Osmijeh za Đuru

Ponedjeljak, 18.02.2019
Large_extra_large_photo-camera-219958_1280

Bio je kod nas kratko, svega 2-3 sata, ali smo o njemu pričali još danima. Jednom godišnje postajao je članom naše obitelji, bio je kreator naših poza, diktirao izraze lica i birao mjesta gdje ćemo sjediti ili stajati. Razmještao nas je i namještao i tek kada je bio sasvim zadovoljan postignutim, ovjekovječio nas je crtanjem pomoću svjetla, kako je govorio. Gospodin Đuro je bio poznati obiteljski fotograf, a pomalo se bavio i umjetničkom fotografijom. Njegovom dolasku prethodilo je čitavo jutro priprema i uzbudljivog očekivanja.

Opterećen gomilom prtljage uspuhao se do trećeg kata i prvo bi popio nešto žestoko da povrati dah, a zatim je postavio sve za snimanje i svi smo prionuli ozbiljnom poslu.
„Smiješak. Tako, tako, gledaj ga… mir… ptičica." Gospodin Đuro zadovoljno je izvirio ispod velike crne krpe kojom je prekrio fotoaparat i svoju glavu za vrijeme snimanja.

Rado je pričao kako je za dobru fotografiju najvažnije svjetlo i prirodno držanje osoba koje fotografira… i kako nema dobre fotografije bez dobrog fotoaparata. Slušali smo ga s velikom pozornošću kako nam ne bi pobjegla koja riječ… tako smo saznali da fotografija dolazi od grčke riječi koja u prijevodu znači svjetlopis, a da je camera obscura preteča njegovog čarobnog aparata.

Kada je dolazio, s posebnom se pažnjom spremao stan i namještala dnevna soba kako bi fotografija ispala što bolje. Mama je bila kod frizera, tata se pravio nezainteresiran za čitavu tu gužvu, no ipak se pojavio u vesti koju nije baš volio, ali je mami u njoj bio prezgodan. Brat i ja smo nakon kupanja, pranja kose i rezanja noktiju strpljivo podnosili friziranje i odijevanje jer smo tako i mi bili mami zgodni.

Nakon čitave procedure pranja i odijevanja slijedio bi bolji dio, na vrata se iscrtavala linija s našom trenutnom visinom i uspoređivala s prošlogodišnjom. Te godine, kada je nastala posljednja serija fotografija gospodina Đure (kasnije je tata preuzeo dužnost obiteljskog fotografa i moram reći da je nije baš savjesno i temeljito obavljao – izostale su fotografije na točan datum svake godine, kao i naše skupne fotografije), dakle na tom posljednjem fotkanju gospodina Đure, moja se prošlogodišnja crta na vratima slabije pomakla u vis od crte mog skoro tri godine mlađeg brata. Prerastao me je… ali nije bio pogodan dan za zabrinutost ili durenje.

Kako smo nakon obavljenog mjerenja i ostalih priprema samo smetali, poslali su nas u dvorište gdje smo se obavezno uprljali pa smo opet trpjeli torturu presvlačenja, ali sada više nismo mami bili tako zgodni.

Dolazak gospodina Đure bio je pravo olakšanje za sve ukućane. Svoj dolazak popratio je riječima: „Došao sam da obilježimo vrijeme i stvorimo sjećanja."

Namještao nas je u različite poze na različitim mjestima. Morali smo se smijati, otvoriti oči, zakretati glavu, gledati jedni u druge ili u objektiv, i ostati mirni u odabranoj pozi dok Đuro nije viknuo: „Ptičica!" U svakoj se slici trebala osjetiti akcija. Fotkali smo se svaki zasebno, pa brat i ja zajedno, pa posebno roditelji, pa svi zajedno. Prvo je u fotelji sjedila mama, tata je stajao iza nje, a na naslonima fotelje sjedili smo brat i ja, svaki s jedne strane. To nije bilo logično fotografu koji je tražio da tata sjedi, a mama stoji, tako da smo uvijek imali dvije zajedničke poze; sjedeća mama ili sjedeći tata.

Fotografije smo slagali s odgovarajućim datumima u album, podijelili bakama i tetama ili ih slali kao čestitku s najljepšim željama rodbini za Božić. Povremeno smo otvarali album i gledali fotografije prisjećajući se smiješnih situacija prilikom snimanja i svega što je prethodilo Đurinom dolasku.

Kod priprema za snimanje nismo se smjeli približavati Đurinoj opremi. S pristojne smo se udaljenosti divili drvenom stativu (po Đurinom puhanju znali smo da je težak), fotoaparatu koji je pažljivo namještao na stativ, a crna nas je krpa očarala… za kolike bi nam samo igre bila dragocjena… bili bismo glavni u dvorištu, kao kada smo se gađali s jastucima kraj otvorenog prozora pa je jastuk završio na kamionu i brat otrčao u pidžami po njega, popeo se na kamion, a kamion krenuo. Srećom je do raskršća bilo kratko pa se skinuo s kamiona i bos, s jastukom ispod ruke, dotrčao do naše kuće i do stana.nSve je kratko trajalo, ali su za tu nezgodu znala sva djeca iz dvorišta, i bili smo glavni jer se o tome pričalo danima. Naši su roditelji za to saznali slučajno, desetak dana nakon događaja na kavi kod susjeda… A baš smo se spremali da im sami ispričamo… i danas mi se, kada se toga sjetim, žari guzica… eh te slike, samo bude sjećanja, ugodna i neugodna. Srećom da je tih ugodnih više.

Ponekad me neka fotografija u davno neotvaranom albumu ili u nekoj zaboravljenoj kutiji podsjeti na neki zaboravljen događaj, i sjećanja naviru svim osjetilima – mirisna, slušna, skoro da događaj postane opipljiv… nekada me preplavi sreća, nekad tuga, sjeta… ali ne bi se odrekla niti najtužnijeg sjećanja… taj zabilježeni trenutak podsjetnik je na neke prošle dane kada je sve bilo još tako neistraženo, a osjećaji tako čisti, podsjetnik je o priči koja traje u možda drugačijem obliku od naših očekivanja, ali traje… baš kako je govorio gospodin Đuro pri svakom svom dolasku: „Došao sam da obilježimo vrijeme i stvorimo sjećanja."

Ne znam je li gospodin Đuro i dalje snimao obiteljske fotografije ili se sasvim preorijentirao na umjetničke, ali na našim je fotografijama postao djelom naše obiteljske priče.

Ksenija Burcar

POVRATAK NA VRH STRANICE