Motor mijene: "Ljubav Jeanne Nay i jednog boljševika" Ilje Erenburga

Srijeda, 28.02.2018 u 18:00
Large_26814701_1001246580027976_7440656085948956335_n

„Sve što je Erenburg napisao prije, ne može se ni izdaleka uspoređivati s njegovim romanom Ljubav Jeanne Ney. Ovaj roman već pokazuje potpunu autorovu zrelost, te predstavlja jednu od najznačajnijih književnih pojava suvremene ruske književnosti. Jedina mana, koja bi se mogla zamjeriti djelu, bila bi izvjesna tendencioznost, koja, uostalom, nalazi opravdanje u onom društvenom preokretu, koji je od emigranta Erenburga učinio Erenburga boljševikom ili barem – kako se to kaže ruski – ‚sočuvstvujuščim' sa boljševizmom. On se ‚pokajao' radi svojih predjašnjih ‚zabluda' i vratio se ponovno u Rusiju."

Tako u predgovoru romana piše Valerijan Markov.

Erenburga smo već sretali: u bloku o Španjolskom građanskom ratu pojavio se kod Enzensbergera – gdje mu je anarhist Durruti predbacivao „da Sovjetski Savez nije slobodna komuna nego država kao izrezana iz knjige, država s bezbrojnim birokratima" (113) – a zatim i kod Ludwiga Renna

Ljubav Jeanne Ney će biti vjerojatno prvi naslov u ovom čitateljskom klubu koji predstavlja u međuraću i na ljevici popularan žanr pustolovnog romana. Treba imati na umu da se „radnička", „proletersko-revolucionarna" ili „socijalna literatura" (odrednice su varirale) čitala slabije no što su to lijevi teoretičari i aktivisti priželjkivali, i da su knjižnice obilovale „kičastim romanima za žene" i „pustolovnim romanima". Tako je, na primjer, u bečkom časopisu Bildungsarbeit 1929.g. objavljena statistika neke njemačke tvorničke knjižnice: popularni autori (čija nam imena danas ništa više ne govore) daleko su premašili čitanost radničke literature. I u drugim je tvorničkim knjižnicama statistika bila jednako „užasavajuća": „Užasavajuće rezultate daju knjižnice u poduzećima. Radnici će ostati marljivi nadnički robovi jer dok čitaju šund i kič suši im se mozak i ucjepljuje buržoasko-kapitalistički duh. Izdaci kojima poduzetnici financiraju ove knjižnice bogato će se isplatiti." (Alfred Pfoser, Literatur und Austromarxismus, str. 130)

Međutim, kako su žanrovi zabavne literature uspijevali naći čitatelje i tamo gdje su službene poetike revolucionarne ljevice (kakve su se kovale u berlinskom časopisu Die Linkskurve ili u beogradskoj Novoj literaturi) zakazale, odlučilo se promijeniti ploču i osvojiti čitateljstvo na popularnom terenu. Kako je lijeva, socijalna literatura nerijetko davala crnu sliku društva, ne čudi da su se mnogi radnici (oni koji su čitali) utjecali varljivom optimizmu avanturističkih i ljubavnih romana. Zato se s vremenom razvio poseban žanr koji je kombinirao pustolovno, romantičarsko i melodramatsko s političkim podtekstom koji je pak bio pučkog, proleterskog ili seljačkog predznaka.

Elemente popularnih poetika naći ćemo i kod Erenburga, ali i jasan politički program. Kako stoji u Predgovoru, Erenburg se „ne stavlja u pozu propovjednika 'novoga morala', već jednostavno i snažno prikazuje naš svijet onako, kako ga autor gleda. Dakako da je to prikazivanje vrlo subjektivno. Ima u njemu i neke primjese modnih komunističkih ideja. Ali te ideje nisu u romanu glavno. Moglo bi se reći da se autor njima služi samo zato da jače podcrta razliku između 'blanc' i 'noir', jer baš tako iziskuje zakon kinematografskog platna!"

Komunizam kao moda, kinematografsko pisanje, pustolovni roman!

Sa svim pitanjima o ovom čitateljskom klubu javite se voditeljici Ivani Perici na peristila[at]gmail.com i čeknite klub na fejsu.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE