Četvrtak
13.09.2018.

Jules Verne za odrasle

naslov knjige Atlas oblaka autor David Mitchell
izdavač Vuković i Runjić godina izdanja 2008. prevoditelj Saša Stančin (eng)



Extra_large_david_mitchell
David Mitchell
A+ A-
Davnih dana, još u vrijeme kad su ljudi imali samo jedan telefon i taj je bio kod kuće, nisi ga mogao ponijeti sa sobom kad ideš van – dakle znatno prije pojave Interneta, filmova Quentina Tarantina, puno prije festivalizacije književnosti, u sumračno doba špijuna i Hladnog rata – djeca su izlazila u dvorišta i parkove igrajući se raznih igara.
 
Ponekad bi se, u žaru igre, dogodilo da netko padne i razbije koljeno ili lakat, ali to nije bilo važno, takvo je to vrijeme bilo. Jednog ljetnog dana, padala je, sjećam se, nekakva sitna kišica, ali mi smo svejedno bili vani, u dvorištu, i igrali nogomet na male golove. Stao sam na mokru loptu, poskliznuo se i ljosnuo. Lijeva ruka ostade mi nekako na ogradi i nadlaktična kost puče kao suha grana. Roditelji me odvezoše doktoru i tamo mi staviše glomazan gips. I sad ćeš lijepo sjediti doma – rekoše mi. Ali šta da radim doma? Ništa – čitaj. 
 
Odvedoše me u gradsku knjižnicu i sjećam se – odmah do knjižničarke, na njezinom stolu bio je kup knjiga i na samom vrhu Putovanje u središte zemlje Julesa Vernea. I sam naslov obećavao je nevjerojatnu avanturu. Već sam ja pročitao nekoliko knjiga, ali svijet Julesa Vernea bio je za mene nešto potpuno novo, drugačije od svega. Tog ljeta pročitao sam još i 20.000 milja pod morem i Petnaestogodišnjeg kapetana, a poslije i Put oko svijeta u 80 dana, Djecu kapetana Granta i tako redom. 
 
Nastavio sam odlaziti u knjižnicu i čitati i pročitao sam brdo dobrih, manje dobrih, pa čak i dosadnih knjiga, ali onaj žilvernovski osjećaj kad živiš samo u svijetu fantazije i uopće ne obraćaš pažnju na stvaran život nije se ponovio. Ne na taj način. I mislio sam – tako će i ostati. Vrijeme je prolazilo, odrastao sam i čitajući otkrio stvarno velike pisce – a Julesa Vernea prekrila je prašina. Ostao je negdje u djetinjstvu gdje valjda i pripada.
 
Iscurilo je i cijelo dvadeseto stoljeće, a u mom susjedstvu – u Martićevoj, otvorilo se nešto što je u isto vrijeme željelo biti i birtija i književni klub. Bila je to Booksa i svi su išli tamo. Ajde, reko, idem vidjeti o čemu se radi – i fakat, imali su šank, aparat za kavu i sve što ima prosječna birtija, ali u drugom dijelu – imali su police krcate knjigama i prodavali ih. I tako sam počeo navraćati svaki dan na kavu. 
 
Godine 2008., Ildiko – djevojka koja je radila na prodaji knjiga, počela je pričati o Atlasu oblaka. Pročitala je taj roman čiji naslov je obećavao nevjerojatnu avanturu i koji me podsjećao na nešto, ali nisam znao na što točno. Ildiko bi dokonim kupcima koji nisu znali što bi kupili – uvijek spomenula Atlas oblaka i, mic po mic, glasoviti roman Davida Mitchella zasjeo je na vrh najprodavanijih knjiga u cjelokupnoj povijesti Bookse. Tada to nismo znali, ali poslije, kad smo u Booksi prestali prodavati knjige – shvatili smo da je Atlas oblaka ostao naša najprodavanija knjiga. Na koncu, a moglo je to biti početkom 2009., napokon sam odlučio provjeriti o čemu zapravo piše taj Mitchell. 
 
Već poslije desetak stranica utonuo sam u štivo i nisam više knjigu mogao pustiti iz ruku. Onda mi je najednom sinulo – to je onaj žilvernovski osjećaj! Mislio sam da se više ne može ponoviti, u međuvremenu čak i zaboravio na Julesa Vernea i ono ljeto kad sam s rukom u gipsu čitao Putovanje u središte zemlje, ali davni žilvernovski osjećaj se vratio. 
 
Atlas oblaka, šest nevjerojatnih priča Mitchellovom maštom povezanih u jedan veliki roman, oživjeli su velikog Vernea. Vjerojatno se većina književnih kritičara ne bi složila, ali za mene je Mitchell Jules Verne našeg doba ili Jules Verne za odrasle. 
 
Pročitao sam potom i Livadu Crnog Labuda i taj roman, potpuno drugačiji od Atlasa, jedan uistinu veliki roman o odrastanju, svidio mi se čak i više od Atlasa. Prije kojih godinu i pol pročitao sam i Koštane satove – roman u kojemu se Mitchellova mašta vinula do neslućenih visina.
 
Jules Verne našeg doba krenuo je ovih dana na najvažnije književno putovanje – u Booksu. On još uvijek ne zna koliko je to putovanje važno, ali kad dođe – objasnit ćemo čovjeku. To književno putovanje počelo je 1999. romanom Ghostwritten. Prvijenac je ovjenčan nagradom Mail on Sunday/John Llevellyn Rhys.
 
Dvije godine poslije izlazi mu number9dream (uži izbor za nagrade Booker i James Tait Black Memorial Prize), a 2004. i Atlas oblaka (dobitnik Geoffrey Faber Memorial Prize, South Bank Show Literature Award, Richard & Judy Best Read of the Year te u užem izboru za još šest nagrada, uključujući Man Booker). Dakako, najvažnije priznanje u vezi Atlasa, barem iz naše perspektive, je laskava titula najprodavanije knjige u povijesti literarne ubožnice Booksa.
 
Livada Crnog Labuda, meni osobno najdraža njegova knjiga, objavljena je 2006. i s ovim romanom dospio je u uži izbor za Bookera. S romanom Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta (2010.) osvojio je Commonwealth Writers Prize, te dospio na širi popis za nagradu Booker. O Koštanim satovima (2014.) smo pisali – dodajmo samo da se i šesti Mitchellov roman našao u širem izboru za Bookera, a osvojio je uglednu žanrovsku World Fantasy nagradu. Slade House izlazi 2015. i na različite načine povezan je s Koštanim satovima, Atlasom i Jacobom de Zoetom.
 
David Mitchell rođen je 1969. u Southportu, ima ono nešto žilvernovsko u njegovim romanima, a od 21. do 23. ovog mjeseca u Booksinoj organizaciji gostovat će u Zagrebu i Dubrovniku. U dvorani Gorgona zagrebačkog MSU-a 21.9. u 18:00 čitat će svoje nove priče, u literarnoj ubožnici Booksa, mjestu gdje je prodao tolike primjerke Atlasa, gostuje 22. rujna oko 20:00 i razgovara s turskom autoricom Ece Temelkuran. U dubrovačkim Lazaretima 23.9. u 20:00 razgovarat će s Mikom Buljević. Moramo priznati, iako smo s godinama postali prilično kul, ovaj književni posjet je big deal za nas.
POVRATAK NA VRH STRANICE