Ormar

Četvrtak, 29.08.2019
Large_closet-3725417_960_720

Dvadesetih godina prošlog stoljeća na području sjeverne Hrvatske dolazi do raspada obiteljskih zadruga. Stjepan i Ana napustili su rodni kraj i naselili se sa svojom djecom u malom slavonskom selu pokraj Drave. Od novca koji im je pripao nakon diobe s braćom, kupuju dobar komad zemlje, puno veći nego li su to mogli kupiti u svom podravskom kraju.

Nekoliko godina kasnije najstariji sin Nikola kasno poslijepodne vraćao se s ocem iz žetve. Dovezli su pun voz snopova žita koje će se sutradan ovršiti. Nikola je ispregao i napojio konje, odveo ih u štalu i nahranio. Potom se oprao u hladnoj bunarskoj vodi, obrisao lanenim otarkom i uputio prema maloj, bijelo okrećenoj kući sa slamnatim krovom. Prignuo je glavu kako bi prekoračio prag i ušao u nisku izbicu sa zemljanim podom. Ugledao je prizor, od kojega nije znao bi li se smijao ili plakao. Djeca, njegova braća, nagnuta nad stolom, s malim žlicama grabila su posljednje ostatke večere iz drvene zdjele. Bio je gladan kao vuk i molećivo je pogledao majku koja je stajala zasukanih rukava pokraj zidane peći i nešto miješala u zdjeli.

― Ne brini golube moj, evo večera za tebe i oca― rekla mu je― Žganci s čvarcima i vrhnjem. A peče se i supita!

Na Nikolinom mršavom i dobroćudnom licu pokazao se red bijelih zubi u širokom osmjehu, po kome će ga pamtiti svi oni koji ga ikada budu sreli.

Nakon što su svi otišli na počinak mati mu je rekla― Nikola, sine, ti si najstariji. Skoro ti je 20 godina, vrijeme ti je da nađeš curu i oženiš se.

― Nemojte mi to govoriti mamo. Nisam još našao curu.
― Pa zar nema ni jedne u selu koja ti se sviđa?
― Reko sam Vam mamo da nema nijedna. Kad nedjeljom dođem pred crkvu, te cure mi se podsmjehuju, kažu eno onog siromaha došljaka.
― Nemoj se ljutiti sine, ali moram te pitati samo još jedanput. Bi li ti volio, kad bismo otac i ja otišli s tobom u Podravinu, u selo u kojem si se rodio i rastao, pa da si tamo nađeš curu.
― Bih, volio bih― rekao je i spustio pogled. Bilo mu je neugodno.
― Ah, dobro, mi jesmo siromašni, ali jedan par vrijednih ruku naći će mjesto u našoj kući. Porazgovorit ću se ja s ocem pa da odemo u Gotalovo. Tamo su ti još japa i stara mama, tetke i stričevi.

I tako su tog divnog jesenskog dana, mlađu djecu ostavili Romkinji Juli da ih čuva, pa s Nikolom, najstarijim sinom krenuli konjima i kolima na daleki put u Podravinu.

Za to vrijeme tetka Jalža se raspitala koje bi cure bile za udaju pa ih u dogovoru s njihovim roditeljima pozvala k sebi, tobože na čejalo. Kad je Nikola s roditeljima stigao u dvorište staroga imanja, sve su se cure nagurale na prozor I gledale tog visokog i vitkog mladića. Rekla im je tetka Jalža da će neki momak doći u posjet, pa se nisu iznenadile. Nakon nekoliko minuta svi su bili u velikoj prostoriji obiteljskog doma u Gotalovu.

Stara mama Nikolina je govorila― U ovoj kući nekada smo stanovali japa i ja i svi naši sinovi sa ženama i djecom. Bio je pun dvor dječje cike i vike, a stari japa je nekada za njima i kandžijom zamahnuo, tobože im se prijetio. Ali evo danas sve se to promijenilo. Mladi hoće živjeti sami pa ste tako i vi otišli. Nikola sine, kako si lijep momak postao!

Mlade djevojke koje su sjedile za dugačkim stolom i čijale perje su zapjevale.
― Nikola evo to su cure za udaju pa ih ti gledaj i biraj― rekao mu je tiho stric
Jedna od djevojaka, Ana koja se zatekla blizu njih čula je što je stric rekao Nikoli.
― Kako to mislite da nas bira― uzviknula je, ljutito je uzela svoju maramu, ogrnula se i izašla iz sobe zalupivši vratima.
Stric je pogledao Nikolu slegnuvši ramenima ― Eto, tako ti je to sa ženama.
A Nikola mu je uzvratio bez imalo razmišljanja ― Striko, tu curu hoću za ženu.
Stric mu uzvrati― Promisli Nikola, malo je odrešita.
― S tom curom se želim oženiti― bio je uporan

Kako je Nikola ipak osvojio Anu, ne znam točno, nisu mi pričali, ali kako bilo, da bilo za nekoliko mjeseci je bila svadba. Svatovska kola okićena vezenim otarcima, opet su u Podravini, ovaj puta u Goli otkuda je bila lijepa Ana, Stjepana Blažekovića kći. Anina majka Roza iz smeđeg ormara vadi izbjeljene ponjave i vilane, tkane obrisače i šlingane vankuše. Sve je to od lana i konoplje istkalo dvanaestero Anine braće, a majka izvezla najljepše mustre. Sav taj del braća stavljaju na okićena kola i ispraćaju svoju ljubimicu.

Kasnih osamdesetih moj otac, naglo kao i i uvijek ulazi u kuću svoje sestre, on je uvijek u žurbi, radi i nema vremena, obiđe ju povremeno, što bi ona rekla kao vjetar...

― Jelo, treba li ti ovaj stari ormar?― viče on iz spavaće sobe
― Taj stari mi ne treba, vidiš Luka da sam si i kuću sama napravila i kupila nove politirane ormare kad sam sedamdeset četvrte služila u Konstancu kraj Bodenskog jezera. Tamo ti je svega bilo i mirišljavih sapuna i pomada, eto vidiš ja još perem s tim njihovim praškom rublje i nosim još uvijek ove šarene najlonske pregače.
― Dobro Jelo, onda znači da ga ja mogu odvesti i malo popraviti. Vidiš treba donju ladicu zamijeniti.
Teta Jela vadi bijele plahte, posteljinu, vezove, koje čuva za neka buduća vremena, nikada ih ne koristi, samo ih čuva...Sve to slaže na veliki krevet i pokriva kopertom, a ormar odlazi u tatinu radnju.

Dvijetisućitih stojim pred starim, već malo pohabanim secesijskim ormarom. Odlučim ga ponovo obojiti nekim zaštitnim sredstvom. Obilazim oko njega i prelazim prstima po površini. Na poleđini ormara, koja nije nikada bila obojena, netko je grafitnom olovkom napisao ― 1896. godina.

Valjda majstor koji ga je i napravio. Star je, star, to je sigurno ormar od prabake― govorim sama sebi.

Metalni ključ o kojem visi pleteni privjesak od crvene i plave svile i brava u dobrom su stanju. Donju ladicu je popravio još prije nekoliko godina moj otac koji je bio stolar.
Vrijeme prolazi, ormar i dalje stoji na terasi. Moj muž ne želi ništa čuti o tom ormaru ― Ta starudija neće u našu kuću― kaže on
Ja znam da hoće, svaki dan obilazim oko njega kao mačak oko vruće kaše, ali ne znam odakle da krenem.
Za početak kupim neku farbu u boji hrasta i kistove u Chromosovom dućanu. Prodavač vrti glavom― Nebu to dobro, gospođo! Nebute vi to znali, to treba neki majstor restaurirati.
Ja mu odgovaram ― Ništa se vi gospon ne brinite, ja sam stolareva kći, mogu ja to!
Odem s punom vrećicom boja i kistova doma i čekam da moj muž ode na teren, barem na dva tjedna, da ja mogu pošteno obaviti posao.
Tog dana, a kasna jesen već je dobrano kucala na vrata, prihvatila sam se posla. Obojila sam ormar sa zaštitnom bojom za drvo i to dva puta, za svaki slučaj. Premazujem ga iznutra i izvana. Žedno drvo je
upijalo tu boju kao ispucana zemlja dugo iščekivanu kišu. Potrošila sam nekoliko limenki i zatim pustila da se ormar dobro osuši na zraku. Na kraju sam ga premazala bojom s dodatkom laka.
Opet obilazim oko njega i divim se kako je lijep. Izrezbareni rubovi i ukrasi u obliku hrastovog lišća dolaze do punog izražaja. A njegova unutrašnjost s pretincima za obješenu odjeću s lijeve strane i za složenu odjeću s desne strane, kao i dodatci o koje se može objesiti šešir, vrate me u rane šezdesete.

Moja majka Ana (nikada nije dopustila da je zovem baka) i ja stojimo pred otvorenim ormarom u ljetno, srpanjsko poslijepodne. Danas je Ilinje, kirvaj u malom slavonskom mjestu pokraj Drave. U ruci držim licitarsku bebu i konjića koji su ukrašeni sličicama i minijaturnim ogledalcima. Majka kaže― Kad pojedeš te kolače, onda ćemo zalijepiti slike ovdje. Vidiš― pokazuje mi unutrašnju stranu vrata ormara na kojoj su nalijepljene sličice s nekih prethodnih licitarskih slatkiša. Razgledavam te sličice mladih djevojaka s vrpcama u kosi, anđele s kovrčavom kosom, konjiće i srca, i usput se nagledavam što to sve ima u ormaru. Uvijek u tim prilikama majka izvuče s vrha ormara kutiju sa šećernim kockama i daje mi ih nekoliko. Evo ti jedi, fine su – kaže i trepće s oba oka, čmiga, kako je ona to govorila.

Kad se boja osušila zamolim djecu da mi pomognu unijeti ormar u kuhinju. Opet ga gledam zaneseno i odnese me vihor u neka još davnija vremena.

Nikolu je žena ostavila― nagađale su seoske žene―kažu da se vratila svojima u Podravinu.
―Ostavila je troje male djece, kako je mogla―pitala se druga
Za to vrijeme Nikola se brinuo o djeci, hranio blago i radio na polju. Kad nije mogao sam, došla mu je mati ili sestre u pomoć. Govorile bi mu― Ne brini se Nikola, odrast će oni. Možda ti se ona i vrati, a ako ne, morat ćeš ju zaboraviti.
Nikola je samo stisnuo zube, radio preko dana, a navečer kad bi pri slaboj svjetlosti žiška, za petrolejku nije imao novaca, nahranio djecu i stavio ih na spavanje, kleknuo bi pored kreveta sa slamnatom prostirkom i žarko se molio. Za djecu, za blago, za ljetinu i na kraju zavapio― Bože, samo da mi se vrati!

Prolazili su dani i tjedni. Nakon nekoliko tjedna začula se neka graja na sokaku i rzanje konja. Nikola je izašao na put da vidi što je, bila je nedjelja poslijepodne i svi su ljudi opočivali unutra ili sjedili na
klupicama ispred svojih kuća. Žene su se spremale na večernju.
Neki kočijaš zaustavljao je konje ispred drvene kapije.
S kola siđe Ana, Nikolina žena i kaže― Evo došla sam! Dovezla sam namještaj! ―smiješila se i treptala s oba oka.
Nikola u prvi mah nije znao što da kaže. Preplavila ga je i sreća i veselje i ponos, a na ljutnju i brigu više nije ni pomišljao. Vratila mu se žena! To je jedino bilo važno. Prišao joj je i podigao je u zrak.
― Hvala Bogu da si se vratila! A namještaj, o kakvom namještaju govoriš?
― Pa o ovom― Ana povuče plahte i ponjave s kola, a Nikola ugleda prekrasan novi krevet i bijelo zeleni kredenac. Bio je tu još neki stari tamnosmeđi ormar.
― Eto više nisam mogla gledati da nemamo nikakav namještaj pa sam uštedjela novac od nadnica i otišla u Golu da mi majstor napravi novi krevet i kredenac. A ovaj tu smeđi ormar, to mi je otac dao. On je to dobio od svog oca još 1896 godine, vidiš piše na njemu. Eto!
Gleda Nikola i ne vjeruje.
― Ovo je moja žena! Ljudi, to je moja žena! Smije se kao lud, ljubi i grli i nju i djecu. Djeca skaču oko njih dvoje. Okupili se komšije. Nikolin brat, stric Ivo koji je živio u kući do njih donio je i tamburu. Pa su i zasvirali― Jedno jutro čim je zora svanula, našim šorom zasvirala tambura…

Godine 2018. opet stojim pred ormarom. Selim sve stvari iz njega. Ne, ja ne idem nikamo. Moj sin i snaha sele se k nama. Imamo novu bijelu Ikea kuhinju s kojom se moj muž jako ponosi. Sam ju je sastavio. Divna je! A moj ormar se nekako stisnuo preko puta nje, kao da se srami. Ali kad mi je sin rekao― Mama, mi smo vegani, znaš ovaj ormar u kuhinji bio bi kao stvoren za naše žitarice i začine.
Možemo li mi useliti naše stvari u njega; a ja mu odgovorila― Naravno da možete!, ormar je ponovno zabljesnuo svojim pravim sjajem. Sigurna sam da Nikola i Ana, koji su svoju djecu prehranili na kukuruznom kruhu, palenti i zlevanki ne bi imali ništa protiv da se u njihov ormar usele zobene pahuljice, pir, lavanda, ružmarin i ljute papričice.
I kao da se čulo da je stari ključ zvecnuo u bravi, a plava svila s pletenog privjeska zalelujala.

Danas je sve tiho, u kuhinji otvoren ormar, u njemu još samo neki lončić s naslikanim pjetlićem i rukovet lavande, sam je i prazan. Slažem u njega bijele plahte, vezove i tkanja. Koja su tkala majkina braća iz Gole. Samo ih čuvam i nikad ne koristim...
Djeca su otišla daleko, negdje kraj Konstanza, na obale Bodensee-a, kažu tamo je sve bolje...
Ali i kažu, vratit će se...i još kažu...jabuke, pošalji samo jabuke, one tamo ne mirišu tako...
Nasmiješim se i pomislim-Valjda se putovati mora, ormar i ja vas čekamo!

Vlasta Premec Fućek

POVRATAK NA VRH STRANICE