Ponedjeljak
28.05.2018.

Kako tražiti svoje pretke




Extra_large_varsava
Varšava (Foto: Pxhere)
A+ A-
Neobično je kako shvaćamo nasljeđe kao bitan dio sebe, kako sve što nam je prethodna generacija prebacila na leđa prihvaćamo kao da nam prirodno pripada. Čak znamo ponosno istaknuti nasljeđe kao dio osobnog identiteta, iako ga nismo ni stvorili ni odabrali. Što nasljeđe i naš odnos prema njemu zapravo govore o nama?
 
Ako mislimo na kulturu, znamo da nasljeđe nije tek individualno ili obiteljsko, nego nam pripada kao članovima neke šire zajednice. Umjetnici ne rade djela samo kao svoja privatna vlasništva (da ne ulazimo u priču o autorskim pravima), nego ga uglavnom žele podijeliti s ljudima van svog osobnog kruga. Brojni umjetnici čak žele ostaviti nešto budućim generacijama, ljudima s kojima ih baš ništa ne veže osim pripadnosti istoj vrsti. I tom raširenom 'iracionalnom' porivu imamo zahvaliti što je veliko kulturno nasljeđe i kolektivno, dostupno dokle god sežu granice jezika i distribucije.
 
Budući da je ono tako bogato i raznoliko, mogli bismo pomisliti da pojedinac može kao u supermarketu slobodno odabrati štogod poželi, stvoriti svoju osobnu tradiciju. Naravno, to nije tako jednostavno. Različite zajednice (najčešće nacionalne) uvijek pokušavaju odrediti svoj identitet time što ograničavaju korpus svog nasljeđa i načine njegove interpretacije, te rade pritisak na svoje članove da to prihvate kao neupitni kanon. Životom u određenoj zajednici skoro je nemoguće ignorirati taj kanon – Englezi mogu voljeti ili mrziti Shakespearea, ali teško ga mogu ne poznavati, jer im je 'dodijeljen'. Isto tako, nakon raspada Jugoslavije mlađa generacija Hrvata mora stvoriti neki odnos prema Maruliću i Krleži, dok o Danilu Kišu i Jovanu Jovanoviću Zmaju ne treba više znati baš ništa. Nasljeđe moramo primiti, a oporuku uvijek piše netko koga nismo ni upoznali.
 
Srećom, dobri književnici imaju neposlušnu sklonost preispitivati svoje nasljeđe i njegovu interpretaciju, kao što znaju i iz naftalina izvaditi neke vlastite 'pretke', na užas čuvara kanona. Olga Tokarczuk, poljska autorica i recentna dobitnica nagrade Man Booker International, na lošem je glasu u svojoj državi jer redovito kritizira isticanje patrijarhalne nacionalne tradicije. Kad je na javnoj televiziji izjavila da je Poljska u svojoj povijesti počinila "užasne zločine", nazvana je izdajnicom i dobila je prijetnje smrću. Kažnjena je jer je odbila bez pogovora prihvatiti nasljeđe koje joj je natovareno samim time što je Poljakinja.
 
No njeni romani nisu izolirani iz tog konteksta, nego crpe teme iz poljske povijesti, religije, mistike i narodnih priča. Tokarczuk čak i strukturu svojih djela objašnjava životom u Srednjoj Europi koji je toliko politički nestabilan da ni njeno pripovijedanje ne može biti pouzdano i linearno. "Ako vam je glavni grad Varšava, koja je potpuno uništena tijekom rata, onda u književnosti možete raditi što želite jer je sve promjenjivo, fluidno. Ta fluidnost stvarnosti vrlo se snažno osjeti." Tokarczuk jasno osjeća nasljeđe svoje zajednice i od njega ne bježi – ali ga promišlja, preispituje, buni se, poigrava s njim, a time ga mijenja, stvara nešto posve novo i to dijeli s drugima. Zato nam u nasljeđe ostavlja romane koje i van granica Poljske možemo prepoznati kao svoje
 
Prošli tjedan umro je čuveni američki pisac Philip Roth koji je već za života postao toliko kanoniziran da su mnogi smatrali da Švedska akademija ignoriranjem Rotha vrijeđa američku književnost kao takvu. U razgovoru za The Paris Review (koji je samo ovaj tjedan besplatno dostupan) Roth je rekao da je odrastanjem "upio ambiciju i energiju, ali i strahove i fobije svoje generacije, djece američkih Židova". Iznenadio me i tekst Zadie Smith u kojem britanska književnica otkriva da je američki "patriot" Roth bio opsjednut proučavanjem povijesti američkog ropstva. "Htio je poznavati Ameriku u svoj njenoj ljepoti i brutalnosti, vidjeti je u potpunosti: plemenite ideje, krvavu realnost."

Rothov odnos prema tom nasljeđu dobro se vidi u njegovim djelima, ali valja dodati da je istovremeno bio više nego spreman izaći iz granica te tradicije, pa je kao urednik Penguina uredio biblioteku Writers from other Europe u kojoj su izašli engleski prijevodi Danila Kiša, Milana Kundere, Brune Schulza, Bohumila Hrabala... Mislim da su i zbog te širine njegovi romani uspjeli izaći iz okvira američke tradicije. Kako naš F.B. kaže: "Teško je za bilo koga reći – književnost je njegov život, a da to ne zvuči barem mrvicu patetično, pretenciozno ili i jedno i drugo, ali Philip Roth svakako je jedan od onih pisaca za koje to mirne duše možeš reći." 
 
Nasljeđe se ne može izbjeći makar nam se velik dio toga može činiti kao neupotrebljivi krš. Tokarczuk i Roth pokazali su nam ipak da od nasljeđa ne moramo bježati, a da opet možemo ostati dovoljno otvoreni da otkrijemo svoju familiju van obiteljskog, lokalnog i nacionalnog okvira. Kako to opet kaže Olga T: "Duboko sam uvjerena da književnost nema granica. Postoji jedna književnost, i ona koristi različite jezike kao svoje oruđe. Zato su prevoditelji tako važni. (...) Ponekad pročitam knjigu iz Kine i prepoznam nešto vrlo osobno što me gane. To je za mene čudo. Ima nešto u našem zajedničkom nesvjesnom što stvara književnost. Ja sam poljska autorica jezikom i kulturom, ali smatram se univerzalnom književnicom." 
 
Stoga osjećamo potrebu baviti se svojim nasljeđem – pa se i dalje borimo da park kod Bookse dobije ime po zanemarenim književnicama iz hrvatske povijesti – a sretni smo što možemo uživati i u prijevodima Tokarczuk, Roth i svih ostalih autora koji nam dolaze 'izvana'. Prigodno, Festival europske kratke priče će od 27.5. do 1.6. ugostiti sijaset domaćih i stranih pisaca u Zagrebu (pa tako i u Booksi), Samoboru i Rijeci, a tema festivala je upravo Nasljeđe. "Kratka priča služi za prenošenje onoga što jesmo, onoga što nam drugi ostavljaju u nasljeđe, ali i onoga što mi ostavljamo u nasljeđe drugima. Tu spadaju i važni koncepti poput svjetonazora, kulture, nacije, roda, klase, ali i pitanje književnog nasljeđa", najavio je direktor Roman Simić. Veselimo se FEKP-u, drevnim baštinicima kratke priče na ovim prostorima!
POVRATAK NA VRH STRANICE