Ponedjeljak
22.05.2017.

'Nisam feministica, ali...'




Extra_large_05_latentni_feminizam
Arthur Wallis Mills, časopis Punch, 1910.
A+ A-
Bijelac sam, Hrvat i heteroseksualac, pa imam 'privilegiju' da mi razni poznanici u ležernom razgovoru iznose svoje neugodne stavove. 'Nisam rasist, ali ciganima je u krvi da kradu.' 'Nisam šovinist, ali ove izbjeglice će preplaviti Europu.' Iako je etiketa rasista nelagodna, vrijednosti su i dalje prihvatljive, dakako uz konvencionalnu ogradu koja služi kao 'joker' za izgovaranje svakakvih gadosti, ali pada čim je riječ o manje prihvatljivim vrijednostima. Kad bi netko rekao 'Nisam pedofil, ali 10-godišnje curice su baš zgodne', teško da bi itko prihvatio tu ogradu, zar ne? No, i sram od etikete već je razina više od besramnog rasizma i koči ljude od većeg ispoljavanja svoje zlobe. 
 
Jedan suprotan, meni naročito čudan primjer vezan je uz feminizam, uz činjenicu da će mnoge žene koje zastupaju ravnopravnost spolova reći: 'Nisam feministica, ali...' Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je na konferenciji G20 Women Summit ostala zabezeknuta pitanjem iz publike: 'Jeste li feministica?' Nakon nekoliko trenutaka šutnje i zbunjenog mucanja, Merkel je prvo rekla da se "ne želi kititi tim perjem", pa je zaključila da s povijesnim feminizmom dijeli neke stvari, ali neke i ne. Bez sumnje, da bi se u privatnom i javnom razgovoru mogle komotno zastupati feminističke ideje i vrijednosti, potrebno se prvo ograditi od feminizma kao takvog. A sram od te etikete također koči žene u jačoj borbi za svoja prava.
 
Etiketa feministice sa sobom nosi stereotip o dlakavim babama te upućuje na povijesne, danas 'nepotrebno agresivne' metode borbe. Čemu danas takva larma, reći će se, kad žene imaju jednakost? Imaju pravo glasa, mogućnost obrazovanja, pravo na rad... Čak i vrata umjetnosti, nekad otvorena samo muškarcima, danas pripuštaju autorice. Nekad su žene trebale objaviti knjigu pod muškim pseudonimom, a danas ime autorice služi kao reklama za knjigu. Zašto autorica ne bi onda rekla, recimo: 'Nisam feministica, ali sam književnica'?
 
Medijski pratitelji književnosti godinama su ugodno iznenađeni činjenicom da žene objavljuju knjige. Svako djelo autorice stoga se neovisno o temi i stilu predstavlja kao 'žensko pismo', a veći broj novih autorica koje istovremeno objave knjigu (broj veći od 2) je 'ženski val'. Nije li paradoksalno da se djela žena i dalje uvijek čitaju u rodnom ključu, dok se knjige muškaraca nikad ne čitaju kao 'muško pismo'? Zašto se pojava žena na književnoj sceni nadaje kao val, a pojava novih muškaraca je dio uobičajene bonace? I zašto, da opet citiramo tekst Antonele Marušić, u konkurenciju za književne nagrade ogromnom većinom ulaze muškarci? Nijedan stručni žiri 'nije šovinistički', ali žene su ipak manje sposobne za pisanje knjiga?
 
Jednakost žena na književnoj sceni je puka iluzija, a ista je situacija i u polju radnih prava i kućanskih poslova, javnoj prezentaciji žena, nasilju nad ženama, zdravstvu... Pritom feministice koje ukazuju na sve te nejednakosti obično postanu žrtvom maltretiranja od 'ugrožene većine' - od Vještica iz Rija preko udruge B.a.b.e. pa do urednica portala Muf. Nitko nije mizogin, ali što se te ženske imaju stalno buniti?
 
I dok se jedan dio ljudi ograđuje od feminističkog aktivizma, upravo suprotni tabor preuzima njegovu retoriku i metode. Konzervativni 'revolucionari' (!) služe se prosvjedima, peticijama, pozivom na referendum i pritiscima na javne institucije da bi izborili svoje ciljeve, koje pak predstavljaju koristeći žargon boraca za ljudska prava i ravnopravnost. Nemaju potrebu ograđivati se od svog djelovanja, a prije dva dana održali su tzv. 'Hod za život' u sklopu kampanje za zabranu abortusa. I naravno, i u ovom tužnom slučaju pokazuje se zašto su feministice bile tako 'agresivne' – jer glasni javni aktivizam, neovisno o svom sadržaju, uspijeva privući veću javnu pozornost i stvoriti politički pritisak. I nekako imam osjećaj da efikasna metoda suprotstavljanja konzervativnoj inicijativi neće početi sa sramežljivom ogradom: 'Nisam feministica, ali...'
 
Bijelac sam, Hrvat i heteroseksualac, pa imam privilegiju objaviti ovaj tekst i pritom se upustiti u besramni mansplaining. Kad već imam tu privilegiju, iskoristit ću je da apeliram na drugarice da odbace tu nepotrebnu ogradu, osvijeste latentni feminizam u sebi prije nego što bude prekasno, jer niti ja niti itko normalan/na želi živjeti u svijetu romana Sluškinjina priča Margaret Atwood.
POVRATAK NA VRH STRANICE