Andrzej Stasiuk

"Mrzim ih oboje, i Nijemce i Ruse. Mrzim jedne koliko i druge, a oboje ih i obožavam. Možda je to sudbina Poljaka, da smo trajno prisiljeni razmišljati nad svojim mjestom u Europi i svijetu. Biti Poljakom znači živjeti u sveopćoj izolaciji; biti Poljakom znači i biti dijelom posljednjeg naroda koji živi istočno od Rajne. Zahvaljujući Poljacima, Nijemci su nešto poput složenih strojeva, roboti. S druge strane, Rusi su pomalo nalik na zvijeri, dok Slovaci na jugu već sami po sebi pružaju slabu utjehu", izjavio je u intervjuu za njemački časopis Die Welt poljski književnik Andrzej Stasiuk u ožujku prošle godine. U u posjet Hrvatskoj stiže u trenutku kad je njegova najnovija knjiga Dojczland objavljena u Njemačkoj, a s Mikolajem Trzaskom, istaknutim predstavnikom poljskog i europskog džeza objavljuje album Kantry, djelomično inspiriran putešestvijama Balkanom nakon gostovanja na Sajmu knjige u Puli prije par godina.

Biografije neobične za jednog pisca, već sličnije pokojem Kunderinom ili Hrabalovom junaku, srednju školu nikad nije završio. Dezertira iz vojske i početak osamdesetih dočekuje u vojnom zatvoru, u 26-oj godini seli se iz Varšave u karpatski gradić, debitira u 32. godini Zidovima Hebrona, a s 36 sa suprugom osniva izdavačku kuću Czarne, s naglaskom na srednjoeuropsku prozu. U njoj ugošćuje Ivana Čolovića, Tatjanu Gromaču, Rujanu Jeger, Bazdulja, Kiša, Mariju Knežević, Sašu Stanišić, Dubravku Ugrešić i Boru Ćosića. Autor je desetak naslova proze, poezije, esejistike i kratkih priča. Stalni je suradnik uglednog časopisa 'Tygodnik Powszeczny' iz Krakowa, za kojeg su pisali i pokojni Stanislaw Lem i Czes£aw Milosz.

Pojava Stasiukova lika podcrtava njegovu naglašenu neovisnost, realistički humanizam i totalno životno iskustvo. Crna kožna jakna, plećatost, cigarete, palinka, viski ili votka, intimna ljubav s drevnim, siromašnim i seoskim. Uz marginu kao životni izbor i domoljublje prema provinciji u kojoj nema životne energije, takav individualac doživljava emocionalne reminiscencije uz fotografije Andréa Kertesza, a romska nesmetanost prostorom i vremenom njegova je vlastita definicija.

U eseju Moja Europa (Fraktura) opisuje stare žene na stanici u pograničnom slovačko-mađarskom gradu Göncu, uvijek pakleno usijanom: "…pogled mu je prodirao kroz izlog gostionice u kojem su stajali starinski radio-prijemnici, putovao je dalje, i siguran sam da se nigdje nije zaustavio, ali to 'nigdje' bilo je svagdje i poništavalo cijeli svijet… Ovaj svijet sigurno je iluzija ako ga netko može podnositi toliko dugo".

Pisanje u odnosu na putovanje objašnjava nihilistički, ali i duhovito. Nihilistički onome koji nije sklon slegnuti ramenima zbog sudbine naroda, koji, da citiramo Matvejevića, "stvara i više povijesti nego li je to u stanju podnijeti". Pa piše, "Pisanje je nabrajanje imena. Isto činimo i dok putujemo: perlice geografije nadijevamo na nit života. Nakon čitanja kao ni nakon putovanja nismo mnogo pametniji. Granice kao poglavlja, zemlje kao književne vrste, epika ruta, lirika odmorišta, crnilo asfalta u noći pod svjetlima automobila podsjećaju na monotonu i hipnotičku liniju tiska, koja presijeca stvarnost vodeći nas ravno do izmišljenog cilja. Na kraju knjige nema ničega, a svako pravo putovanje uvijek nalikuje na više ili manje zapetljan čvor."

Opsjednut nevažnim, poput kakvog Fluxusovca, promatra predmete koje nitko ne promatra, ritualno obilazeći i bojišta iz Prvog svjetskog rata. Satori doživljava u stranputici, duhovni je suputnik junacima Ilje Stogoffa u mASIAfucker ili Kurkovljevog u Dobrom anđelu smrti, ma koliko govorio da prezire Ruse. U Hrvatskoj su mu objavljene kratke priče u Nakladi MD, 'Odlazak u crkvu', 'Preko praga', 'Od zida do zida…' i 'Centurija' u Orkestru iza leđa: antologiji poljske kratke priče, te 'Pawe£', 'Mietek', 'Grzesiek', 'Paris-London-New York' i 'Zima' u zbirci Zima. Urbani roman Devet, koji je doživio velik uspjeh u SAD-u i Njemačkoj, i esej s Jurijem Andruhovičem Moja Europa – dva eseja o takozvanoj Srednjoj Europi objavila je zaprešićka Fraktura.

S generacijskom kolegicom Olgom Tokarczuk posvećeno surađuje na projektu magičnog realizma u poljskoj provinciji, globalno ga kontekstualizirajući i opetovano se dokazujući Poljakom. Anti-junaci Stasiukove proze pripadnici su društvenog dna, zarobljeni porivima za odvaljivanjem tereta života sa svojih ramena: i zatvorenik iz Zidova Hebrona koji pokušava očuvati mentalnu i tjelesnu ravnotežu, i prodavač pod pritiskom mafije, i narkomani iz Devet, i radnici javne službe u sukobu sa snijegom starozavjetnih proporcija iz Zime ili tek umirovljenik Pawel nesklon ikakvim promjenama.

Spominjući Stasiuka u svojoj knjizi Tekući život poljsko-britanski sociolog židovskog porijekla Zygmunt Bauman postavlja ga u trokut s Brodskim i Mrozekom, nazivajući ga "izvanrednim romanopiscem… jednim od najsvjesnijih arhivara suvremenih kultura i njihovih nezadovoljstava". Citira i Stasiukovu izjavu u eseju 'Življenje u utopiji iz 2005': "Primjenjujući različite postupke, možemo promijeniti svoja tijela i preoblikovati ih prema raznolikim obrascima… Prelistavajući glossy časopise, netko bi stekao dojam da uglavnom pričaju jednu priču – o načinima kako netko može preoblikovati svoju ličnost, počevši od dijete, okruženja, stanovanja, sve do ponovne izgradnje psihičkog ustrojstva, najčešće pod šifriranom pretpostavkom 'budite svoji'".

29.1.2008.

Knjige:

Zima (Naklada MD)
Moja Europa (Fraktura)
Devet (Fraktura)