09.05.2017
Large_tomas_sank

 

U vrijeme dominacije takozvane stvarnosne proze u hrvatskoj književnosti stvarao je i Aljoša Antunac, čovjek koji je pisao „stvarnosije“ od svih. Opus mu je obimom nevelik; radi se o svega tri romana – Poslije zabave, Neka vrsta ljubavi i Tamo gore, iznad, tamo su šine. Antunčeva je poetika poetika dna – njegovi su likovi underclassed, a pripovjedač zbori razrovanom sintaksom i oporom psovkom uz poneki bljesak privrženosti i ljubavi. Grezi jezik i spušteni rezignirani gard Antunčevih junaka posljedica je njihovog životnog iskustva – traume rata i života u tranzicijskoj Hrvatskoj. Ovaj nas pisac svojim jezikom podsjeća na to koliko književnost može biti brutalna i gruba te koliko književni tekst teško može udariti.

„Isti kurac. Ako si na dnu... zašto bi imao razumijevanja za... napaćene crne biznismene (bilo nešto o tom na televiziji, palo mu na pamet i dizalo mu živčanoću)... albino pedere, manjine, Srbe (isto televizija)... i kako to da te okrste ustašom, a tvoja je mržnja potpuna i čista za sve što se vrti okolo i, eto, diše... pokaži mi moju stranu i moju vjeru pederčino iz odbora za ovo ili ono... nikog ja ni za što nemam voljet.“  (Poslije zabave)

Preporučuje Ivan Tomašić aka Ivan T-bone, najveći šarmer u kombinatu Booksa, a moguće i cijelom kvartu.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE