Utorak
13.08.2019.

O pukovniku ima tko da piše




Extra_large_pexels-photo-2564464
A+ A-


Mahmud Dowlatabadi, Kolonel, Sarajevo, Buybook, 2014.

 

Stigmatizirajuća pojava nepodobnih knjiga i njihovih autora nešto je što se provlači od pamtivijeka ljudske civilizacije. "Čudaci" i govoritelji istine nisu uvijek bili omiljeni pripadnici društva, a danas, bilo to licemjerno ili ne, s gađenjem gledamo na srednjovjekovne i trećereichovske tendencije javnog spaljivanja knjiga koje vladajuće strukture žele iskorijeniti.

Mahmud Dowlatabadi rođen je u Iranu 1940. i suvremenik je događaja kojima se u svojem književnom stvaralaštvu bavi. Štoviše, dvije godine svoga života proveo je kao politički zatvorenik što ga na svojstven način čini i povlaštenim sudionikom. Svojim se spisateljskim radom počeo baviti s navršenih dvadeset godina, a prvi problemi uslijedili su desetljeće kasnije kad su ga u predrevolucionarno doba Irana, vlasti dale zatvoriti iz nijednog drugog razloga doli činjenice da ostali politički zatvorenici posjeduju njegove knjige.

Od spomenutog spaljivanja knjiga teško da smo daleko odmaknuli. Dok su metode represije književnosti kudikamo rafiniranije, poput primjerice javnog linča lektirnih naslova kojem možemo svjedočiti u Hrvatskoj, pa do otvorene zabrane knjige u vlastitoj zemlji kao što je slučaj s ovom knjigom, tanka je nit.

Knjiga koja se neposredno bavi ostavštinom iranske revolucije koja je završila prije četrdeset godina očito nekoga i dalje boli. Stoga ni ne čudi da je Kolonel prvi put izdan 2009. u Njemačkoj, nakon čega je uslijedilo nekoliko drugih zapadnoeuropskih zemalja. Knjiga u originalnom perzijskom rukopisu slijedom toga nikada i nije tiskana.

Mahmudove književne majstorije evidentne su i literarno najneizloženijem oku. Estetsko-književne vrijednosti, kao i snaga same priče, nedvosmisleno su prihvaćene u kritici i medijima zapadnih zemalja u kojima je izdana te knjiga s pravom uživa ugled vrhunskog remek djela. Roman je to o čovjeku, idealima i društvu koji provučeni kroz filter traume nasilja i smrti otkrivaju što i tko jesu. Tako naracija prati Kolonela i sjećanja na njegovu obitelj u turbulentnim okolnostima građanskih nemira.

Centralni lik kolonela ujedno je i onaj najzanimljiviji zato što je pomno izgrađen od niza slojeva koji pripadaju svjetlom i tamnom spektru strukture čovjekove ličnosti. On je cjelovita kontradiktorna personifikacija strastvenog, ljutog, izmorenog, uplašenog, odlučnog i izgubljenog, bezosjećajnog i empatičnog čovjeka.

Višekratno kroz radnju on u razgovorima s raznim sudionicima potvrđuje kako je ubio svoju ženu zbog preljuba. Način na koji to radi nimalo je apologetski prema okolini ili pokajnički iznutra, a tonom koji to iskazuje strastveno podrazumijeva ispravnost takva čina. Dodatno, iz kolonelova govora se intuitivno može iščitati kako takav čin nipošto ne poništava ljubav prema ženi te njegovanje čestita sjećanja na nju. Umješnost autora odražava se u tome što se protivno svim moralnim nagonima prosječnog čitatelja, mi identificiramo i slažemo s likom. Proturječnost tome vidljiva je odmah na početku kada vidno preplašen, iscrpljen i nervozan prijateljski nastupa prema iznenadim posjetiocima, inače ubojicama njegove kćeri, gotovo očinski brinući o tome da ne stoje vani na kiši.

Sljedeći zanimljiv lik koji je ujedno, ovisno o stadiju djela, protuteža i harmonična nadopuna (koja se ostvaruje paradoksalno, onda kada se protuteža istrpi) glavnome, kolonelov je najstariji sin Amir. Amir je glasnik mladih, simbol generacijskog jaza između starijih kao generatora sustava koji kulminira nasilnim propadanjem te njegove djece, onih koji puni ideala ulaze u stvaranje novih poredaka da bi po putu izgubili sve – od spomenutih ideala do vlastita identiteta. Revolucija je pogubna za odnos oca i sina. Oni neko vrijeme zajedno služe zatvorsku kaznu, no to ih nikako ne ujedinjuje, već naglašava kontrast njihovih vrijednosti i sentimenata. Amira opisuje kao nekoga koga je nekoć poznavao (naposljetku, "bio" mu je otac), a on se nakon služenja kazne iz idealistički i borbeno nastrojenog mladića pretvorio u onog ogorčenog i ljutitog, vlastitim izborom izoliranog, u onog kojem je osveta danonoćna kontemplacija te onog koji zapravo ne vjeruje ni u vlastitu prošlost..

Vrijednosti koje donosi mladost ne prolaze ispod radara. Sam kolonel u svojim sarkastičnim trenucima zaziva "taj opasni, razmetljivi duh mladosti" (str. 207.). Kad bi biološki bilo moguće čovjeka lišiti godina mladosti, razmišlja kolonel, vlastodršci se nikada ne bi morali bojati neželjenih uzurpatora vođenih "opasnim idejama" kao što su pravda i sloboda. No, istovremeno ističe i mračnu stranu skupine mladih. Naime, da nije njih, vlast ne bi ni imala topovsko meso potrebno za očuvanje poretka.

Unatoč inicijalnom šoku koji je doživio slušajući govore svoga sina Amira koji su najednom počivali na čistoj mržnji prema svijetu i društvu, s vremenom se i sam kolonel predao, ističući kako sve više i više vidi smisao, dakle, istinu, u sinovljevim mrziteljskim izljevima.

Atmosfera romana miješa sloj kamijevske rezignacije s autentičnošću ljudskih emocija, što je autorovo izvanserijsko dostignuće. Stav prema smrti pomirljiv je i prepuštajući, ali unutar toga, emocije straha i šoka na prizore nasilja i stradanja članova obitelji nikada ne otupljuju.

Dok se žanr povijesne fikcije trudi pratiti historiografski validnu vremensku crtu i zbiljske događaje (i/ili likove) koji se tek tada uvijaju pod zakonitostima literarnosti i fikcije, roman Kolonel funkcionira nešto drugačije. Težište njegove naracije nalazi se na liku i njegovim previranjima umjesto na općim okolnostima toga vremena koje ga a priori definiraju. Na taj način odjek je vremena očit  tek skeniranjem svijesti kolonela te ponašanjem i sudbinama njegovih petero djece, a ne obrnuto.

Cilj povijesne fikcije i nije biti udžbenik, on je datim događajima podariti životvornu dimenziju koja nas prelama na emocionalnoj i duhovnoj razini jer je opipljiva i poistovjetljiva. U takvom stanju čovjek je skloniji propitivanju i preispitivanju društvene dogme. A vlast to na nekoj razini zna, stoga se i suprotstavlja objelodanjivanjem sličnih knjiga. Poruka koja vrišti djelom je politička koliko to i nije, a sažeta je u jednoj rečenici recenzije The Independenta: revolucija jede svoju djecu.

Služi li ona onome kome službeno služi – vlastitu narodu? Režemo li si njome, simbolički rečeno, vlastite udove ili utiremo put vječnoj slavi? Srećom za nas na Zapadu, a manje srećom za Iračane koji u vlastitoj nakladi zasad neće čitati knjigu, mi smo potencijalno bliže odgovoru.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.