Ponedjeljak
15.10.2018.

Beskorisna znanja i notorne laži




Extra_large_jasenovac2
Bogdan Bogdanović: 'Kameni cvijet', Jasenovac (Foto: Jan Bever / Flickr)
A+ A-
Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatski PEN centar reagirali su na najavljenu promociju knjige Vlade Vladića koja govori o ustaškom zapovjedniku Vjekoslavu Maksu Luburiću kao o hrvatskom vitezu, slugi domovine i pravednom borcu. To je samo jedan od sve učestalijih slučajeva kojima se masovni ustaški zločini relativiziraju, niječu ili naprosto prešućuju: ono što je donedavno bilo sramotno i neozbiljno govoriti, a još uvijek je i zabranjeno, sada je u javnom prostoru sve prisutnije, glasnije i normalnije. 
 
Slučaj relativizacije Luburića je prilično ekstreman čak i unutar tog trenda. Naime, pozicija Maksa Luburića nije ni po čemu kontroverzna ili podložna raspravi – on je bez ikakve sumnje jedan od najvećih ustaških zločinaca. Luburić se u dobi od 27 godina priključio vlasti novoosnovane NDH i ubrzo postao zapovjednik svih njenih logora, a u povijest je ušao kao idejni začetnik i tvorac logora Jasenovac. Poznati logor predmet je povijesnih manipulacija s obje strane političkog spektra, no posljednje istraživanje Spomen logora Jasenovac potvrđuje konkretne podatke o 83.145 žrtava.

Svoj doprinos prikrivanju povijesne istine dao je i sam Luburić: "Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945., u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić naredio je da se likvidiraju svi zatočenici/ce, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruše i spale, kako bi se prikrili tragovi zločina." Riječ je o ličnosti koju su čak i ustaški revizionisti izbjegavali spominjati – naprosto jer je njegova uloga u povijesti toliko crna i krvava da ga može uzdizati samo netko tko je potpuno izgubio kompas.
 
No, u ovom slučaju Luburića ne promoviraju nekakvi marginalci. Prva promocija knjige održana je u prostorijama tjednika Hrvatsko slovo, jednog od dva najizdašnije javno financirana hrvatska časopisa za kulturu, koji je za ovogodišnju produkciju od Ministarstva kulture dobio potporu od 400.000 kuna, a od Grada Zagreba 100.000 kuna. Ostale dvije promocije najavljene su u splitskom dominikanskom samostanu fra V. Draganje i u karlovačkom Nacionalnom svetištu Sv. Josipa (koja je naknadno ipak otkazana). I autor knjige, Vlado Vladić, po struci je vjeroučitelj. Sramotnu uloga Crkve u aktualnom povijesnom revizionizmu nije teško primijetiti, kao što nije potrebno ni razlagati nesklad između Isusovih učenja i Luburićevih djela. To, nažalost, ne može tek ići na dušu tih svećenika jer, kako piše Marko Kostanić, Crkva ima infrastrukturu, resurse, pristup ljudima i njihovo povjerenje. Crkva otvoreno koristi svoju ulogu i javnu prisutnost za normalizaciju ustaških zločina i sijanje mržnje. Zato je njen revizionizam ozbiljan problem cijelog društva.
 
Dodatni otegotni faktor u ovom slučaju je naizgled nepovezani događaj u području obrazovanja, a radi se o odluci da trogodišnje strukovne škole prestanu predavati 'beskorisne' predmete: biologiju, povijest, kemiju, fiziku i geografiju. Nastava povijesti ne služi samo podučavanju činjenica, nego bi trebala potaknuti učenike da uopće dovode u pitanje 'povijesne istine' i da preispituju kako vežu svoje osobne i kolektivne identitete uz povijest. Trebala bi ih educirati da uče svojom glavom. Ukidanjem povijesti stoga se otvaraju vrata manipulaciji i plasiranju 'alternativnih činjenica'. 
 
No, još je veći problem idejna pozadina ove odluke. Javno dostupno široko obrazovanje služi i tome da uključi mlade građane u društvo, omogući im pristup zajedničkoj kulturi i pruži im temelj za stjecanje više društvene pozicije. Izbacivanjem 'beskorisnih' predmeta sustav, pak, svodi mlade ljude tek na buduće strukovne radnike i odustaje od njihovog ukupnog obrazovanja. Mladi ljudi tako gube prostor za socijalnu mobilnost (jer već u dobi od 14 godina praktički mogu zaboraviti na fakultet) i pristup zajedničkoj kulturi, čime se dodatno povećavaju jaz i nejednakost strukovnjaka u odnosu na ostatak društva. Ironično, obrazovni sustav demokratske Hrvatske tako povećava nejednakost i onemogućuje svojim građanima stjecanje upravo onog znanja koje im je potrebno da iskoriste svoja demokratska prava. A takve je građane – ponižene, izolirane, prisilno ograničene, neobrazovane – najlakše manipulirati i mobilizirati.
 
Nasuprot tim procesima stoji i književnost kao još jedna sfera koja građanima daje 'beskorisno' obrazovanje: ona često otvara nelagodne društvene teme, otvoreno ih preispituje i educira ljude ne taksativnim nabrajanjem činjenica, nego poticanjem na empatiju (o čemu je nedavno govorio i David Mitchell u Booksi). Međutim, ne treba se zavaravati: u općoj kakofoniji priopćenje HDP-a i PEN-a neće odjeknuti, kao što književne udruge i književno polje nemaju ni infrastrukturu ni snagu kakve imaju Crkva i obrazovni sustav. U toj bitci glas književnosti slabo će se čuti, pogotovo s obzirom da na listi beskorisnih predmeta za odstrel vjerojatno slijedi upravo – nastava književnosti.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.