Petak
11.07.2014.

Učenici kojima trebaju okviri




Extra_large_10311357823_945edb7404_z
A+ A-
U prošlom tekstu ustvrdili smo da lektira gimnazijalcima predstavlja veliki pritisak: previše je djela na popisu obavezne lektire, previše je obaveza općenito, a lektirna djela su naročito zahtjevna. Stoga bi bilo očekivano da će kod učenika trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola takav pritisak biti slabiji: manja je satnica hrvatskog jezika i književnosti, manja je povezanost lektire s ostalim predmetima, a naizgled je manja i praktična potreba za knjigama - ta kako dimnjačarima i krojačicama u njihovom zanatu mogu pomoći Balzac ili Moliere
 
Međutim, u razgovoru s Andrejom Jureković Perković, profesoricom hrvatskog u zagrebačkoj Školi za umjetnost i dizajn te autoricom više udžbenika za strukovne škole, pokazalo se da je ta prva 'logična' pomisao potpuno pogrešna: značaj lektire za strukovnjake još je veći, dijelom zbog programa i državne mature, a dijelom zbog prirode samih učenika kojima književnost može biti ključna točka u odrastanju.
 
***
 
Učenici strukovnih škola ne razlikuju se po mogućnostima od kolega iz gimnazije. Oni su, riječima profesorice Jurković Perković, "jako, jako medijski drugačiji" u smislu da se odlično snalaze na suvremenim medijima, te da njihova brzina ubiranja brojnih informacija dolazi u paru s nemogućnošću držanja koncentracije. Stoga su u početku posve nezainteresirani za književnost. Najveću razliku između gimnazijalaca i strukovnjaka predstavlja tek činjenica da "gimnazijalci imaju ambiciju koju su im uglavnom roditelji nametnuli. Ovim sirotim strukovnjacima nitko nije nametnuo ambiciju pa su izgubljeni u vremenu i prostoru, a oni žele da ih se stavi u neki format." 
 
Dakle, učenici strukovnih škola često odabiru tu školu ne zato što su u 15. godini života prepoznali svoj poziv u određenoj struci, nego zbog loših ocjena, te manjka ambicije i ideje što da rade nakon srednje škole. Nedostaje im netko tko će ih usmjeriti i potaknuti na promišljanje vlastite budućnosti jer "ta djeca često u roditeljskim kućama nemaju pravog okvira koji se onda nameće u školama." Stoga srednja strukovna škola stavlja daleko veći značaj na nestrukovni, odgojni aspekt: "Učenici žele red i žele da ih se stavi u neki format. Oni prvo moraju dobiti okvir da bi onda mogli izaći iz tog okvira."
 
U tom smislu i lektira, iako nije povezana sa zanatom, dobiva veći značaj nego u gimnaziji jer učenicima predstavlja rijetku priliku za ozbiljno promišljanje sebe i svijeta. Književna djela govore o raznim životnim temama, pa tako otvaraju pitanja koja se ne mogu postaviti na drugim predmetima. Cilj lektire u strukovnoj školi stoga bi, po profesorici Jureković Perković, trebao biti "zainteresirati učenike. Zainteresirati ih za bilo što u životu – ne samo za čitanje."
 
Ovdje dolazimo do problema s programom lektire u strukovnim školama. Profesorica priznaje da "ne razumije ciljeve programa, ni način na koji razmišljaju ljudi koji su radili program". Teško je možemo kriviti ako znamo da se, primjerice, jedne godine na popisu obavezne lektire za trogodišnje škole našla Američka tragedija, roman Theodorea Dreisera koji se prostire na više od 900 stranica. Valja tek zamisliti profesora koji bi učenike trogodišnje škole trebao motivirati na čitanje romančine koju vjerojatno nisu pročitali ni ljudi koji su radili program.
 
Najveći problem predstavlja dijakronijska koncepcija lektire koja kreće od početaka književnosti u prvom razredu i kronološki ide ka suvremenoj književnosti u četvrtom razredu. Profesorica navodi da je takav program "pogotovo loš za strukovnjake koji ionako nisu posebno zainteresirani za književnost. Učenik prvog razreda ne može razumjeti antiku. Trebalo bi početi s recentnim stvarima koje će im biti zanimljive. Ovako im se od početka ubije volja za čitanjem."

Ako je cilj 'navući' učenike da čitaju i potom promišljaju vlastiti život, onda bi doista program trebao krenuti od 'mamaca' koji će kasnije potaknuti mlade čitatelje da bez straha pređu na zahtjevnije, ali za njih važnije djelo. Tako se "učenici trećeg razreda redovito zaljube u Dostojevskog, ali samo ako ga pročitaju. Najčešće ga ne pročitaju jer ga ni ne počnu čitati. Da bi to napravili, mi profesori moramo stvoriti neke preduvjete, neku stazu."
 
Profesori i učenici tako balansiraju između opširnog 'obrazovnog' programa i odgojne funkcije lektire. Prostor za manevar dodatno se smanjio uvođenjem državne mature. Riječima profesorice, "program lektire za četverogodišnje strukovne škole je praktički isti kao za gimnazije, samo je manje sati. Uz to, svi strukovnjaci idu na istu državnu maturu kao gimnazijalci. Oni stoga imaju dodatnu nastavu iz obveznih predmeta. Na kraju moraju proći i svoju strukovnu maturu i državnu maturu jer se svi ipak žele upisati na fakultet."
 
Ako smo gimnazijalce nazvali 'prekarnim učenicima', kako tek nazvati učenike koji istovremeno uče zanat, prolaze gimnazijski program lektire i dodatno pripremaju državnu maturu? Pritom se sjetimo da se radi o 'gorim' i 'neambicioznijim' učenicima.
 
Ovdje je problem programa još izraženiji jer nagomilane obaveze nemaju jasnu svrhu. Učenicima strukovnih škola lektira je potrebna, ne da bi ih pretvorila u bolje zanatlije, nego u bolje ljude. Ove ih obaveze ne pretvaraju ni u bolje zanatlije, ni u bolje ljude. Profesorica priznaje da se "morala puno prilagoditi zbog državne mature. Prije toga, u strukovnoj školi sam si uzela veliku slobodu pa često nisam radila po programu, što je bilo odlično. Imala sam neke rezultate koje sam mogla vidjeti – pritom ne mislim na to je li netko dobio peticu, što je na kraju nebitno, nego u kakvog se čovjeka učenik razvija." 
 
S obzirom na količinu obaveza, jasno je i da se profesorski rad ne svodi tek na 45 minuta ugodnog razgovora o Krleži. Naprotiv, početni profesori "sigurno četiri godine uopće nemaju život, nego samo rade da bi se pripremili i odradili svojih četiri do sedam sati u školi. To je strašan pritisak na te mlade ljude. Nevjerojatno je koliko se očekuje od njih s obzirom na tu nikakvu plaću. Uz to, svaki dan moraš komunicirati sa dvjestotinjak učenika. To je džungla! Zapravo se radi o jako stresnom i teškom poslu."
 
***

S ovim zaključkom izlazimo iz 'džungle' strukovne škole, ali i bližimo se zaključku ove rubrike. Pozivam čitatelje da pošalju svoje reakcije na booksa@booksa.hr budući da u rujnu planiramo epilog: prenijet ćemo razgovor s učenicima pred početak školske godine, te osvrt na reakcije čitatelja. Svim savjetnicima, profesorima i učenicima želim ugodne i zaslužene ljetne praznike, uz nadu da će ih unatoč svemu provesti uz kakvu dobru knjigu.

Luka Ostojić
foto: UN

Tekstovi u ovoj rubrici objavljeni su uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske u sklopu projekta 'Novinarski radovi u neprofitnim medijima'.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.