Furajmo feminizam!

Bližimo se Osmom martu kada će, zbog nedovoljne informiranosti, iskrivljene slike u medijima i brojnih drugih razloga, dio javnosti zakolutati očima na spomen feminizma (što je, realno, najblaže što mogu učiniti). Jačanje desnice, napadi na ljudska prava, sužavanje prostora za aktivističko djelovanje, kontrola medijskog sadržaja, retradicionalizacija i klerikalizacija, nažalost, samo su neki od „trendova“ kod nas, ali i šire. Nakon ovog turobnog uvoda, dakle, jedna od logičnih stvari je pisati i pričati o feminizmu.

Lamija Begagić i Marina Veličković napisale su knjigu Furam feminizam – priručnik za cure, a zašto ne, i za dečke koja je prvotno objavljena 2016. godine u Sarajevu, naknadno u Beogradu, a stigla je i do nas u izdanju nakladničke kuće AGM i smjestila se u okviru Biblioteke XXI. U "oživljenoj" gradskoj izdavačkoj kući usmjerit će se na kritičku publicistiku i pitanja ekologije, klimatske krize i održivog razvoja. Dosad su objavljene dvije knjige: Memorandum za novu ekološku klasu autora Brune Latoura i Nikolaja Schultza i Manifest skrbi – politika međuovisnosti koji je ispisao The Care Collective. Obje donose važne teme u naše društvo i raspravljaju o bitnim društvenim fenomenima suvremenosti, odnosno radi se o temama koje trenutno nisu dovoljno zastupljene u javnom prostoru, a značajne su i na globalnom planu.

Iako u naslovu stoji riječ priručnik, u njemu vas neće dočekati numerirani savjeti, već vrlo interesantna priča. U pitanju su dnevničko-blogovski zapisi Likice koji počinju u ponedjeljak, simbolično, dobivanjem prve menstruacije. To je vrijeme kada joj se mijenja tijelo i ne zna što će s njim, mijenja se i glava, kao da više nije njena. Likica piše o svemu što je zbunjuje, ljuti, veseli, živcira i što je najvažnije, neumorno postavlja pitanja o svojoj bližoj i daljoj okolini: o neplaćenom kućanskom radu, vrstama i nuspojavama kontracepcije, pobačaju, izostavljanju žena iz povijesnih pregleda, o braku kao jedinom legitimnom obliku partnerske zajednice, zašto kod nas nisu legalni istospolni brakovi. Kako izgleda prvo lepršavo zaljubljivanje, i uopće navala emocija i novih spoznaja koje su pred jednom trinaestogodišnjakinjom, u kojim stvarima je više ili manje skrivena patrijarhalna stega i koje su to situacije koje nam možda promiču i nismo ih dovoljno svjesni, o svemu tome možemo čitati u ovoj knjizi neuobičajeno duguljastog formata.

To je posebno važno jer se o ovim temama ne govori, one nisu dio nastave i školskog sustava, već više nekih hodničkih šaputanja i pogleda u WC-u kada sramežljivo tražimo uložak ili tampon. Zašto su satovi tjelesnog takva tlaka, kako preživjeti ako roditelji imaju društvene mreže i zašto tri točkice na messengeru predstavljaju opasnost od herca, pa i što je to točno učinila časna sestra Hildegard von Bingen iz 12. stoljeća da je danas smatramo kul feministkinjom? Likica shvaća da je feminizam u praksi različit od onog u teoriji, stoga je upravo ovaj priručnik dobar za sve one kojima teorija nije previše draga, a u nju mogu zaviriti putem različitih, ne i manje bitnih, probavljivih koncepata. Feminizam je sastavni dio svakodnevice.

Osim blogovskog dijela, u priručniku je i pojmovnik kao nadopuna koja nudi više informacija za daljnje istraživanje. U njemu se nalazi ono o čemu je Likica pisala, a da (možda) nije znala. Na primjer, kako se u razredu baviti aktivizmom, kako izgleda diskriminacija na temelju roda, tko su Drugi, što je problematično u odabiru lutke za djevojčicu, bagera za dječaka, o razlici između roda i spola, ukratko o četiri vala feminizma i feminizmu kod nas, a pronaći ćete i mnogo više.

Njezino pisanje je vrlo iskreno i ležerno se obraća svim čitateljima i čitateljicama. Knjiga se može praktički otvoriti na bilo kojoj stranici, dok dosljedno pisanje malim slovom odaje dojam užurbanost tipkanja i uvezuje knjigu s mladenačkim, internetskim diskursom. Budući da su u pitanju formativne godine kada se otkriva što znači biti mlada žena i feministkinja, kako zastupati svoja prava, pomaže i humor koji dobro komunicira s tom generacijom. Žargonski jezik pristupačan je i pitak za Likičine vršnjake, i iako meni iz ove pozicije na trenutke djeluje melodramatično, nisam sigurna koliko je ova kritika valjana. Kao trinaestogodišnjakinja, strastveno sam rješavala pitalice u OK!-ju da saznam hoćemo li moja simpatija i ja biti zajedno zauvijek, a to je još mlako u usporedbi sa željom za preradom Petrarkinog Kanconijera u feminističku rap himnu (kad bolje razmislim, još nije kasno!).

Likica ima kul stariju sestru lezbijku, njezina obitelj je dobrog društveno-socijalnog statusa, pa i prilično „normalna“ (osim kad rodbina dođe na nedjeljni ručak, jer bitno je što rodbina misli, kome još taj scenarij zvuči poznato?). Okružena je različitim primjerima partnerskih zajednica i stavova o braku (primjerice, teta ima partnera već sto godina, a neće se udavati). Jako je bliska sa sestrom čije mišljenje cijeni i od koje stalno uči, usvaja pozitivne primjere, ali i shvaća da uvijek ima prostora za osobni pomak – kako se sestra nije sjetila raspodjele kućanskih poslova kako bi se mami olakšao dan?

Likica svoju društvenu privilegiju osvijesti u poglavlju kada odlazi u posjet veleposlaničinoj kćeri koja ima pristup posebnim školama i privatnim instrukcijama. Pritom je interesantno da se u ovom slučaju nije posegnulo za možda lakšim izlazom i očekivanom usporedbom, s onima koji imaju manje i u težem su položaju. Njezino znanje je kumulativno i radoznalost se proširuje i na djelovanje, tako da organizira donacije knjiga upravo s veleposlaničinom kćeri. Likica će nastaviti pisati blog na jednoj feminističkoj stranici i na taj način zaraditi džeparac, a s obzirom na to da su joj taj angažman ponudile upravo feministkinje, ostaje važna poruka kako je svaka vrsta predanog i angažiranog djelovanja važna i s vremenom neće proći neprimijećeno. I što je još važnije naglasiti, u nju se na različite načine mogu uključiti baš svi.

U svim tim pitanjima koja ona pokreće koristi se rodno osjetljivi jezik, odnosno poteže se pitanje jezika o kojemu inače baš i ne razmišljamo, tipa ima li ženski rod za uzor? uzorka? uzorica? Samim time što takve riječi zvuče tako čudno i iskošeno, potvrđuje se koliko su nam one udaljene od svakodnevne uporabe. Svojevrsne superjunakinje ovdje su i domaćice, uz važne znanstvenice, sportašice, glazbenice, astronautkinje. Izostanak žena iz povijesnih pregleda Likica također kritički promišlja – one su uglavnom ograničene na krug Zapada, a gdje su sve ostale i njihovi doprinosi? Likica ima i dobre preporuke: gleda Gilmore Girls, čita knjigu Nauka je ženskog roda, zanima se za rad Irene Joliot-Curie. Uostalom, zašto ne bismo imali školu Diane Budisavljević? I ne propustite poslušati Likičinu plejlistu, mene je strašno obradovala!

Ova knjiga zamišljena je kao priručnik za djevojčice i dječake, a ovdje bih i proširila naslov, pa zašto ne – i za roditelje! Zanimljivo je da dvije autorice utjelovljuju glas tinejdžerice koja se susreće sa izazovima navigiranja ovog često čudnog i teško shvatljivog svijeta u kojemu živimo, pa nije naodmet u tom kontekstu dodatno naglasiti autorice koje stvaraju progresivne sadržaje i time potiču promjene. Osim toga, knjiga je super koristan pokretač razgovora koji nam i dalje nedostaju i koji mogu pružiti podršku prema osnaživanju, inspiraciji i samosvijesti mladih, pogotovo u kontekstu nekih od gorućih tema s kojima se mladi danas suočavaju, kao što su kriza samopouzdanja i narušeno mentalno zdravlje, pa i osvještavanje problema poput poremećaja u prehrani i cyberbullinga.

Za ovim priručnikom može posegnuti svatko jer se radi o temama koje se tiču svih i u čijim procesima svi sudjeluju, a zašto ne iskoristiti sve dostupne alate kako bismo radili na sebi i kako bi nam svima bilo bolje? Bilo bi važno da ova knjiga nađe svoj put i do svih neprivilegiranih djevojčica i djevojaka, koje ne žive u gradu, nisu u dobrostojećim obiteljima i općenito nemaju dodatne prilike za izvanškolske aktivnosti, poput Likice. Kada će jedna ovakva knjiga biti dio lektire, pitanje je na koje još uvijek, osam godina nakon izvornog izdanja, nemamo odgovor. Još uvijek sve ostaje na pojedinačnom angažmanu nastavnika i nastavnica, knjižničarki i knjižničara. Ohrabrujuće je da postoje zainteresirane djevojčice i da se knjiga spontano dijeli i preporučuje, ali to nam ne bi trebalo biti dovoljno.

Djeca i tinejdžeri zaslužuju odgovore na svoja pitanja koja su raznovrsna i koja postavljaju i u neočekivanim situacijama. Potrudimo se naći odgovore, napunimo police javnih knjižnica kvalitetnim štivom za mlađe čitateljice, stavimo ih uz Strašne žene i Priče za laku noć za mlade buntovnice, uz književnost za djecu koja će odmalena razvijati empatiju i predstaviti nove uzorice mlađim generacijama. Što drugo poručiti, nego preokrenimo svijet naglavačke, budimo znatiželjne i furajmo feminizam!