Priče s 4. Raspričavanja

Petak, 22.03.2019 u 17:00
Large_2017-09-12_23.55.29

Voditeljica Raspričavanja Ivana Bodrožić zadala je riječi lak, ubod i psihijatrija kao obavezne pojmove koji su se morali uklopiti u priču. 

Slučaj gospodina Mireka
Uvijek se je pojavljivao u oblaku laka. Na desnom ramenu nosio je golemu torbu prepunu različitih vrsta lakova. Jedan protiv osa, drugi protiv komaraca, a i onaj protiv muha koje prije kiše znaju biti dosadne i opasne.
- Imate lijepu frizuru danas. Jeste li se dugo spremali?
- Da, važno mi je da sam mirišljav i da lijepo izgledam. Uređivao sam se za naš susret.
- Kako je protekao tjedan? Je li bilo napada? Nadam se da ubodi manje bole. To je vidljivo i po vašem izgledu. Danas baš blistate.
- Imate pravo. Uboda je sve manje i manje. Pronašao sam novi, savršen lak koji me štiti. Od sad ću sa sobom uvijek nositi nekoliko sprejeva tog laka. Evo, i vama ću darovati jedan. Spasit ćete se! Baš kao i ja.
- Divno. Znate, sad možemo polako krenuti u vašu sobu. Mirna je i udobna. Jako je dobro što ste ponijeli svoje lakove u slučaju da nekome zatreba pomoć protiv uboda.
Još jedna soba psihijatrijske klinike dobila je svog stanara.
(grupu Veseli kvartet činile su Branka, Štefica, Goga i Mirjana)

Marko nije kriv
Svaki dan, točno u pet sati poslije podne, Marko vuče stolac, stavlja ga na sredinu hodnika, sjeda i počinje svoj monolog.  Započinje uvijek riječima „Marko nije kriv" . U početku se tu našao i pokoji slušatelj, ali zadnjih godina Marko sjedi sam i priča sam sebi svoju priču.
Prije desetak godina bio je sudionik tučnjave u kojoj je doživio više uboda nožem i tešku povredu glave. Rane su zacijelile ali Marko je mentalno ostao zarobljen u mislima na taj nemili događaj.
Kako je točno počinjao svoju priču u pet sati poslije podne, isto tako je i završavao, točno u šest sati poslijepodne. Dok bi još vukao stolac po bolničkom hodniku psihijatrijske bolnice, točno u šest sati poslije podne, iz susjedne sobe bi izlazio pacijent. U rukama je nosio kanticu lak boje, kist i velikim slovima na zidu bolničkog hodnika napisao „Marko je kriv".
(grupu Ljubičice i ostali cvjetovi činile su Ljubica, Mira, Vera i Krunoslava)

Sretne lak cipele
Svi su na poslu voljeli Marka. Bio je pravedan šef koji je znao i drugima skuhati tursku kavu. Vodio je brigu i o rođendanima svojih suradnica kojih je bilo puno u tom računovodstvenom odjelu. Svi su znali da voli kazalište, ali nisu ni slutili koliko je osamljen. Marku je odijevanje za kazalište bilo poseban ritual. Mijenjao je odjevne kombinacije, ali crne lak cipele uvijek su bile konstanta. Izglancao bi ih s ljubavlju i posebnom pažnjom tako da bi se u njima mogao ogledati. Lak cipele bile su jedine koje su poznavale njegovu mračnu stranu. Osamljenost ga je toliko pritiskala da je osjećao bolnu potrebu da ispuni prazninu u svom životu – njegove lak cipele tražile su ženski par lakastih salonki crvene boje. Za vrijeme svake kazališne predstave nestrpljivo je iščekivao pauzu u nadi da će pronaći svoj idealan par: crvene ženske lakaste cipele. Svaki put kad bi našao odgovarajući par cipela slijedio bi vlasnice nakon predstave do kuće. To praćenje postalo je opsesija kojoj se nije vidjelo kraja. Te noći, nakon predstave, pratio je prekrasan par crvenih lakastih salonki. Odluka je pala: sad ili nikad. Moram je pozvati na večeru. Prišao je i lagano rukom dotaknuo nadlakticu žene čiji je odraz vidio u svojim lak cipelama. Ali ona, očito, nije bila prava! Ubod njezine potpetice bolio je jako. Doveo je i policiju na scenu. Ubod potpetice pokrenuo je lavinu potisnutih emocija koje su eruptirale. Marko se počeo tresti, pjena mu je počela izlaziti na usta i policija nije imala drugog izbora nego odvesti ga na psihijatriju. Njegove crne lak cipele bile su umrljane krvlju i pljuvačkom. Marko nije bio dugo na psihijatriji. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji ubrzo su otkrili da ima dobroćudni tumor na mozgu. Vrijeme provedeno u bolnici bilo je teško. Najveća utjeha bila mu je dobrota i pažnja medicinske sestre Jasne. Uklanjanjem tumora Markova mračna strana je nestala. Bila je to Markova zadnja večer u bolnici. Sestra Jasna došla ga je pozdraviti odjevena za kazalište. Odmah je znao da su njegove crne lak cipele pronašle ljubav svog života.
(grupu Žene u negližeu činile su Romana, Doris i Sanja)

Slučajni susret
Danas u svom neseseru nisam našla crveni lak za nokte koji obožavam preko ljeta nositi na nožnim noktima. Svratila sam u obližnju drogeriju, kupila prekrasan Chanelov crveni lak broj 60 i krenula na plažu. Naišla sam na lijepo sjenovito mjesto ispod bora. Sjela sam na svoju prostirku i u miru nanijela sloj crvenog laka na nokte. Izvadila sam knjigu koju sam ponijela i počela čitati. Ta knjiga "Madam Bovary" autora Gustava Flauberta duboko me se dojmila. Nakon sat vremena, odložila sam knjigu i krenula u more. Dugo sam plivala razmišljajući o Madam Bovary i o samoj sebi. Uživala sam u valovima, u mirisu mora, u žamoru djece na obali... Prilikom izlaska na obalu, ne primijetivši, nagazila sam na ježinca. Bodlja mi je ušla duboko u stopalo. Ubod je bio bolan i počela sam glasno zapomagati. Tada mi je prišao jedan gospodin i pomogao da izađem iz mora. Doveo me do moje prostirke i ponudio da mi izvadi bodlju iz pete. Rekao je da je liječnik. Ja sam sa zahvalnošću pristala. Zatim je otišao do obližnjeg kafića i donio nam sokove. Pitao me možemo li malo popričati, a ja sam pristala. Pričali smo o knjizi koju upravo čitam, o liku Madam Bovary, i o raznim drugim temama. Filozofirali smo o životu, a na kraju je rekao da je on zapravo psihijatar.
Kad smo krenuli s plaže, njemu je slučajno iz džepa ispala žuta knjižica. Ja sam je podigla, jer sam bila bliže. Krajičkom oka ustanovila sam da je moj sugovornik zapravo pacijent psihijatrijske bolnice.
(grupu Abrakadabra činile su Aida, Sineva, Gordana i Vlasta)

Svi su oni za psihijatriju
Bilo jednom u jednom stvarnom gradu. Pod svjetlima noćnog života kočoperio se polusvijet laka, silikona, botoksa, torbica Prada, lobutinki, odjela Hugo Boss, Rolexa i francuske manikure. Trgom se miješao miris najskupljih parfema Champs – Elysees, Gucci Guiltyija za nju i njega, a odnekud se probijao i La Vie en Rose. Šuljao se i sakupljač ambalaže koji se stapao s okolnim fasadama pokušavajući se uvući u svoju sjenku. Blizu ponoći gomila se uznemirila i krenula putem History kluba. Nakon lude zabave došlo je do intimnog druženja napirlitanih i pripitih gostiju. Odjednom gužva. Usamljeni krik proparao je noćni zrak. Gomila se u trenu razdvojila; jedni su nestali u noći bez traga, a drugi su gonjeni bolesnom znatiželjom gurali nos što bliže sceni. Na tlu je ležao sakupljač u gomili rasute ambalaže, a iz njega je tekla krv. Iz trbuha mu je virila tek pronađena staklena boca. Nikome nije palo na pamet da mu priskoči u pomoć. Dotrčala je žena u šlafroku i nadvila se nad njega. Rukama je pristiskala mjesto uboda, ali bilo je prekasno. Njezini krikovi dozvali su policiju i hitnu pomoć. La Vie en Rose je rekla: ”Svi su oni za psihijatriju!”
(grupu Lijepe dame i dalje činile su Đurđica, Jadranka, Silva i Sonja)

Monolog zapostavljenog muškarca
Večeras imam utakmicu. Super. Hvala Bogu, daljinski je moj, žena izlazi van s frendicama. A ja bih mogao pozvati Jožu… I Franceka... Da vidim ima li u frižideru dosta piva… Bit će dosta…
Samo da potražim na kojem programu je prijenos. I kada počinje? Isuse, nije moguće, nema ga na HTV2! Pa što je ovo?! Sigurno je na Areni… Koji je ovo vrag? Nema ga nigdje! Pa ovo su luđaci, za psihijatriju, nigdje prijenosa! Prestat ću plaćati TV pretplatu!
I što sada? A vidi nju! Stavila je na sebe onu seksi haljinu – za babinjak?! I gle, stavlja lak na nokte! Kad je zadnji put to napravila za mene? Uopće me ne primjećuje! A da je probam zadržati doma?
Draga, a da večer provedemo zajedno?
Ovaj ubod pogledom nije mi trebao! Tresnula je vratima i ode u  - Booksu!
(grupu Veseli zdenac mira činile su Vesna, Zdenka, Mira i Sonja)

 

POVRATAK NA VRH STRANICE