Priče s 2. Raspričavanja (1. dio)

Petak, 04.01.2019 u 20:00
Large_fotke36_009

Zadnji trajekt

Rastočene škure škripe pod prstima rano jutarnjeg  vjetra. Probudiše me mamurnog i polusvjesnog. Udaraju li to škure ili meni tutnji u glavi? Nevoljko ustajem i vučem se prema prozoru. A svježi mi zrak pomalo bistri um. Kroz glavu mi bljesne – Nina! Prisjećam se što mi je učinila. Sinoć je naglo i bez objašnjenja otišla na otok. Uhvatila je posljednji trajekt. Znam da tamo nema mnogo ljudi – zima je; koga li tamo traži? Marka? Odnedavno on na otok odlazi. Zar je moguće da je on razlog njezina odlaska? Razdiru me pitanja bez odgovora. Guši me ljubomora. Moram za njom. Još stignem na jutarnji trajekt. Zastanem. Želim li ja to?

(grupu Smib činile su Gordana, Jadranka, Đurđica i Bosiljko)

Pismo

Otišla si iznenada i bez objašnjenja. Pitao sam se gdje si? Zašto si nestala bez pozdrava? Možda je netko treći upleo prste? Tvoja prijateljica je uvijek bila pomalo ljubomorna na našu vezu. Možda si našla nekog drugog, a da je to niti jednim znakom nisam primijetio? Razdire me ljubomora, prsti mi se grčevito stežu u šaku dok lupam po stolu. Osjećam se usamljeno poput otoka u oceanu.

(grupu Ljubičice činile su Ljubica, Vera, Mira i Danica)

Odluka

Sjedam u vlak. Ostavljam za sobom sve one svakodnevne ljubomore, zavisti, netrpeljivosti. Želim naći ljepotu, malo mira. Gledam kroz prozor svoju Slavoniju i njena nepregledna žitna polja. To je moj rodni kraj koji jako volim, ali sad mi treba nešto drugo. Nemam pojma kamo ću krenuti kad stignem u Zagreb. Sljedeće jutro krećem vlakom prema jugu, Marjan Expressom put Splita. Dočekala me vrućina i velika gužva. Kupujem kartu za prvi trajekt koji će me izbaviti iz ovog kaosa. Nakon nekoliko sati vožnje nepreglednim morem, ostao sam zaprepašten i osupnut ljepotom otoka koji sam ugledao. Bio je to otok Lastovo. Pozdravljaju me brojni otočići, hridi i stijene. Zelenilo otoka ogleda se u nijansama duboko plave do tirkizne boje mora. Pomislio sam: ”Ovaj otok je idealan za moj ljetni odmor.” Sljedeći dan već sam se udomaćio. Priključio sam se grupi turista u obilasku otoka. Moje je misli glasno izaražavao jedan njemački turist koji je stalno ponavljao i uzvikivao: ”Krasno, divno, krasno, divno!” mašući svojim debelim prstima po zraku. Prolazili su dani, a ja sam se sve više zaljubljivao u otok i njegove stanovnike. Kada je trebalo spakirati kovčege i vratiti se nazad, donio sam odluku: ostajem zauvijek. Prijateljima sam poslao razglednicu s porukom: ”Puno pozdrava s otoka sreće i ljubavi.”

(grupu Nitko nije otok činile su Biserka, Sanja, Zlata i Vlasta)

POVRATAK NA VRH STRANICE