine, a da to ni sam ne može izmjeriti. Ipak, ovaj sat lektire (na kojem su učenici radili Racineovu Fedru) pokazao je nekoliko važnih stvari.
 
Prvo, učenici mogu biti zainteresirani za klasicizam te vrlo suvislo raspravljati o književnom djelu. Drugo, uz pravilno planiranje i zabavne metode, profesorica može aktivirati značajan broj učenika, otvoriti niz važnih tema i potaknuti želju za učenjem. Ipak, valja uzeti u obzir da u tipičnom razredu od 30 učenika, dobar dio njih u limitiranom vremenu i dalje ne može doći do riječi, dok preostali dio učenika može dobiti skromnu minutažu za izražavanje svog mišljenja. 
 
Ukratko, u gimnazijskom programu je previše učenika u razredu, previše djela, previše obaveza, a premalo vremena za postizanje osnovnog cilja: stvaranja ideje da čitanje može biti izvor zadovoljstva. Uz ovako opširan program, čini se da lektira u gimnaziji predstavlja kaznu i učenicima i profesorima.
 
Sljedeći tjedan obratit ćemo pozornost na nastavu lektire u strukovnim srednjim školama.

***

Luka Ostojić
foto: David Bruce
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.